Intelektualci su stvar prošlosti

Mate Ćurić, publicist, novinar, filmski kritičar i prozaik, rođen je u Koritima (Duvno) 1955, osnovnu i srednju školu završio je u Bjelovaru, a studirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1978. živi i radi u Puli, najprije u Istarskom narodnom kazalištu, potom predaje književnost u pulskim srednjim školama te u OŠ Marčana.

Od 1983. radi kao novinar u dnevniku Glas Istre gdje se afirmirao kao filmski kritičar i publicist i dugogodišnji urednik kulture; urednik je u istarskom narodnom godišnjaku Jurina i Franina, Ogranku Matice hrvatske u Puli, suradnik (sada Predsjednik pulske katedre) Čakavskog sabora, uredio je više knjiga proze i publicistike.

Snimio Duško Marušić Čiči / Glas Istre

U književnost ulazi početkom osamdesetih kratkim pričama za djecu i odrasle u godišnjaku Jurina i Franina, književnim esejima u časopisima Pet i Kulturni vjesnik u Puli, a književne, filmske i kazališne kritike kontinuirano objavljuje u Glasu Istre, Novom listu, Istri, Novoj Istri, La Battani… Dionikom je mnogih kulturnih događanja u Istri, mnogima od njih je pokretač i začetnik, član je raznih komisija i žirija koji su imali priliku utjecati kojim će se putem razvijati hrvatska kultura i biće Poluotoka. Jedan je od osnivača Sindikata novinara Hrvatske, dvaput zaredom predsjednik žirija nagrada HND-a (1991. i 1993).

Pokretač je biblioteke Nova Vukovaristika (književnost u izgnanstvu), 1993. s Vukovarcem Antom Duićem Dunjom, kroz Udrugu Vukovar u Puli, te biblioteke Ogledi i ogledala u Ogranku Matice hrvatske Pula-Pazin. Autor je nekoliko knjiga: Marušići, monografija o KUD-u Bratstvo iz Marušića (1987); prva knjiga publicistike u Istri Rađanje & obnavljanje (1998), Matica hrvatska Istarske županije i DHK Istarski ogranak; roman Povratak (izd. Profil-Fokus, 2005, Zagreb, a 2015. je adaptiran i izveden na Trećem programu Hrvatskog radija), publicistički naslov Kino Pistola (OMH Pula, 2010), Hrvarenje, izbor kolumni koje su od 2006. godine izlazile pod naslovom Ba(l)kanalije (OMH Pazin); roman Zenga (DHK, Istarski i Slavonsko-baranjsko-srijemski ogranak, 2018) u prvome licu donosi portret neobičnoga junaka, dragovoljca Domovinskoga rata, čija sudbina pokazuje koliko naizgled malen, običan čovjek može ostati velik i plemenit, čak i kada se na njega sruči pakao nacionalnih i osobnih tragedija te kada se čini da su jedini izlaz mržnja i osveta.

Dobitnik je između ostalog i Nagrade Dubravko Horvatić za prozu (ulomak Ićan iz romana Zenga, 2017). Knjiga publicistike ISTRAjavanje, objavljena u povodu 80. obljetnice sjedinjenja Istre s maticom domovinom (OMH Pazin, u suizdavaštvu s IO DHK), povod je ovom razgovoru. Na njezinu predstavljanju povjesničar Stipan Trogrlić kazao je da je knjiga Istrajavanja „pisana sa željom da iz ideološko-političkih razloga prešućivana ili iskrivljavana istina iziđe na vidjelo. Znameniti Istrani, koji su bili aktivni sudionici i kreatori ratnih i poratnih vojno-političkih zbivanja, zato što se nisu podvrgli sudu svemoćne Partije, izbačeni su iz javnosti, onemogućivano im je kroz 50 godina da kažu svoje viđenje o tom vremenu i svojoj ulozi u tom vremenu. Ćurić ih vraća u život i oni iznose svoju istinu objektivniju, čini nam se, od one retuširane u ideološkim laboratorijima“.

Vaša posljednja knjiga, Istrajavanje, svojevrsni je nastavak publicističkih djela Rađanje & obnavljanje te Hrvarenje. Možete li odrediti kreativni impuls koji vas je potaknuo na njezino objavljivanje?

