Čovjek „inficiran“ fotoaparatom i zelenim vodikom

Nedavno objavljena Autobiografija u sedam slika (izd. Školska knjiga, 2024) knjiga je u kojoj je Ivica Jakić sažeo svoj život i poslovni uspjeh. Kao treći naraštaj poduzetnika širio je prvo očevu lokalnu priču fotografskog obrta iz BiH, a potom iz Hrvatske do Austrije, Švicarske, Hong Konga i Japana, potom svoj respektabilni međunarodni trgovinski biznis. Prije nekoliko godina, kako sam kaže „inficiran zelenim vodikom“, ponovno je šutnuo loptu, osnovao Udrugu H₂, i kao međunarodni energetski stručnjak posvetio se strategiji primjene vodikove tehnologije, bez koje se, uvjeren je, ne mogu zamisliti buduća svjetska tehnologija, a posljedično ni industrija ni razvoj.

Knjiga Ivice Jakića može se kupiti u knjižarama Školske knjige

S tim aktivnim poslovnim i društvenim čovjekom, koji je službeno u mirovini, ali nimalo ne miruje, razgovarali smo u njegovu uredu, u kući smještenoj u zagrebačkoj urbanoj zelenoj oazi u kojoj je zajedno sa suprugom Snježanom, životnom suputnicom gotovo pola stoljeća, sam obavio mnoge građevinske radove i restaurirao pomno sakupljen i izuzetno vrijedan i lijep secesijski namještaj, dajući time oduška svome dugogodišnjem hobiju restauracije vila, palača i dvoraca, stvarajući oazu za svoju obitelj koja se vratila u Hrvatsku i za susrete s brojnim prijateljima na prigodnim glazbenim i umjetničkim večerima.

U knjizi kažete da je za poslovni uspjeh nužno „glazbu čuti prije drugih“. Kada ste prvi put čuli tu glazbu?

Moj otac i djed bili su poduzetnici, a 2027. godine slavimo 100 godina neprekinutog poduzetništva, s mojim unucima u pet generacija. Djed Ivica bio je poznati građevinski majstor u Srednjoj Bosni, a otac Petar svoju je poduzetničku priču počeo daleke 1947. razvivši se u jednog od najjačih obrtnika na polju fotografije i kolor fotolaboratorija na području bivše Jugoslavije. Njegovim stopama krenuo sam i ja, ušavši u poduzetničku igru već u osnovnoj školi, razvijajući to nadalje i u srednjoj i na studiju u Zagrebu gdje sam završio Fakultet strojarstva i brodogradnje te paralelno studirao ekonomiju. Laboratorije Foto Jakić otac je imao u Jajcu, gdje sam se ja rodio, u Bugojnu, Banja Luci i Zagrebu, a radeći u njemu, već kao srednjoškolac zaradio sam za svoj prvi motor. Kako sam s ocem često putovao po tadašnjoj državi, ali i u inozemstvo zbog kupnje opreme, vrlo sam brzo shvatio kako funkcionira trgovina, mogu reći da mi je s 15 godina sve bilo jasno.

Svoju prvu poslovnu zaradu izvan obiteljskoga posla ostvario sam na kraju srednje škole kojoj sam prodao sve moje gramofonske ploče. Naime, na početku gimnazije bio sam u Zagrebu s ocem, a tad se otvorio poznati klub Saloon na Tuškancu. Pala mi je na pamet ideja da u svojoj gimnaziji u Bugojnu otvorim disko i to mi se ostvarilo. Svakoga je vikenda bio pun. Nakon što sam maturirao, otišao sam kod direktora škole i rekao mu da je disko moja ideja i da ću im je prodati. Odgovorio mi je da su u socijalizmu ideje vlasništvo društva te da se ne prodaju niti kupuju. Da, odgovorio sam mu, pogrešno sam rekao, mislio sam da kupite moje gramofonske ploče. I to je prihvatio. Otkupio je sve gramofonske ploče koje sam imao i ja sam dobio pristojan novac. U biti, materijalizirao sam svoju ideju kroz gramofonske ploče.

