Više pozlate

Na dan u kojemu je čitava Hrvatska na trenutak zastala kako bi se suočila sa strašnom tragedijom, muze su, kao i bakantice, morale zašutjeti. U sklopu ciklusa Lisinski subotom ipak je održano gostovanje vokalno-instrumentalnog kolektiva Il pomo d’oro, jer glazba koju su te večeri izvodili duhovnom je dimenzijom mogla samo produbiti tugu koju smo dijelili. Djelo o kojemu je riječ bila je Večernja Blažene Djevice Marije Claudija Monteverdija, kao jedna od sastavnica duhovnoga dobra čovječanstva.

Ansambl Il pomo d’oro u izvedbi Monteverdijeve Večernje u dvorani Lisinski / Snimio Tomislav Jagar

Zbog izvedbenih zahtjeva skladba se ne izvodi često. Možemo se prisjetiti Zbora HRT-a krajem 2023. kada je do Zagreba potegao i Concerto dei venti, ansambl bremenskih glazbenika oformljen za snimanje djela Tomasa Cecchinija (HRT, 2020). Sada su u Lisinskom djelo predstavili članovi zbora Il pomo d’oro pod vodstvom stručnjaka za ranu glazbu, pjevača i dirigenta Giuseppea Malleta, uz prateći instrumentalni ansambl.

Gotovo u isto vrijeme dok je zbor nastupao u Zagrebu, orkestar Il pomo d’oro s Händelovom Alcinom gostovao je u prestižnim dvoranama Pariza, Madrida i Beča. Taj uspješni orkestar osnovan je prije više od deset godina. Zbor im se pridružio 2021. U prosincu je izvodio Gesualdovu Sacrae cantiones u Lisabonu i Antwerpenu. Koliko je bilo moguće doznati, tijekom 2024. nisu imali Večernju na rasporedu.

Malleto je Večernju, pak, snimio 2016. (Glossa) s članovima svojih ranijih sastava: Compagnia del Madrigale i Cantica Symphonia kojima se pridružio ansambl La Pifare­scha. Bio je to višestruko nagrađivani album. Malleto je na albumu inzistirao na legatu kao osnovnom načelu te sporijim tempima kojima će Monteverdijevu glazbu vratiti navodno sporijem skladateljevu vremenu. U travnju 2024. spomenuti ansambli izveli su Večernju pod Malletovim vodstvom u Cumiani nedaleko od Torina. Tada je sastav bio puno veći. U Zagrebu su nastupili pod zajedničkom zastavom Il pomo d’oro, pri čemu je izvedbeni aparat bio sveden na minimum.

Mobilnost glazbenika nikad nije bila neuobičajena. Iz različitih razloga glazbenici su kolali stoljećima. O tome koliko su takvi transferi potreba, a koliko stvar tržišta, moglo bi se ipak razgovarati. U slučaju zagrebačkog gostovanja Il pomo d’oro mogli bismo raspravljati i o tome koliko se ta mobilnost može rastegnuti, a da se ne naruši visoki ideal izvedbe.

U raspravi o Monteverdijevoj Večernjoj Nicolaus Harnoncourt zapisao je da je upravo njome, prvi put u povijesti, „probijen stilski i zvukovni okvir dotad uobičajenog muziciranja“. Novi operni stil, a s njim i teatralnost, ušli su u crkvenu glazbu. Ono za što se taj autoritet na polju rane glazbe zalagao bilo je ne oduzeti Monteverdijevoj glazbi živost, a samom Monteverdiju karakter punokrvnog glazbenika. „Monteverdijeva nam je glazba toliko zanimljiva zato što nikad ne može postati starom glazbom, nego svagda ostaje žarkom živom muzikom“. Stoga, „ne bojmo se vibrata ni živosti, subjektivnosti ni vrućeg mediteranskog zraka“.

Vratimo li se gostovanju Il pomo d’oro, moramo se zapitati jesmo li u Zagrebu doživjeli ono za što je pledirao Harnoncourt. Ispunjava li recentna izvedba Večernje tako postavljeni cilj. A odgovor bi tada morao biti, u stanovitim epizodama da. No u cjelini ipak ne. Na stranu različita čitanja, tehnika ili tempi. Na stranu čak i to treba li Večernju izvoditi s većim ansamblom, a posebice bogatijim continuom, o čemu detaljno piše Harnoncourt. Nedostajalo je Monteverdijevoj glazbi svečanosti čina, kontrastnosti sadržaja, profiliranosti karaktera i stanja uzbuđenosti izvedbe. Toga „vrućeg mediteranskog zraka“. Žarke žive muzike.

Ansambl Il pomo d’oro ponudio je suženi spektar izražajnosti i interpretativnog unosa. Bio je to, više ili manje, korektno odrađen posao. Igra na neriješeno. Catenaccio u gostima. A tome nije pridonijela ni mršava sekcija continua, svedena na neizbježna dva: orguljice i basovski gudački instrument.

To ne mijenja na dojmu da je publika doživjela nesvakidašnje. Posrijedi su ipak glazbenici iskustveni, prekaljeni, s puno kilometara u nogama. Pa je tako bilo epizoda poput Dueta serafina kojih bi se mogli sjetiti. Spomenimo se i dua korneta čija je glazba zaslugom Anđelka Klobučara, u njegovoj obradi, tako dobro sjela u filmski klasik Ante Babaje Izgubljeni zavičaj prema romanu Slobodana Novaka.

Unatoč tome, gosti iz Il pomo d’oro ostali su nam dužni. Vibrantnosti, jačine izraza, dojma, energije. Ili da se poslužimo imenom pod kojim su došli: nedostajalo im je više pozlate. Lako za nas. Dužni su je Monteverdijevoj glazbi.