Najjednostavnije rečeno, to je jedini pisani trag o prevažnoj povijesti Istre u prigodi 80. obljetnice njezina sjedinjenja s maticom Hrvatskom. Na neki način ponovio sam ono isto što smo mi matičari napravili sličnom knjigom, monografijom za 50. obljetnicu sjedinjenja 1993, također jedini obilježen događaj tada. Naime, zbog tog trvenja između Poluotoka i Centra, nazovimo to tako, mislio sam da je u tome sukob, ali se ispostavilo da je mnogo tajni i nerazriješenih pitanja i danas oko prevažnog Proglasa o sjedinjenju koji su odgovorni ljudi Istre donijeli 1943. godine. Jednostavno rečeno, u Proglasu, koji smo tada objavili u toj knjizi, kao i svjedočanstva s onima koji su u tome sudjelovali, ali su platili to Golim otokom i progonom, ne spominje se priključenje Jugoslaviji, nego samo hrvatskoj braći. Tada su na vidjelo izašla mnoga imena koja do tada, dakle skoro pola stoljeća, nisu imala pravo javnosti pa sam s njima kroz razgovore, feljtone i mnoge tekstove objavljivao i pojašnjavao važnost tog vremena i doprinosa tih ljudi. Istra i Hrvatska 1993. gotovo su pred istom sudbinom kao i Hrvatska 1943, a tražio sam i autora samog Proglasa, onoga tko je te zajedničke odluke uobličio u konačan tekst. Svjedoci svega toga su u ovoj knjizi koja je doprinos povijesti Istre i Hrvatske. Te 1993. na čelu Matice bio je Vlado Gotovac pa je bilo lakše s ove istarske strane sve objaviti, ali opet i teže jer su ta trvenja bila izražena. Ni nakon 30 godina ništa se nije promijenilo; jedni se kunu u antifašizam, a prešućuju ove događaje ili ih prilagođavaju nekim čudnim potrebama, recimo da se Istra priključila „antifašističkoj Hrvatskoj“, kako stoji na ploči u Spomen-domu u Pazinu u čast piscu Proglasa Ljubi Drndiću.

Kako vi gledate na političke, kulturne i režimske promjene koje su se dogodile u posljednjih 80 godina u Istri i što bismo mogli naučiti iz njihova proučavanja?

Kada je netko pola stoljeća persona non grata, ne postoji, a neizostavan je iz stvaranja povijesti toga vremena, to dovoljno govori o svemu. Ti ljudi, a gotovo su svi Istrani, oni koji su dolaskom fašista i Mussolinija 1920-ih sa svojim obiteljima protjerani iz Istre i sanjali da se jednom vrate, zajedno sa svećenstvom koje je i u najtežim vremenima ostalo uz narod, preuzeli su odgovornost za budućnost Istre i naroda koji im je vjerovao. Recimo da su oni bili na tragu i putu one Hebrangove linije i da su, kao i on, platili tu cijenu. Pregovarali su i u Parizu 1947. kada se za zelenim stolom odlučivalo o budućnosti, ali se i danas prešućuje njihov doprinos, npr. Vjerko Zlatić, Danilo Ribarić, koji je trebao biti prvi istarski general, ali je to odbio jer se nije mogao pomiriti s činjenicom da njegovi Istrani zapravo ne znaju svoj materinji jezik koji im je bio zabranjen pa je u njemu proradio pedagog i istinski domoljub, a ne političar. Nije to prošlo bez kazne. Niz je takvih sudbina u ovoj knjizi.

Koji su po vašem mišljenju najupečatljiviji i najvažniji razgovori koje ste uvrstili u Istrajavanje? Zašto su bitni za današnje razumijevanje kulturnih i geopolitičkih prilika na ovim prostorima u posljednjih pola stoljeća?

Svakako Mate Kršul, koji svjedoči o mnogočemu, pa i o okolnostima zagonetne smrti Joakima Rakovca; Duša Rakovac, Joakimova supruga kojoj je to jedini javni istup u životu; Danica Božac, osobna Hebrangova kurirka; već spomenuti Danilo Ribarić; Anton Dobrila Tone, legenda koje je ušla u slobodnu Koprivnicu, a u svojoj Istri nakon rata postao vođa kazališne družine; Šime Balen, koji je od Drndića (on je u Crkvenici osobno dao u ruke Hebrangu onaj Proglas) preuzeo dokument i proširio ga na ostale krajeve pod Italijom i priključio ih Hrvatskoj, a sve je bilo potvrđeno nakon sedam dana u Otočcu. Potom Savo Vjerko Zlatić, prvi Istranin u ZAVNOH-u, osnivač bolnice na Petrovoj gori, Bakarićev kolega iz školske klupe i X. Zagrebačkog korpusa, ministar industrije Jugoslavije i pregovarač u Parizu kao jedini iz Pazina, Istre i najviše rangirani politički predstavnik tadašnje države, ali i golootočki uznik pa ga se i do danas zaobilazi. Svi ovi ljudi, kao i mnogi drugi, nemaju u Istri nigdje obilježja, znaka, ulice, biste. Što nam to govori o sredini koja se stalno busa u antifašistička prsa?