Prvu naslovnicu Jakić je napravio za Kseniju Erker

Naslovnica albuma Miše Kovača – fotografija I. Jakića

Poslovni duh nastavili ste i za vrijeme studija u Zagrebu gdje ste brojnim tadašnjim glazbenim zvijezdama radili portrete za omote ploča, a surađivali ste i s časopisom Tina. Kako je do toga došlo?

U Zagrebu sam upisao Fakultet strojarstva i brodogradnje, ali po majčinoj želji položio sam prijemni na Medicinskom fakultetu. Ipak sam od medicine odustao i ostao na strojarstvu. No, odmah sam počeo gledati kako bih radio pa sam otišao kod tadašnje glavne urednice tinejdžerskoga časopisa Tina i ponudio joj da ću raditi naslovnice. Misleći da tamo neki mali trati njezino vrijeme, rekla je može, donesi da vidim što imaš. I donio sam. Iznenađena onime što vidi, pozvala je kolege fotografe. Nisu mogli vjerovati: radio sam dijapozitive na formatu 9x12 s Linhofom i Hasselbladom, tada najmodernijom tehnikom. Sljedećih godinu dana na svim naslovnicama Tine bili su moji portreti. Prijatelj s fakulteta i ja automobilom smo napravili đir po svim gimnazijama gdje su nas cure za fotografiranje za naslovnu stranicu čekale u redu. 

Šira je javnost 2018. na izložbi u Galeriji Mala u Zagrebu doznala da ste autor brojnih omota gramofonskih ploča naših glazbenih zvijezda – Olivera, Meri Cetinić, Ksenije Erker, Arsena Dedića, Gabi Novak, Kiće Slabinca, Novih fosila, pa i onog legendarnog Miše Kovača kojega sada viđamo kao otisak na majicama. Kako je do toga došlo?

To sam počeo raditi s Jugotonom s kojim me povezao moj prijatelj Zrinko Tutić. Svi su mi ti omoti vrlo dragi, a među njima izdvajam onaj za Mišu. Kao jedan dio zatvorenog kruga u vezi s tom fotografijom je i TV reportaža iz Sinja u kojoj gospodin Josip Joko Runje (kum Miše Kovača), postavljač alke koju alkari gađaju na konopac, objašnjava kako se to radi. Na sebi ima ljetnu majicu s otisnutim Mišinim portretom koji sam fotografirao. Priča je tim zanimljivija što je riječ o Sinju za koji sam kao mladić, prilikom jednog ljetnog posjeta, zbog silne vrućine rekao – tko tu uopće može živjeti – da bi mi sudbina samo nekoliko mjeseci kasnije upriličila susret u Zagrebu sa sinjskom djevojkom koja mi je postala suprugom.

Prvu naslovnicu albuma napravio sam za Kseniju Erker. Ta je fotografija unijela revoluciju kod nas jer je prva snimljena u poluprofilu, mekana i zatamnjena. Godine 1983. prvi sam u Jugoslaviji strojno laboratorijski razvijao dijapozitive. Novost je bila i da sam radio portret nasuprot svjetlu s blicom, što je davalo traženi scenski efekt. Čitavo vrijeme studija radio sam i industrijsku fotografiju za brojna poduzeća i institucije, bio sam jedini proizvođač dijapozitiva u milijunskoj nakladi koji su se koristili za predavanja, a po zaradi sam postao prvi porezni obveznik Grada Zagreba. Iznenadio sam se kad su mi poreznici na to skrenuli pozornost i predložili da kupim poslovni prostor, a da će mi troškove tri godine odbijati od poreza.

Fotoreportaže ste radili iz Londona, Egipta, Bejruta, ali i iz SAD-a, točnije Holly­wooda. To ste sami isplanirali?

Na zadnjoj godini fakulteta otišao sam na jednomjesečno putovanje u SAD s ciljem da  obiđem nekoliko sveučilišta kako bih upisao MBA studij na Sveučilištu Berkeley. Sve se odigralo brzo jer je moja majka, bojeći se da ću otići studirati MBA u SAD, za što sam već položio prijemni i dobio studentsku dozvolu u američkoj ambasadi u Beogradu, i da će me izgubiti, molila oca da „po vezi“ urgira da me pozovu u vojsku. I uspjela je u tome, odmah sam dobio poziv za služenje JNA, umjesto nastavka studija u SAD-u. Jasno, nakon odsluženja vojnog roka oženio sam se i dobio djecu. Da bih isplatio put i smještaj u SAD-u, uz brojne fotoreportaže napravio sam i one iz Hollywooda o tada popularnom filmu Ralje i o seriji Kojak, koje sam po povratku unovčio objavom u hrvatskim tjednicima Studio i Arena.

