Zamah hrvatskoga nacionalnog pokreta 1925.

Jubilej, svečano obilježavanje, odnosno proslava godišnjice značajnoga društvenog događanja kulturološki je fenomen koji se prvotno vezivao uz staroizraelsku godinu praštanja. Na hebrejskom jeziku riječ jobel označava trubu, a po Levitskom zakoniku svaka pedeseta godina predstavljala je razdoblje slobode i povrata zaloga: „(…) Zemljom proglasite oslobađanje svim njezinim stanovnicima. To neka vam bude jubilej, oprosna godina. Neka se svatko vaš vrati na svoju očevinu; neka se svatko vrati k svome rodu! (Lev: 25, 10).“ Stoljećima kasnije kršćanstvo je iznova afirmiralo ovu tradiciju, prilagodivši je vlastitim postulatima. Godina crkvenoga jubileja postala je godina kojom se slave pokora i oproštenje, pri čemu može, ali i ne mora biti posvećena konkretnom povijesnom događaju. Datosti proizašle iz ovakvih proslava održavanih svakih 50, kasnije 25 godina nisu, dakako, bile samo teološke, već i ekonomske, etičke, a napose društveno-političke prirode. Ne treba stoga čuditi da su politički entiteti 19. i 20. stoljeća preuzeli koncept jubileja, načinivši određeno povijesno ili pseudopovijesno zbivanje kohezivnim sredstvom jačanja nacionalne integracije.

Treći Hrvatski svesokolski slet u Zagrebu, doček Hrvatskoga sokola iz Amerike,
7. kolovoza 1925, Hrvatski povijesni muzej, Zagreb

Svaka europska nacija na sebi svojstven način gradila je time specifičnu predodžbu povijesnoga prostora i vremena. Nacije s naslijeđenim monarhijskim uređenjem nastavile su obilježavati „okrugle“ godišnjice suvremenih vladara, kao što je bio slučaj sa zlatnim jubilejom kraljice Viktorije u Ujedinjenom Kraljevstvu 1887. godine ili tristotom godišnjicom vladavine dinastije Romanov u Ruskom Carstvu 1913. godine. Druge su pak nacije bile ponukane iskazivati vlastiti politički individualitet naglaskom na različite srednjovjekovne epizode pa su primjerice Mađari 1896. godine obilježili tisućitu obljetnicu osnutka ugarske države, dok su Poljaci već duboko u 20. stoljeću – 1966. godine – proslavili milenij poljske države i kristijanizacije. Koncept jubileja nadilazio je, drugim riječima, historiografsko poimanje vremena i prostora, etabliravši se primarno kao kulturološki koncept slavljenja bitnih tradicija određene društvene zajednice.

„Ljubljenom sinu Tomislavu,
kralju Hrvata“

U hrvatskom slučaju temelj nacionalne integracije činile su dvije protonacionalne zajednice. Prva, staleška, bila je nositelj povijesnoga imena te njegova državnoga i institucionalnoga okvira. Druga, etnička, svojim je leksikom odredila formu standardnoga jezika, a brojnošću afirmirala nacionalnu ideju kao relevantan društveni čimbenik na samome terenu. Budući da je razdoblje seobe naroda i formiranja srednjovjekovnih država uvelike definiralo geopolitičku budućnost Europe u nadolazećim vjekovima, i hrvatska se nacija tijekom 19. i 20. stoljeća odlučila emancipirati pozivanjem na srednjovjekovnu državu. Zašto je, međutim, odabrana upravo godina Tomislavove potencijalne krunidbe?

Vjekoslav Klaić, Ivo Kerdić, Olga Höcker,
Anka Martinić, Spomen-knjiga Hrvatskoga Kraljevstva, 1925, Hrvatski povijesni muzej, Zagreb