Kako biste opisali hrvatsku književnu i kulturnu scenu u današnjem istarskom prostoru? Što biste mogli izdvojiti kao referentno, odnosno, što je to što određuje istarsko kulturno i književno djelovanje s hrvatskim predznakom?

Dovoljno je reći da je u 30 godina Istarskog ogranka DHK tiskano na stotine knjiga, afirmiran je niz autora, knjiga i žanrova, pogotovo kada je devedesetih zamro Čakavski sabor. Obnovom rada Matice hrvatske donekle smo popunili tu prazninu, zahvalili Čakavskom saboru i Zvani Črnji koji je jedino u Istri zapravo bio paravan za ukinutu Maticu, a dvjestotinjak knjiga je brojka koja to potvrđuje, pogotovo kada je IO DHK podupro nastavak izlaženja Istre kroz stoljeća, edicije zamišljene do sto knjiga. Naravno, zavičajnost i stvaralaštvo na tom dijalektu se od književne metrike u političko-ideološkoj reformi donekle spustila na folklor, tzv. „ča val“, ali stalno raste broj autora i djela koja konkuriraju širem hrvatskom prostoru i kao članstvo i kao doprinos istinskom umjetničkom stvaralaštvu.

Nedavno ste postali Predsjednik pulske katedre Čakavskog sabora. Možete li približiti značenje i vrijednost Čakavskog sabora neupućenom čitatelju? Kolika je njegova važnost u dijakronijskom smislu, a koliko u sinkronijskom?

Samo ću spomenuti važnost edicije Istra kroz stoljeća koja je još za Črnjina života 1991. godine dosegla deset kola po šest knjiga i onda zastala. U samo nekoliko godina na čelu s kolegom Borisom Domagojem Biletićem kao urednikom izdali smo petnaest knjiga i već „načeli“ petnaesto kolo. Važnost toga poduhvata, koji je početkom ovoga stoljeća proglašen događajem 20. stoljeća za Istru, u onom kulturnom dosegu koji jednakim metrom mjeri hrvatski i talijanski doprinos književno-kulturno-društvenom kontekstu, dakle djelima i autorima, nastavlja ono proročansko oduševljenje Žakna Jurja na stranica Misala iz 1483. „Vita, vita, štampa naša gori gre…“. Dakle, nastavljamo u tom pogledu i s tom odgovornošću, a Pulska katedra, koja je pokrenuta 1977. a ugasila se 1991, obnovljena je opet 2024. na istim zadacima njegovanja i istraživanja događaja i pojava na području Puljštine, od Svetvinčenta i Vodnjana, do Premanture i Raklja.

Jedan ste od aktivnijih članova istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika. Često se dade pročitati kako je upravo taj ogranak jedan od stupova hrvatske kulture i misli u Istri. Kako ocjenjujete važnost Društva od osamostaljenja te koliko je ono bitno u smislu kulturnog djelovanja s hrvatskim predznakom?

Nastojimo održati taj duh književnog obzorja tribinama, izdanjima, susretima, obnavljanjem znamenitih i čuvanjem od zaborava onih koji su zadužili kulturu i književnost Poluotoka. Da, prednjačimo i na nacionalnom nivou i pripremili smo se za obilježavanje 125. obljetnice DHK ove godine. Član sam Odbora za obilježavanje najstarijeg takvog udruženja u Europi, ali očito to nije dovoljno našoj kulturnoj nacionalnoj zajednici razjedinjenoj uvijek na „naše“ i „vaše“. Trudimo se dati dostojan obol tom važnom događaju koji se nekako prepleće i s 1000 i malo više godina Bašćanske ploče i 1100 godina Hrvatskog Kraljevstva pa se nadam da će nas prepoznati i podržati Hrvatski sabor, a posebice Ministarstvo kulture i medija.

Dugogodišnji ste član Matice hrvatske. Kako vidite djelovanje Matice hrvatske specifično u Istri? Čime ste zadovoljni, a gdje ima prostora za napredak?

Bio sam jedan od obnovitelja Matice u Istri, pokretač niza djela, biblioteka, događaja sve da se ponovno primi ta prevažna institucija u Istri koja je uvijek u povijesti imala poseban senzibilitet za Istru, pa i predsjednika u liku i djelu akademika Josipa Bratulića, koji je nedavno dobio posebno priznanje na Pulskim danima eseja. Mi smo njegovi učenici, ali i sljedbenici svih onih vrijednosti koje Matica baštini. Nema nas mnogo u Istri, neki su otišli zauvijek, sve je manje aktivizma i osjećaja da svojim imenom i djelom zapravo svjedočiš o onome koga predstavljaš, pa i ako nije izražena aktivnost kakvu bismo htjeli. Uglavnom, Istra je ipak mali prostor i „parnas“ – kako bi rekao Tin – djelujemo u svim udruženjima i radimo koliko stignemo i znamo. Od sedam mojih knjiga njih šest nosi pečat Matice hrvatske. Meni je to čast.

