Digitalno doba književnosti može i pomoći

„Hrvatska književnost za mlade ima zapravo skoro sve žanrove, sve tonove, od humorističnog do ozbiljnog, i doista ima što ponuditi djeci: samo treba baciti mamac. A sad ću vam reći kako se baca mamac. Jedna moja kolegica koja predaje u gimnaziji trebala je motivirati učenike da pročitaju Anu Karenjinu i Gospođu Bovary. E sad, kaže ona, djeca ne čitaju lektiru, debele knjige… Znate što je napravila? Rekla je ovako: ‘Slušajte, djeco, pročitajte Gospođu Bovary i pročitajte Anu Karenjinu i recite koja je bila gora gadura.’ I svi su pročitali obje knjige! A onda je ona iz toga prešla na književni diskurs.“

U zanimljivoj raspravi sudjelovali su Branka Primorac, Hrvoje Kovačević,
Sanja Polak i Sanja Pilić, a tribinu je vodila Lada Žigo Španić

Ovom je izvrsnom anegdotom urednica i voditeljica Lada Žigo Španić započela polemiku pod nazivom Kako digitalno doba utječe na književnost za mlade? koja se održala u sklopu prve ovogodišnje tribine Bez cenzure, u Društvu hrvatskih književnika 23. siječnja. Uz voditeljicu, na tribini su sudjelovali književnici za mlade Sanja Pilić, Sanja Polak, Hrvoje Kovačević i Branka Primorac, a nakon završetka formalnog dijela tribine u raspravu se uključila i publika.

Čitaju li djeca danas manje, bila je prva od podtema i dok Hrvoje Kovačević smatra kako to nije slučaj, Sanja Pilić i Sanja Polak složnog su mišljenja kako djeca doista danas manje čitaju i kako su digitalni mediji jedan od glavnih krivaca. Izrazile su zabrinutost oko pomanjkanja koncentracije kod djece uzrokovanog instant-sadržajima na internetu, a Sanja Pilić kritizirala je i neke od modernih knjiga za mlade koje sve više vizualno nalikuju slikovnicama, zbog mnoštva crteža i previše simplicističkog jezika te raspršene radnje. Točnije bi bilo reći kako djeca manje čitaju romane, naglasila je, jer se neke takve knjige-slikovnice čitaju, no veoma je upitna kvaliteta takvih štiva.

Sanja Polak rekla je kako je prije tribine napravila svojevrsnu samorefleksiju kako bi samoj sebi odgovorila na pitanje kako digitalna tehnologija utječe na književnost općenito, pa tako i na književnost za mlade. Zaključila je kako postoje i pozitivni i negativni aspekti, pa je tako od pozitivnih navela postojanje web-knjižara i audioknjiga, dakle, veću i bržu dostupnost knjiga, pogotovo u manjim sredinama, zatim postojanje književnih portala, podcasta i knjiških blogera koji ipak rade na promoviranju književnosti i knjiga, te se na kraju osvrnula na postojanje računala na kojima pisci pišu svoje knjige, premda je priznala kako sama u posljednje vrijeme sve više preferira pisanje rukom. Spomenula je i samopromociju putem interneta i društvenih mreža rekavši sljedeće: „Mi književnici kao umjetnici moramo itekako biti budni i ne smijemo više biti zadovoljni statusom nekakvog dinosaura nego se zaista moramo probuditi i vidjeti na koji se način možemo još više aktivirati i koristiti digitalnu tehnologiju da bi naša djela bila vidljivija.“

I Branka Primorac složila se kako je marketing, to jest njegov nedostatak, jedan od najvećih problema s kojima se književnost za mlade danas susreće. Komentirala je da je upravo paradoksalno koliko se knjiga zapravo objavljuje i kako se to vidi tek kada na neki natječaj pristigne i po 150 naslova. Danas nije problem izdati knjigu, pogotovo uz proces samoizdavaštva; mnogo je veći problem kako tu knjigu prodati. Uz nedostatak marketinga, ukazala je i na nepostojanje književne kritike knjiga za mlade, zapravo bilo kakve valorizacije, a s njom se složio i Hrvoje Kovačević, koji je, s još dvoje kolega, zaslužan za nedavno ponovno pokretanje časopisa Književnost i dijete. No problem, smatra on, nije samo to što današnji književni časopisi ne žele objaviti kritike romana za mlade, već i to što zahvaljujući društvenim mrežama danas bilo tko može napisati kritiku neke knjige. Otvorilo je to prostor za drugi dio rasprave u kojemu je bio govora o pojedincima, uglavnom roditeljima, koji zbog neke potpuno neutemeljene osobne agende mogu „staviti na pik“ neku knjigu i, ako njihovo mišljenje postane viralno, napraviti golemu štetu ne samo dotičnoj knjizi nego i samome autoru. Srećom, takvi su slučajevi rijetki, no ipak mogu dovesti do autocenzure književnika, a književnost, upozoravaju, treba biti životna, a ne čedna.

Iako je tribina završila u pozitivnome tonu – Lada Žigo Španić iznijela je informaciju kako istraživanja govore da polovica Hrvata ipak čita, a najveći broj čitatelja čine visokoobrazovani mladi – problemi s kojima se književnici za mlade danas susreću zahtijevaju mnogo više pažnje, medijskog prostora i ovakvih, iznimno korisnih, diskusija, kako bi oni sami mogli nesmetano nastaviti obogaćivati i oplemenjivati živote i generacijama koje dolaze.