Četvrt stoljeća hrvatskog preporoda u Trstu

Prošla je godina za Hrvatsku zajednicu u Trstu (Comunitá Croata di Trieste) bila prvi mali jubilej; obilježili su 25 godina aktivnog djelovanja u tom gradu na jadranskoj obali. U proteklih četvrt stoljeća zajednica se istakla organizacijom koncerata, izložbi i drugih kulturnih manifestacija s ciljem predstavljanja bogate hrvatske kulture talijanskom narodu. Jedan od posljednjih projekata jest dokumentarni film Mladen Machiedo. Neobična svakodnevica hrvatskog talijanista (Mladen Machiedo. La quotidianitá non ordinaria di un italianista croato) koji talijanskoj i hrvatskoj javnosti prikazuje život hrvatskog akademika i profesora emeritusa Mladena Machieda. Povodom hrvatske premijere tog filma održane 10. prosinca 2024. u prostorijama Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, razgovarali smo s predsjednikom Hrvatske zajednice u Trstu Damirom Gian Carlom Murkovićem.

Izvor Hrvatska zajednica u Trstu / Instagram

Obilježavate 25 godina redovitog djelovanja hrvatske zajednice u Trstu. Kako je sve počelo?

Uspostava mise na hrvatskom jeziku bila je jedna od početnih stavki i onda smo se malo-pomalo samoorganizirali. Osnovali smo odbor, sjedište, sve što je potrebno za redovno funkcioniranje. Od početka organiziramo izložbe, koncerte, projekcije filmova i njegujemo suradnju s mladim, perspektivnim umjetnicima. Htjeli smo pokazati talijanskoj publici da Hrvati imaju kulturu i stoga težimo ponuditi im ono najbolje od nje. Grad Trst ubrzo je to prepoznao i počeo nam ustupati najbolje dvorane za održavanje naših manifestacija.

Za hrvatsku zajednicu u Italiji kaže se da je „tiha manjina“. Zašto je tome tako?

Da, pogotovo u ovom sjevernom djelu gdje je utjecaj fašizma bio jak. Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i, pogotovo, dolaska Mussolinija na vlast probudile su se određene tenzije prema Slavenima na tom prostoru, osobito Hrvatima. Čovjek bi rekao da će se nakon Drugog svjetskog rata stvari promijeniti, međutim, nova talijanska vlast uz suglasnost Jugoslavije priznala je postojanje samo jedne manjine u Italiji, slovenske. Mi smo u našim domovima govorili hrvatski, ali ako bismo to činili javno, na nas se gledalo poprijeko. Tek kad se Hrvatska osamostalila, ohrabrili smo se za nešto više. Moj je otac tu odigrao važnu ulogu. On je ljudima koji imaju dar vjere ponudio mogućnost održavanja mise na hrvatskom jeziku, jednom mjesečno. To je bio početak našeg organiziranja.

Otac vam je bio Ličanin, majka Dalmatinka, vi ste rođeni u Argentini, a odrasli u Trstu. Ipak se osjećate Hrvatom.

Tako je. Majka je u ratu izgubila supruga i dijete i kao udovica izbjegla iz Zagreba. Upoznala je tatu, također poratnog izbjeglicu, i to se pretvorilo u veliku ljubav okrunjenu brakom u kojem su imali sedmero djece. U Argentini smo bili od 1948. do 1963. kada su se roditelji, najviše zbog Peronova režima, odlučili vratiti u Europu. Tako smo iz subekvatorske klime stigli na sjever Italije gdje smo u Genovi prvi put vidjeli snijeg. U Trstu nas je dočekala bura i temperatura ispod nule. Ipak, nekako smo osjećali da smo na pravom mjestu za nas. Ja se danas osjećam privilegirano što živim u tako lijepom gradu. Roditelji su nas uvijek učili da se ne sramimo svog porijekla i da ostanemo što jesmo, Hrvati, ali i da prihvatimo zemlju koja nas je primila i dala nam mnogo toga.