Tijekom druge polovice 19. stoljeća i početka 20. stoljeća u historiografiji se isticalo da je za vrijeme Tomislava svakako došlo do jačanja vladarske moći, i to na način da je u pogledu titulara „kralj“ potisnuo dotadašnjega „kneza“. Trenutak prijeloma, čina krunidbe ili ceremonijala koji bi uključivao primopredaju insignija nije, međutim, bio razjašnjen. Povijesni izvori bili su oskudni i nepouzdani što je posljedično omogućilo različita tumačenja. U nizu rasprava koje traju i danas presudan je bio prijepis pisma pape Ivana X. (914–928) „ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata, i Mihajlu, izvrsnom knezu Humljana“ upućenog prije prvoga crkvenog sabora u Splitu 925. godine. Iz njegova sadržaja većina je povjesničara zaključivala da je Tomislav postao kralj do navedene godine, premda su okolnosti čina ostale nepoznate i diskutabilne. Iz toga je razloga Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“ pod vodstvom Emilija Laszowskoga i Velimira Deželića starijeg još 1906. godine iznijela prijedlog da se upravo 1925. godine proslavi tisućita obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva. Njezinim obilježavanjem trebao se istaknuti kontinuitet državnosti hrvatske nacije u razdoblju Austro-ugarske nagodbe, pri čemu ništa manje značajna nije bila ni činjenica da je u pogledu kronologije osnutka Hrvatsko Kraljevstvo držalo primat nad Ugarskim Kraljevstvom formalno uspostavljenim 1000. godine.

U međuvremenu se Austro-Ugarska Monarhija raspala, a jubilej Hrvatskoga Kraljevstva poprimio je shodno tome drukčije ideološke konotacije. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca poimanje hrvatskih narodnih vladara i dalje je predstavljalo prilog nacionalnoj emancipaciji, ali ovoga puta u kontekstu prve, vidovdanske, Jugoslavije. U sustavu koji je od samoga početka demonstrirao hegemonijsku narav i pripadajuće demokratske deficite proslava tisućite godišnjice shvaćena je dvojako. S jedne strane izražena je želja da se proslavom obilježi hrvatski državni kontinuitet, dok se s druge strane ukazala prilika da se hrvatski partikularizam pokuša uklopiti u novo državno zajedništvo. Potonje stremljenje, posebno izraženo od vladajućih elita među kojima se te godine našla i Hrvatska seljačka (dotada republikanska) stranka, predstavljalo je naposljetku neuspješni pokušaj da se kulturološki redefinira, odnosno spasi i opravda jugoslavenski politički projekt.

Ulomak iz Spomen-knjige Hrvatskoga Kraljevstva

Inicijativa Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ uz podršku Katoličke crkve

Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“ već se dulje vremena, kako je spomenuto, pripremala za cjelogodišnje obilježavanje tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva. Njezino slavlje bilo je fokusirano na opća kulturna i povijesna mjesta kojima se nastojao afirmirati hrvatski nacionalni pokret te se nije izrazitije vezivalo uz tadašnje političke strukture. Kao inicijator slavlja Družba je bila uključena u pozamašan broj događanja, od podizanja spomen-obilježja, preko preimenovanja brojnih ulica i trgova u čast kralju Tomislavu do sponzoriranja različitih umjetničkih i izložbenih projekata. Od najvažnijih izdvajaju se podizanje Sokolske mogile u Maksimiru, sudjelovanje u izgradnji bazilike i spomen-doma u Duvnu, tiskanje knjige Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti 925‒1925, suradnja na realizaciji Kulturno-historijske izložbe grada Zagreba prigodom hiljadu-godišnjice hrvatskog kraljevstva 925.‒1925. te doprinos podizanju spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu.

Budući da je 1925. godina bila sveta jubilarna godina za Katoličku crkvu, Družba se povezala s klerom u organizaciji dobroga dijela javnih manifestacija. Poklapanje dvaju jubileja doprinijelo je daljnjem vezivanju hrvatskoga nacionalnog pokreta uz katoličku hijerarhiju. Hrvatski biskupi odredili su blagdan Presvetoga Srca Isusova 21. lipnja kao dan obilježavanja tisućite godišnjice Hrvatskoga Kraljevstva, a pridružili su se i trodnevnom slavlju u gradu Zagrebu od 4. do 6. srpnja. Prvoga dana mnoštvo procijenjeno na otprilike 70.000 ljudi okupilo se na glavnom gradskom trgu, drugoga dana održana je misa zahvalnica, a trećega, završnoga dana organiziran je pučki skup u Maksimiru.

Fotografija izložbe 1000 godina Hrvatskoga Kraljevstva, Atrij Akademije, Hrvatski povijesni muzej, Zagreb

Suradnja kulturnih udruženja i crkvenih vlasti nije odgovarala Hrvatskoj seljačkoj stranci koja je inzistirala na sekularnom poslanju politike, prozvavši članove klera za upletanje u stranačko područje djelovanja. Osim toga, politička situacija u Jugoslaviji tijekom prve polovice 1925. godine stubokom se promijenila. Stjepan Radić pružio je, nakon nekoliko mjeseci pritvora, ruku suradnje Nikoli Pašiću i Narodnoj radikalnoj stranci te od političkoga zatvorenika postao dužnosnik u novoj vladi. Daljnja obilježavanja obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva bila su stoga izrazitije ideološki obojena, a uključene strane nastojale su sukladno vlastitim programima iskoristiti i veće i manje manifestacije u političke svrhe, što je osobito došlo do izražaja tijekom ljeta.

