Autentični izvor zla

Naklada Bošković objavila je u prošle godine kriminalistički roman Danijela Špelića Praznina, koji nadmašuje sve kriminalističke romane napisane na hrvatskome jeziku koje sam pročitao (domaćih dosta pročitah, još više prevedenih). 

Fabulu čini potraga privatnoga istražitelja Lukasa Huma za počiniteljem zločina, ubojstvom jedanaestogodišnjeg dječaka K. V., koje se dogodilo pred tridesetak godina. Tijekom istrage otkriva se još jedan zločin, ubojstvo J. J. Sjenovita, a mračna ubojstva pokazuju se nerješivima s obzirom na vremenski zastor i na nesposobnost istražitelja. Za Lukasa (znakovito ime!) Huma – ne.

Čini se kako je motiv da otkrije počinitelja ubojstva Hum našao u bilješkama svoga oca o gradskoj prošlosti za knjigu koju nikad nije stigao napisati. Među bilješkama je bila fotografija na kojoj deset mladih ljudi stoji ispred planinarskog doma Barun Trenk. Humov je otac „radio neke nerazjašnjene savjetničke poslove o kojima nije ostavio pisane tragove“, a poginuo je u nejasnim okolnostima, iako „nitko nije znao što je tražio u tom dijelu Hrvatske i na toj zabačenoj cesti“. U razgovoru s očevim prijateljem Simonom Janssenom Hum doznaje da je i otac mislio kako u nestanku dječaka K. V. ima nečega što mu ne da mira. Desetorica sa slike često su posjećivala Pakrac i Lipik te bazene u vrijeme kada je tamo nestao dječak. Neobičan sinkronicitet tada akauzalnih pojava.

Izd. Naklada Bošković, Split, 2024.

Špelić se već pokazao kao majstor u pripovijedanju; moglo bi se reći da je Praznina ispripovijedana kao što je komad tkanine istkan – sve je čvrsta cjelina i sve je njoj podređeno. Njegova se sintaksa doživljava kao tihi ritam iznutra pa možemo uživati u opisima mračnih ugođaja: „Prazna cesta, gluho doba noći čine da se Hum osjeća čudno, nekako ispunjeno i pozitivno, kao da se trebam ovdje nalaziti baš u tome jedinstvenom trenutku. … Odvojen od svijeta, okružen prazninom, tišinom i crnim nebom ispunjenim sjajnim zvijezdama, za mene je to bio savršeni trenutak postojanja jer nije moglo postati bolje od ovoga.“ (Nedostaje Badalamentijeva glazba s kraja Lynchova filma Straight Story.)

Hum je neobičan privatni istražitelj. Distanciranošću od drugih okoristio se da temeljito prione poslu kojim se bavi razvijajući u tišini svoje prekognicijske uvide, slutnje, predosjećaje. Ako se pozorno osluškuju i razvijaju, postaju moćan istražiteljev alat. Ništa ne pretpostavlja. (Pretpostavke su majke svih zajeba…) Tko može za sebe reći: „Imao sam nešto podmuklo u karakteru zbog čega sam se veselio kad bih ljude uhvatio na prepad?“ Onaj tko je britko iskren. Tko osvješćuje svoje nesvjesno pa njime može upravljati, a ne da ono upravlja njime. Možda Špelić ne pomiče granice kriminalističkoga romana, ali ga regenerira i obogaćuje pa kriminalistički roman postaje jači. Čime to čini?

Zločini i ubojstva sofisticiraju se i sve je teže pronaći pozadinske kreatore zla. Ubojica dječaka K. V., J. J.-a i Gregora Dalića kaže: „Nešto nije u redu sa mnom. Bolestan sam…“ Onaj koji mu je trebao pomoći, nije to učinio. Uzimati novac od njega, i u velikim iznosima, nije se ustručavao. Ako se to može nazvati izborom, ubojica je sam sebe prikratio za život.

Autentični izvor zla autor je riješio i kompozicijski, jer na kraju romana, nakon što je otkriven ubojica dječaka, razgovaraju Hum i Herak o Papiću. Hum govori: „Ali vi ste već odavno znali za Papićeve probleme?“ Herak odgovara: „Naravno da sam znao. Slavko je bio idiot i perverznjak [Njegov novac bio je na svakoj stubi tvoje karijere.]… Kad je onaj klinac pronađen mrtav, odmah sam znao kako je on imao neke veze s tim.“ Čitatelju će možda izmaknuti potpun uvid u lik Bernarda Heraka koji je maskiran dvama jezivim zločinima i potragom za ubojicom. Njegov lik pobuđuje gađenje, ali će nekima biti zatamnjeno da je Bernard Herak izvorni zločinac u sjeni. Dalić je za njega rekao da je on seksualizirana (da izbjegnemo prostakluk!) pijavica. Kako pijavice funkcioniraju? Prilijepe se na nekoga i sisaju… položaj, zasluge. Sve bi na kraju pripisao sebi.

Kako se Herak okoristio Domovinskim ratom? „Iznenada je postao dobrovoljac koji je… došao u Hrvatsku i borio se na bojišnici. Nitko nije imao pojma kakvoj…, no on to ionako nije naglašavao, ali bilo je tamo vani. … iznenada se pojavila… priča o mladom junaku koji je riskirao svoj život dovozeći kamione s pomoći u Hrvatsku. Negdje su pronašli… njegovu sliku koja ga je prikazivala kako stoji pokraj… kamiona i cijela Hrvatska poludjela je za njim.“

A prava je istina „da je jednom ili dva puta išao sa Slavkom u Hrvatsku, ali samo onda kada je ovaj išao prema Zagrebu i to… rutom, gdje nije bilo opasnosti.“ Veće je zlo što je imao organiziranu skupinu svojih ljudi koji su zastrašivali, tukli, i po potrebi, i ubijali. Čineći zla, oslanjaju se na Heraka, koji Humu otvoreno kaže da ima prijatelje diljem Hrvatske koji mu „šapnu neke stvari“. A najveće je zlo što je Trenkovac (nepostojeći, ali jako poznat!) postao mjestom opasnim za život, „ne zbog zlih ljudi, već zbog ljudi koji ne čine ništa u vezi s tim“ (Einstein).

Herakov je lik vješto razasut po romanu tako da izmiče cjelovitu uvidu. Predstavljen je tako, poput likova u stvarnosti, čija se nazočnost zastrašujuće sluti, a manje pokazuje. Herak omogućuje događanje zla. Na kraju romana Humu kaže: „… nećete pokušati možda nekomu nešto reći i stvoriti si probleme. … Ovo je postao opasan svijet [Tko ga je takvim stvorio, nije ni retoričko pitanje], Lukas, morate misliti na sebe i svoje voljene.“ Voljene?

U Praznini se preslikavaju aktualne situacije iz života koji sad živimo. Pa ako je istinska književnost ona koja se može prepoznati oko nas, onda ovaj roman to jest, čime nadilazi vrstu kojoj pripada.