Od malih nogu uronjeni ste u kulturu.

Moji su roditelji bili intelektualci, odmalena smo svi čitali i za ručkom, koji je bio zajednički obrok, raspravljali o pročitanome. To je bila očeva ideja, vrlo mudra. Naša baka s majčine strane živjela je u Zagrebu i često nas je posjećivala. I nas su roditelji vodili k njoj u Zagreb koji moju braću i sestre nije oduševio kao grad. Mene je ipak nešto intrigiralo i počeo sam dolaziti baki nekoliko puta godišnje, sam. Dolazio sam između ostalog i za Svisvete kada sam upoznao Mirogoj koji je u meni probudio svijest o kulturi našeg naroda. Išao sam u kazalište, a najviše su me fascinirali ljetni koncerti koji su se odvijali na Gornjem gradu. Baka je živjela na Zelenjaku, u kući koju je projektirao arhitekt Stjepan Planić, bili su obiteljski prijatelji.

U hrvatskoj zajednici u Trstu aktivno sudjeluju kako Talijani tako i Slovenci. Kakav je njihov doprinos hrvatskoj manjinskoj kulturi?

Kako se zajednica razvijala, počeli smo uključivati mlade profesionalce. Među njima je više onih koji nemaju isključivo hrvatsko porijeklo ili uopće nisu Hrvati. Primjerice, moja desna ruka je Talijan iz malog mjesta na slovenskom području koji se zaljubio u hrvatsku zajednicu. Zatim Matteo Prodan, mladi grafičar iz mješovitog hrvatsko-talijanskog braka koji je, otkad radi za nas, preuzeo poslove fotografa i voditelja društvenih mreža, a sada je režirao film o Machiedu. Scenaristica filma i moja draga kolegica Cristina Bonadei nema nikakvu poveznicu s Hrvatskom. Dakle, danas imamo jedan vrhunski tim posvećenih stručnjaka koji rade za hrvatsku zajednicu u Trstu. Ona je u talijanskom društvu prepoznata kao otvorena udruga u koju su dobrodošli svi koji žele raditi za nju na razini koju očekujemo.

Specifičnost hrvatske zajednice u Trstu jest što se bavi integracijom Hrvata u talijansko društvo, kao i približavanjem hrvatske kulture talijanskom narodu. Što mislite, zašto talijanska publika tako dobro prihvaća vaš rad?

Jer je prepoznala kvalitetu u našim projektima koji su interesantni široj publici. Imamo puno ideja, ali puno i radimo. Iza svakog projekta stoje mjeseci rada i zato sam jako ponosan na svoj tim.

Kako birate koje ćete projekte provoditi?

Stižu nam prijedlozi za suradnju iz cijele Hrvatske. Kad dođe pravo vrijeme, moj tim i ja razmatramo ih i odlučujemo što ćemo realizirati u idućoj godini. Mnoge projekte moramo odbiti ili odgoditi jer ih je previše. Osim toga, ugošćujemo škole iz cijele Hrvatske koji žele upoznati našu zajednicu. Tu nam mnogo pomaže naša nastavnica Marijana Šutić koja radi u Hrvatskoj nastavi u inozemstvu. Kada nam stižu takve grupe, cijela tršćanska zajednica je u to uključena. Primaju nas gradonačelnik, dogradonačelnica, pročelnik za školstvo grada Trsta. Iza takvog pristupa stoji veliki trud i zalaganje s naše strane.

Kako je došlo do projekta snimanja filma o hrvatskom akademiku Mladenu Machiedu?