Kakvi su vam planovi za budućnost? Na čemu bi istarski intelektualci trebali poraditi, na što bi trebali usmjeriti pozornost?

Pišem treći roman kojim na neki način zaokružujem ciklus od Povratka i Zenge do Ubiti Boga u sebi. Budući da sam novinar, ipak je publicistika ostavila traga u mome stilu i pisanju, pa proza ostaje zakinuta i uglavnom se javlja u ciklusima od desetak godina od knjige do knjige. Nastalo je i nešto priča, a filmska je kritika malo zamrla. Kao najdugovječniji kroničar Pulskog filmskog festivala znam što je odgovornost ako nisi u kontinuitetu onoga što se zbiva na filmskoj sceni Hrvatske, a svjetska je scena i tako spala na dva slova – Almodovar i Tarantino – pa se i nemaš za što uhvatiti. Intelektualci su stvar prošlosti, izgubili se u natječajima i potporama, treba preživjeti u čoporu i fast food književnosti. Sve u svemu, Lenjin bi bio sretan, zar ne?

Danas smo svjedoci obilatog korištenja termina „klasik“ kada govorimo o književnim ostvarenjima. Kako gledate na današnju književnu kritiku, odnosno, kako tumačite inflaciju termina „klasik“ u suvremenim književnim djelima?

Da budemo načisto, kritike nema, a njezinom smrću PR radi svoj posao. U čijem jatu letiš, tako i prolaziš; sve je dobro jer je „naše“, a za ostalo nikoga i nije briga. Novinarstvo je nestalo, novinari su potpisivači gotovih priopćenja koja po potrebi treba samo kratiti, ako se baš mora. Klasici više nisu dobro došli ni u lektiri, pa tko razumije Juditu, zar se nisu tako pitali? Što čini država? Nitko ne zna odgovor jer je matrica takva da se daje lova za prijevod nekog kulinarskog žderačkog apetita, a ne nekome tko bi Ujevića, Novaka, Fiamenga, Vidrića, Paljetka, Mihalića, Šoljana, Kaštelana i druge preveo na strane jezike i tako pokazao koliko smo stvarno važni i značajni.

Jeste li zadovoljni općenito smjerom u kojem ide Republika Hrvatska u širem geopolitičkom smislu? Što vidite kao prednosti, a što kao nedostatke?

Na to sam na neki način ponudio odgovor u romanu Zenga. Bit ću kratak, kao i moj junak Zenga: država ti je kao i obitelj. Maštaš da je sve divno i krasno, svi zdravi, pametni, radišni, štedljivi i uviđavni, a bude ono što bude, ne baš tako. Pa kada čujem, naročito one koji su bili na prvim crtama – nisam ja ovo tako zamišljao – isto je kao i s obitelji. Jedan je nestašan, drugi boležljiv, treći manje snalažljiv, ali se pomažemo, čuvamo jer nema nam druge obitelji, a reče Tolstoj da su sve na svoj način nesretne. Zenga kaže kako više voli da mu je komotno i ponekad zamorno u vlastitoj državi nego da se valja u obilju i dosadi u tuđoj.

Što biste poručili mladim autorima koji stvaraju na hrvatskom jeziku, a žive u Istri? Koje im korisne savjete možete prenijeti?

Ne postoje posebni savjeti za Istru ili neki drugi dio Hrvatske; onaj tko ima potrebu stvarati nešto, na to ga ne sili prilika ili pogodna atmosfera nego potreba, ona unutarnja koja ga proganja da uobliči svoj svijet jezikom i identitetom kojim je zadojen rođenjem jer je to jedini jezik opće razumljiv, prepoznatljiv u svim kulturama i izrazima. Dakle, ne zanimaju me aktivizam i mijenjanje svijeta i društva, što mnogi ponavljaju kao svoje poslanje, već pokazati da su sreća, nesreća, tuga, radost, smijeh, plač, rođenje, smrt, rastanak i sastanak svima isti i svima razumljivi, bili oni crni, bijeli, žuti, muški, ženski ili obostrani, kakvi se već predlažu. Eto, to je moj savjet i moto po kojemu se nastojim otisnuti na bjelinu stranice. Jer, ja sam nepopravljivi optimist kada su u pitanju pisana riječ i papir koji trpi i pamti.