S diplomom Fakulteta strojarstva i brodogradnje i studijem ekonomije zapošljavate se u Astra-Mašinoimpexu, u to vrijeme prestižnoj firmi na području tadašnje države, ali nakon samo šest mjeseci dajete otkaz. Zašto?

Da, zaposlio sam se, oženio i nakon samo šest mjeseci došao sam kod direktora i zatražio raskid radnog odnosa. Mislio je da sam sišao s uma budući da su me pripremali za mjesto u inozemstvu, no ja sam mu rekao kako odlazim u Austriju i kako želim imati vlastitu firmu za međunarodnu trgovinu. Otišao sam s njegovim blagoslovom. Bilo je to 1983. Osnovao sam firmu u Grazu, kasnije sam preselio obitelj u Graz i počeo raditi. Nakon dvije godine osnovao sam predstavništvo u Hong Kongu.

Obiteljska fotoradnja u Jajcu

Ivica Jakić na početku svoje živopisne i raznolike karijere koja uspješno traje do danas

U knjizi govorite o „zlatnoj kočiji“, o čemu je riječ?   

Svakom čovjeku jednom ispred vrata stane „zlatna kočija“, a na njemu je hoće li je primijetiti i uskočiti, ili je propustiti. Moja je ispred mene stala u Grazu. Imao sam 36 godina kada me jednog dana nazvao čovjek iz Moskve i upitao mogu li im prodati milijun videokaseta potrebnih za rusko tržište. Rekao sam da mogu i da je komad 1,96 dolara. Naravno da ih nisam imao i odmah sam rekao tajnici Margit da mi rezervira avionsku kartu za Hong Kong. Došao sam na aerodrom, saznao da je Margit let rezervirala za dan prije i da za taj dan leta nema. Budući da sam kupcu obećao da ću robu isporučiti po dogovoru, nije bilo šanse da odustanem od potrage kako doletjeti do Hong Konga. Na susjednom šalteru vidio sam da kompanija Lauda Air navečer leti za Hong Kong, no rekli su mi da je taj zrakoplov pun i da nema mjesta. Djelatnicu sam ljubazno zamolio da nazove gospodina Nikija Laudu, vlasnika Lauda Aira. Gledala je u čudu, ali učinila je to i povratno mi se javio njegov tajnik kojemu sam objasnio da moram poletjeti, a znam da u zrakoplovu uvijek imaju barem dva prazna mjesta. Sve je razumio, izdao naputak da mi rezerviraju let i prihvate moju aviokartu.

U Hong Kongu je sve teklo glatko, prvi dio pošiljke isporučio sam air cargom za Moskvu, a dio je po dogovoru trebao biti isporučen Transsibirskom željeznicom. Nakon isporuke vratio sam se u Graz i jedan dan došao u banku gdje su uvijek bili susretljivi i korektni, no taj su dan bili posebno srdačni. Bilo mi je malo neobično, a onda me pozvala moja referentica i izvijestila da je na računu moje tvrtke nakon svih podmirenih troškova ostalo milijun dolara.  

Osim međunarodnom trgovinom bavili ste se i savjetovanjem brojnih tvrtki i institucija, sudski ste vještak za energetiku, za termoelektrane, čeličane i razne strojeve.

To je vrlo izazovan posao koji traži stalno učenje i edukaciju, a što sam stalno prakticirao. Bez toga se jednostavno ne može biti uspješan. Prošao sam edukacije o tome kako pregovarati s teškim kupcima, o analitici, govorništvu, upravljanjem rizicima, izradi strategija... U poslovnom svijetu može uspjeti samo onaj tko ima širu sliku u glavi, a za to je nužno stalno učenje.

