Dvije izvedbe, dva različita puta

Dvjema prosinačkim premijerama umjetnička organizacija Četveroruka najavila je promjene u svojem djelovanju. I dalje ustrajući na propitivanjima „‘bolnog’ – intimnog, teškog, političkog – mjesta“, empatijskom pristupu te scenskom „su-djelovanju“ i „su-bavljenju“ temom, Četveroruka nastoji okupiti i predstaviti mlade autore sličnih preokupacija, pružajući im mentorsku i produkcijsku potporu.

U izvedbenome radu Onaj tamo Fabijana Komljenovića, nastalome uz dramaturško-redateljsku potporu Marine Petković Liker, autor i izvođač gledateljima približava stanje vlastite svijesti pritom odgovarajući na dva izazova. Prvo, pokušavajući neizrečeno, katkad i neizrecivo, jedva uhvatljivu spoznaju ili nekoherentnu misao prevesti u iskazivo i smisleno, Komljenović se susreće s relativizacijom vremena – subjektivnim osjećajem njegova protjecanja i drukčijim, scenskim trajanjem. U sustavu predstave vrijeme je „rastezljivo“, pa nešto što se čini kao bljesak na sceni može trajati unedogled. Drugo, propitujući vlastite sposobnosti i ograničenja te načine verbalne i neverbalne eksplikacije, posredujući između svijesti i izvanjskoga, izvođač se suočava s nemogućnošću prijenosa, odnosno manjkom izvedbenih alata.

U izvedbi Fabijana Komljenovića tišina je ključni element komunikacije / Snimila Nina Đurđević

Kriza izvođenja za gledatelja postaje kriza gledanja, nemogućnost da percipira i interpretira ono što se zbiva na sceni. Obje se strane tijekom izvedbe nose s pitanjem kako prebroditi tu krizu i iz nje izvući nešto poticajno. Razlike između tih dviju kriza nalaze se u prirodi izazova – dok se izvođač bori s izgovaranjem neizgovorivoga, gledatelj se suočava s dezintegracijom značenja, vlastitim nesvjesnim i sposobnošću interpretiranja. Kriza izvođenja ne odnosi se samo na „tehničku“ komponentu oblikovanja sadržaja, izvedbeni proces odnosi se i na pitanje postojanja, promjene svijesti i spoznaje. Moguće rješenje leži u prihvaćanju tišine, jazova. Osim što izvedbom rezoniraju pitanja Tko sam ja? Tko su drugi? Što su riječi?, Komljenović se pita i što izvedba komunicira.

Premda usmjerena istraživanju mentalnih prostora i izvedbeno ne tako lako uprizorivoga, predstava nije statična. Stalnim preispitivanjima unutarnjih svjetova, odnos tijela, jezika i vremena postaje apstraktna forma, u kojoj ništa nije fiksirano. Izvođač ujedno izaziva gledatelja na promišljanje uvjeta vlastita postojanja. Stalnom napetošću između govora i ne-govora, između prisutnosti i odsutnosti, u fokusu je što zapravo znači gledati izvedbu – jer je ­­
(sa)gledanje i pokušaj razumijevanja unutarnjih stvarnosti. Tišina nije samo odsutnost zvuka, nego prostor u kojem se na kraju susreću različite stvarnosti. Naposljetku, monumentalna glazba koja prodire iz drugog prostora u izvedbeni nudi smiraj kao rezultat svih prethodnih promjena i preokreta.

Prekrasna u izvedbi Melody Martišković, režiji Marine Petković Liker i dramaturgiji njezinoj i Maje Sviben polazi od slavenske magijske bajke bogate simbolikom, fantastičnim elementima i likovima, temeljeći se na motivu potlačenih žena koje se bore protiv zlih sila, dok istodobno ostvaruju vlastite sposobnosti i potencijale. Tako i Vasiljisa Prekrasna Melody Martišković nije samo priča o junakinji koja svladava prepreke nego i o transformaciji koju prolazi suočavajući se sa strahovima, sumnjama i društvenim pritiscima. Kroz tu prizmu izvođačica propituje vlastitu izvođačku snagu i vještinu. Glumica ostaje u pripovjednoj strukturi, isprva zauzevši poziciju pripovjedača te se, kako se radnja razmotava, postupno preobražava u likove, koristeći se u transformacijama slojevitim kostimom (Ana Paulić). Izvođačica posjeduje izraženu ekspresivnost i očigledan izvedbeni potencijal. Njezini pokreti, mimika i glasovne varijacije pokazuju bogatstvo emocija i dobro shvaćanje simbolike bajke. No gradeći razne uloge – od nesigurne Vasiljise do strašne Babe Jage – izvedbom ne uspijeva prenijeti stvarne razlike među njima, ostajući pri svakoj u jednakom načinu interpretacije. Put od nevine djevojke do zrele žene koja se obračunava sa svijetom više je simbolički naznačen nego što je izvedbeno ostvaren. Izvođačica se ne uspijeva dovoljno udaljiti od početne pripovjedačke pozicije, što rezultira time da svi likovi dijele slične manirizme, intonaciju i emocionalnu paletu.

Dok se Fabijan Komljenović suočava s nemogućnošću verbalizacije i prijenosa vlastitih misli u izvedbu, Melody Martišković nailazi na problem fizičke i glasovne transformacije. Obje predstave govore o preobražaju, unutarnjem i vanjskom. Njegov je preobražaj fragmentaran, svjesno neuredan, njezin ostaje na površini. U Komljenovićevoj izvedbi tišina je ključni element komunikacije. Njegova predstava funkcionira kao meditacija o vremenu, jeziku i značenju. Melody Martišković oslanja se na pripovjednu strukturu, no njezina izvedba ostaje zatvorena unutar granica priče, ne uspijevajući u potpunosti premostiti naraciju i scensku transformaciju.