Politička instrumentalizacija

Seljačko vodstvo dobilo je tada priliku da uz pomoć državnih sredstava organizira slavlje u čast prvoga hrvatskog i, kako su isticali, „seljačkoga“ kralja Tomislava.

Novo okupljanje bilo je predviđeno za 15. i 16. kolovoza u Zagrebu, a nastavljalo se na Treći hrvatski svesokolski slet otvoren 14. kolovoza. Svečani ljetni dani bili su protkani Radićevim političkim zaokretom. Povijest i sadašnjica pretakale su se prigodnim govorima u izraziti ideološki konstrukt kojim se nastojalo opravdati kopernikanski obrat stranačkoga vodstva i naglasiti sve benefite suradnje s beogradskim vlastodršcima. Kako je slikovito objašnjavao Stjepan Radić 16. kolovoza s balkona Hrvatskoga seljačkog doma: „Nije dosta da smo u jednoj seljačkoj fronti, nego je potrebno da u njoj budemo tako složni kao žice na tamburi i kao grla u dobrom pjevačkom društvu. Ovaj politički sklad ili ta prava unutarnja duhovna sloga daje našem seljačkom pokretu najveću njegovu vrijednost. (...) Sad nam se, evo, otvara put, široki put da snažno i sigurno koraknemo u drugu tisućgodišnjicu hrvatske slobode, napretka i blagostanja.“

Fotografija izložbe u povodu 1000 godina Hrvatskoga Kraljevstva, IV. Građansko odjeljenje izložbe, Umjetnički paviljon, Hrvatski povijesni muzej, Zagreb

Simboličnu ulogu u propagiranju seljačko-radikalnoga sporazuma u Zagrebu trebao je odigrati i kraljevski par prisustvom na sokolskoj vježbi na igralištu nogometnoga kluba Građanski. Ipak, nevrijeme popraćeno kišom i jakim naletima vjetra toliko je natopilo teren da je priredba otkazana, a kralj Aleksandar i kraljica Marija napustili su, neobavljena posla i po mnogima zlokobno, istoga dana Zagreb. Ovdje ceremonijalima nije došao kraj. Već 7. i 8. rujna izaslanici Jugoslavenskoga sokolskog saveza iznova su se okupili kako bi u zgradi raspuštenoga Hrvatskog sabora i u sličnom revijalnom tonu upriličili prisjećanje na kralja Tomislava. Tom prigodom upućen je pozdravni brzojav kralju Aleksandru, nasljedniku Nemanjića i vladaru pod kojim je, kako se prigodničarski laskalo, „oživio sjaj krune Tomislava“. Slično ovim zagrebačkim događanjima bilo je obilježavanje jubileja u Sarajevu od 6. do 8. rujna u organizaciji Hrvatskoga kulturnog društva Napredak.

Usprkos nastojanju da se naglase društveni i kulturološki aspekti proslave, u središtu pozornosti i dalje je bila politika. Istaknuti gost bio je, naime, ministar agrarne reforme, Stjepanov nećak Pavle Radić. Afirmacija hrvatskoga nacionalnog identiteta i državnoga kontinuiteta i ovdje je bila protkana duhom seljačko-radikalnoga sporazuma, kako možda i ponajbolje svjedoči natpis postavljen na Šeher-Čehajinoj ćupriji: „T(omislav) 925 – A(leksandar) 1925“. Iako bi se na prvu dalo naslutiti da će ovakav narativ zamrijeti Radićevim izlaskom iz vlade 1926. godine, kulminacija trenda uslijedila je tek početkom 1928. godine. Toga se mjeseca rodio, a potom krstio Aleksandrov sin Tomislav, nazvan po prvome hrvatskom kralju, dok je Županjac ili Duvno istom logikom i na zahtjev vlastitih predstavnika steklo danas prepoznatljivi naziv Tomislavgrad.

