Vječnost je počela

Epski roman Gabriela Garcíje Márqueza iz 1967. Cien Años de Soledad (Sto godina samoće) priča je o obitelji, sudbini, ljudskim moćima i slabostima, ali i o tipičnom južnoameričkom, gotovo mitološkom repertoaru praznovjerja i vratolomnih paradoksa, s glavnom temom geneze obitelji Buendía. Na temelju njega Márquez je 1982. dobio Nobelovu nagradu za književnost. Za života odbijao je prodati prava na ekranizaciju, smatrajući kako filmska adaptacija neće ni približno zagrebati površinom ove stoljetne priče. Sada je, uz pomoć njegovih sinova (ujedno izvršnih producenata) Rodriga Garcíje i Gonzala Garcíje Barche, Netflix adaptirao ovaj latinoamerički književni kanon.

U ludilu Joséa Arcadija neprestano odjekuju prošlost i onirički trenuci / Izvor IMDB

Filmski jezik prve sezone vjerno pogađa specifični magično-realistični Márquezov literarni svijet te je kao takva, serija vjerodostojna ekranizacija autorovog specifičnog stila pisanja, dobro prati radnju romana, s pedantnim odavanjem važnosti i najmanjim pojedinostima. Za razliku od romana, naracija serije je kronološka, što uz popratnu naraciju u voiceoveru, znatno olakšava pitkost višestruko složene fabule.

Sredinom 19. stoljeća vjenčali su se ljubavnici José Arcadio Buendía (kao mlađeg igra ga Marco Antonio González) i Úrsula Iguarán (kao mlađu igra je Susana Morales), prvi rođaci. Zlokobna predviđanja Úrsuline majke, da će ona roditi djecu sa svinjskim repovima, plaše mladenku i razbješnjuju mladoženju. José ubija lokalnog čovjeka koji se ruga njegovu braku, ali biva oslobođen optužbe. Uskoro mladi supružnici odlučuju krenuti u potragu za mjestom gdje će slobodno živjeti. Na oproštaju, Úrsulina majka ne zaboravlja podsjetiti kćerku: „Svejedno je kamo odeš. Nećeš pobjeći svojoj sudbini.“

U prvoj epizodi, nazvanoj prema gradu koji su osnovali, par Buendía i njihovi dugogodišnji prijatelji lutaju Kolumbijom, tražeći poziciju gdje će se skrasiti. Odabrano mjesto usred močvare José naziva Macondo. Vizionar i usredotočen, poštenjačina José osigurava da svaka od neobičnih kuća dobije jednaku količinu sunčeve svjetlosti i vodu. Prizemljena i podatna, gorda gazdarica Úrsula rađa troje zdrave djece, Joséa Arcadija (Thiago Padilla/Janer Villareal), Aureliana (Jerónimo Echeverría/Claudio Cataño) i Amarantu (Luna Ruíz/Loren Sofía), od kojih ni jedno nema svinjski rep.

Iako je Macondo mjesto na kojem nitko ne odlučuje umjesto drugoga, što je jedan od lajtmotiva romana koji se provlače pomalo pjesnički konstruiranim dijalozima serije, Buendíje ubrzo shvaćaju kako ne postoji mjesto na kojem vrijedi prava utopija, gdje ljudi uistinu imaju slobodnu volju.

Nikad nisam razumio natjecanje između dvojice suparnika koji imaju isto načelo.

Čergar Melquiades

U osam je jednosatnih epizoda prve sezone, koje otprilike prate prvu trećinu Márquezova romana, naglasak na vizualnom aspektu i slikovnoj punini života obitelji, kao i njihovom okolišu i habitusu kroz prostore, interijere i eksterijere. Proširivanje obiteljske kuće uslijed povećanja broja članova koji su postali obitelj ili živjeli s njima, izvrsno su oblikovali scenografi Bárbara Enríquez i Eugenio Caballero. Time se njihova kuća utemeljuje kao narativna baza i postaje dijelom šire karakterizacije likova, dok se u Márquezovu predlošku pretežito pojavljuje kao usputna minijaturna slika.

Obožavateljima Márquezova romana to pruža novu dimenziju odnosa i svakodnevice članova obitelji. José Arcadio (stariji Diego Vásquez) i Úrsula (starija Marleyda Soto) arhetipovi su roditeljstva u onim životnim uvjetima i društvenoj sredini koju Márquez intertekstualno postavlja, a koja je u seriji oblikovana i proširena odlično.

Ljudski odnosi u seriji, društvenost, zajedništvo i želja za stvaranjem općeg dobra za sve ljude, u seriji dobivaju mnogo prostora. Socijalna prava, politika i ratovi tadašnje Kolumbije značajan su dio filmskog vremena, što je i logično zbog same dramske napetosti svakog sukoba u slici. No, u okvirima današnjice i kulture otkazivanja, ne mogu se zanemariti izopačeni dijelovi Márquezove originalne priče, poput stajališta o spolu i rodu, položaja žena, seksualnih odnosa s maloljetnicima te veličanja privilegije nezdrave muškosti koja potiče seksualno iskorištavanje.

Euforične reakcije i „sapuničarski“ obrati dio su Márquezova bogatog magijskog, no posve realnog svijeta. I sve je to raznim montažnim postupcima, scenografskim detaljima, izvrsnim koloritom, dramatičnom popratnom glazbom, posebno udaraljkama, te brojnim videoefektima, poput vreće kostiju koja se miče po podu ili nestanka čergara nakon polijevanja prahom za nevidljivost, izvedeno izvrsno. Ipak se radi o latinoameričkom klasiku, stoga raskoš emotivnog naboja te bujno emotivno proživljavanje i podrhtavanje ovdje možda dostižu i vrhunac scenskog nastupa. Promjena glumaca iz mlađih u starije protokom vremena, uz odličnu dramsku izvedbu, vjerno prati Márquezove opise, koji kao da je pišući roman već davao režijske upute. Snimatelji serije su Paulo Pérez i María Sarasvati, a redatelji Alex Garcia Lopez i Laura Mora Ortega.

Iako se ritam serije može učiniti ležernim, to istovremeno omogućuje apsorpciju oniričkih trenutaka, za što je film izdašniji medij od pisane riječi. Rezultat toga u kontekstu naslova djela, ali i naslova ovog teksta, koji je dio ludila Joséa Arcadija pod stablom kestena, jest neprestano odjekivanje prošlosti, bez obzira na generaciju obitelji Buendía u kojoj se priča trenutno nalazi. Podsjeća koliko povijest utječe na sadašnjost, kao i na činjenicu da ljudi često zaglave u ciklusima ponavljanja. U toj alkemijsko-praznovjerno-borbeno-sapuničarskoj atmosferi serije jasno se ističe sugestija kako slabljenje odanosti vlastitim težnjama i vizijama uzrokuje klonuće moralnog stremljenja.