Mladen je dugo vodio naše literarne susrete koje redovito organiziramo i s vremenom smo postali prijatelji. Jednom smo se u razgovoru dotakli njegove prisutnosti u hrvatskim medijima, koja je, s obzirom na njegova postignuća i zasluge za hrvatsku kulturu, vrlo mala. Naime, on je napisao sedamdeset knjiga, a velik broj tih knjiga posvetio je upravo odnosima između Italije i Hrvatske. Kako uvijek nastojimo odgovoriti na potrebe naših suradnika, poželjeli smo našem akademiku to nadoknaditi. Tako je nastala ideja koja se realizirala nešto dulje od tri godine.

O čemu je riječ u filmu?

To je film o životu i radu Mladena Machieda, ali i njegovoj ljubavi prema poeziji. Naime, prošle godine imali smo četiri susreta posvećena hrvatskom pjesništvu na kojima je sudjelovao. Ti su susreti bili posebno namijenjeni talijanskoj publici kako bi upoznala razinu kvalitete naših pjesnika. Osim toga, Machiedo je gajio prijateljstva s talijanskim pjesnicima poput Montalea i Pasolinija s kojima se dopisivao. Snimali smo u nekoliko gradova, od Splita i Rijeke do Milana i Firence. Želio sam uključiti i druge stručnjake, hrvatske i talijanske, i čuti što imaju za reći o Machiedu. Svi oni dali su posebnu notu filmu.

Treba reći da sve to što radite nije vaš primarni posao. Kako usklađujete sve obaveze?

Tako je. Još uvijek se bavim poduzetništvom, vodim tvrtku koja je partner vodećoj talijanskoj energetskoj grupaciji. Krajem ove godine otvaramo naš deseti ured. Ukratko, posredujemo između tvrtke i ljudi s kojima se ugovara kupnja energenata potrebnih kućanstvu. Svako jutro poželim svojim suradnicima ugodan i lijep dan, a navečer im zahvalim na svemu što su tog dana napravili. To je rezultiralo time i da su se oni međusobno povezali i zavoljeli, a s takvim timom, kao i onim u hrvatskoj zajednici, sve je moguće.

Nemoguće je nabrojiti sve projekte koje ste u ovih 25 godina realizirali. Kad biste ipak mogli izdvojiti neke koji su ostavili poseban trag u kulturnom prostoru u kojem hrvatska zajednica djeluje, koji bi to bili?

Budući da jako volim izložbe, odlučio bih se za jednu koja je, prema mom mišljenju, bila kruna svih izložbi koje smo dosad priredili. U jesen 2023. u lokalnom domaćem muzeju (Museo d’Antichità JJ Winckelmann) organizirali smo izložbu Histri u Istri u suradnji s Arheološkim muzejom Istre iz Pule. U nešto manje od tri mjeseca imali smo 21 tisuću posjetitelja. Smatram to iznimnim uspjehom. Histri su jako zanimljivi za Trst i za cijelo to područje. Prije toga imali smo izložbu o Japodima u suradnji s Arheološkim muzejom u Zagrebu, a u pripremi je izložba o Liburnima sa zadarskim arheološkim muzejom. Tako ćemo zaokružiti trilogiju ilirskih naroda na području Hrvatske.

Kao tada relativno mlada zajednica, 2000. godine krenuli ste u zahtjevan projekt pripreme i objave monografije I Croati a Trieste.

To je bio velik pothvat. Dvadeset sedam autora na 530 stranica piše o temi Hrvata u Trstu. Naime, o nama, Hrvatima koji živimo i živjeli smo u Trstu, nije bilo pisanog traga. I tako smo okupili znanstvenike, entuzijaste koji su htjeli sudjelovati u projektu. Priloge su napisali hrvatski akademici poput Petra Strčića, Mije Lončarića i Tonka Maroevića, ali i talijanski znanstvenici, Vanni D’Alessio i Fedora Ferluga-Petronio. To je vrlo važan projekt koji je trajao sedam godina. Iako smo planirali da monografija bude dvojezična, zasad je objavljena samo na talijanskom jeziku. U budućnosti se nadamo i hrvatskoj inačici.