Mnoštvo umjetničkih i kulturnih ostvarenja

Kako ne bi sve ostalo isključivo u sferi politike, valja naglasiti da je obilježavanje tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva iznjedrilo mnoštvo umjetničkih i kulturnih ostvarenja. Neka od njih bila su formalnija, dominantnije prigodničarska, dok su druga uvelike obilježila kolektivnu povijesnu memoriju u desetljećima koja su uslijedila. U nizu kiparskih radova osobito se izdvajaju značka i plaketa s likom kralja Tomislava autora Ive Kerdića, potom plaketa Frane Cote također s likom preuzetim s reljefa splitske krstionice te zagrebački spomenik Roberta Frangeša Mihanovića koji je, kako je već mnogo puta isticano, postavljen 1947, a dovršen tek 1991. godine. Mnoge su se kulturne udruge i organizacije priključivale jubilejskom valu 1925. godine.

Svoj su obol dali povjesničari, pjesnici, pisci, slikari, novinari te mnogi drugi kulturni djelatnici. Reprezentativnost pojedinih izdanja, kakva se primjerice očituje u spomen-knjizi Hrvatskoga Kraljevstva, jasno ukazuje koliki su bili posvećenost i angažman protagonista tadašnje kulturne scene. U tom pogledu potencijalno najznačajniji događaj odigrao se u listopadu 1925. godine kada je otvorena Kulturno-historijska izložba grada Zagreba prigodom hiljadu-godišnjice hrvatskog kraljevstva 925.-1925. Projekt realiziran pod sponzorstvom gradskoga predstavništva ciljao je „živo predočiti, kako si je Zagreb stekao prvenstvo u politici, prosvjeti, književnosti, privredi, u opće u svakoj grani kako duševne tako i materijalne kulture naroda hrvatskoga (…).“

Katalog izložbe detaljno je dokumentirao o koliko je obimnom i široko shvaćenom projektu bila riječ. Kako se navodi unutar impresuma pod vodstvom izvršnoga odbora (u sastavu: Berta Heinzel, Anka Pogorelc, Slava Fürst, Vjekoslav Klaić, Svetozar Rittig, Stjepan Srkulj, Rudolf Erber i Ljubo Babić) u realizaciju je bilo uključeno ukupno 87 osoba angažiranih kroz sekcije (kulturno-historijska, umjetno-obrtna, školska, kazališna, muzička, umjetnička, financijska i novinarska), izložbeni ured ili druge oblike suradništva. Uvodni tekst Vjekoslava Klaića donio je presjek povijesti Zagreba s naglaskom na četiri izložbena odjeljenja u Umjetničkom paviljonu (crkveno, velikaško, građansko i seljačko). Njega su pratili tekstovi Franje Fanceva i Milovana Gavazzija posvećeni Kulturno-literarnom radu u Zagrebu za prvih pet vijekova njegove historije te Kulturi sela oko Zagreba, dok je kao završni prilog tiskan raspored izložbenih prostorija u Umjetničkom paviljonu s napomenom da se ostala odjeljenja izložbe nalaze u Palači Akademije, Sveučilišnoj knjižnici, Učiteljskom domu te Narodnom kazalištu. Zaključno, izložbeni katalog popisao je impresivnih 1265 eksponata koji su trebali ilustrirati kako je i zašto grad Zagreb do početka aktualnoga stoljeća postao hrvatska nacionalna prijestolnica.

Proslava tisućite godišnjice Hrvatskoga Kraljevstva, odnosno nacionalnoga jubileja 1925. godine obuhvatila je tako različite kulturne aktivnosti od kojih je tek jedan manji dio naveden u okvirima ovoga teksta. U uvjetima stalnih političkih kriza 1920-ih godina postojalo je iluzorno očekivanje da će hrvatsko pitanje doživjeti svojevrsnu nacionalnu emancipaciju u okviru Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Ovakva nada doživjela je svojevrsni vrhunac u ljetnim danima 1925. kada je u javnosti naširoko proklamiran politički sporazum inače suprotstavljenih hrvatskih „seljaka“ i srpskih radikala. Ipak, povijest će pokazati da je potencijalno sređivanje prilika u državi na bazi ravnopravnosti i poštovanja nacionalnoga individualiteta bilo kratkoga vijeka. Hrvatski nacionalni pokret stekao je tijekom 1925, neovisno o integralističkim ciljevima jugoslavenskih elita, osobit kulturni zamah na osnovu kojega će promicati daljnje samoodređenje do ostvarenja pune samostalnosti.