Moj otac i djed bili su poduzetnici, a 2027. godine slavimo 100 godina neprekinutog poduzetništva, s mojim unucima u pet generacija /
Uvjeren sam da je vodik energetska budućnost, jer se njegovom proizvodnjom iz vode, odnosno elektrolizom vode ne ispušta CO₂ / Iz 25 tona otpada dobije se 1200 kilograma vodika, što je dovoljno za dnevni pogon 40 gradskih autobusa

Je li vam ta šira slika pomogla i u sadašnjem poslu u Udruzi H₂, značajnoj u crtanju nove energetske karte ne samo u Hrvatskoj, nego i u Europskoj uniji?

Bez vodika se teško može zamisliti budući tehnološki razvoj i industrija, a sve je predvidio Jules Verne još koncem 18. stoljeća. To me oduvijek intrigiralo i zaista sam uvjeren da je vodik energetska budućnost, jer se njegovom proizvodnjom iz vode, odnosno elektrolizom  vode ne ispušta CO₂. Vodik se može dobiti i uplinjavanjem organskog otpada. U Švicarskoj, gdje sam dugo radio za najveću švicarsku energetsku firmu, upoznao sam se s tehnologijom dobivanja sinteznog plina i vodika iz organskog otpada. Takvu je tehnologiju u Hrvatskoj razvila tvrtka Dok-Ing.

Hoćete reći da su najave za gradnju spalionica po Hrvatskoj, iz kojih bi se dobivala toplinska energija zapravo već zastarjele tehnologije!? Što je s energijom vjetra i sunca? Je li i tu vodik u prednosti?

Vodik je apsolutno najčišća energija. Vodik ima prednost jer ga se (kao plin) može uskladištiti. Primjerice, u spalionicama otpada koje se zagrijavaju na 800 stupnjeva u procesu se oslobađaju i u atmosferu odlaze i CO₂ i dioksini i furani, dok kod uplinjavanja otpada u postupku dobivanja vodika, pri čemu se postižu temperature od 1200 do 1250 stupnjeva, tih štetnih produkata nema. Iz 25 tona otpada dobije se 1200 kilograma vodika, što je dovoljno za dnevni pogon 40 gradskih autobusa. Automobili na struju idealno su prijevozno sredstvo za kraće dnevne relacije i brzo punjenje. Za autobuse, kamione, željeznicu i radne strojeve bolji je vodik. Proizvodnja električne energije iz sunčanih i vjetroelektrana u današnje vrijeme traži spremnike energije, vodik je idealan za „skladište“ te zelene energije.

I. Jakić i novinarka Vijenca Smiljana Škugor-Hrnčević

Podržavate i Inicijativu tri mora koju je inaugurirao Donald Trump, a zagovornica joj je bila i naša bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Mislite li da će njegovim povratkom u Bijelu kuću ona oživjeti?

Europska energetska karta Baltik‒Jadran‒Crno more itekako je važna, kako bi se u tom dijelu Europe, budući da su se Inicijativi nedavno priključile Grčka i Ukrajina, osuvremenili infrastrukturni pravci, u prvom redu željeznica, a Poljska svoju industriju očistila i postupno ugasila sve termoelektrane na ugljen koje su veliki zagađivači. Nadam se da će ta Inicijativa oživjeti i da će Hrvatska u njoj i dalje participirati. Za proizvodnju  električne energije koristit će se „mali modularni reaktori“ koji imaju po četiri modula u jednoj jedinici i daju 300 MW električne energije i topline.

Kako Hrvatska stoji s opredjeljenjem za vodik kao energent budućnosti?

Hrvatska je jedna od država članica EU koja je na vrijeme, još 2022, donijela Strategiju za vodik do 2050. godine. Vlada je „donijela klavir, a na njemu trebaju svirati oni koji znaju“. 

S obzirom na vašu tvrdnju da je svega 4 posto ljudi poduzetno, a od njih 2 posto uspješno, kakve su prognoze, hoće li Hrvatska u tom poslu biti uspješna?

Po prirodi sam optimist, u Hrvatskoj ima vrlo vrijednih, pametnih i mudrih ljudi, a sve su to uvjeti za uspješne rezultate.