Upravljanje masama važnije od vitraja

Nije prošlo ni mjesec dana od prve mise u obnovljenoj katedrali Notre- -Dame, a Francuzi su se već posvađali oko nje. Nakon požara bile su predlagane razne maštovite ideje, kao što su stakleni toranj, simbolični plamen od karbonskih vlakana visok stotinu metara, bazen na krovu ili natkriveni vrt u potkrovlju. To bi bilo tipično pariški, jer vlast u Francuskoj ima i sklonost raznim ludostima, i čeličnu volju kojom će ih nametnuti, pa su tako uspjeli ugurati u svoj povijesni grad, unatoč protestima, takva moderna čuda kao što su Eiffelov toranj, centar Pompidou i staklena piramida ispred Louvrea, kako je to pronicavo primijetio Observerov arhitektonski kritičar Rowan Moore. Srećom, ovaj su put obilni i pravovremeni prosvjedi spriječili najgore.

Vitraji u kapelici sv. Eligija u crkvi Notre-Dame čiji je autor francuski arhitekt Eugène
Viollet-le-Duc / Izvor Janericloebe

Katedrala je sagrađena od lutecijskog vap­nenca, kao i ostatak Grada Svjetlosti, od Louvrea i Place de la Concorde do Les Invalides i Trijumfalnog luka. Taj je kamen, bijel i žućkast, vađen od rimskih vremena iz pariškog podzemlja, i u te su kamenolome od 1774. počeli ubacivati ekshumirana trupla s groblja, kako bi spriječili da grad u njih potone, čemu nastanak duguju njihove glasovite katakombe. Sad je u crkvi taj kamen zasjao izvornom bojom meda, nakon što su s njega skinuta stoljeća nataložene čađe, zbog čega se čini da njezina lađa bliješti, čemu doprinosi i nova rasvjeta, prejaka – što je fenomen primjetljiv i u zagrebačkim crkvama obnavljanima nakon potresa. Restauratori, srećom, nisu uklonili plavi gotički svod sa zvijezdama u kapelama, kako je nažalost učinjeno u crkvi Svetog Franje na Kaptolu u Zagrebu, a u potkrovlju je sigurno smještena konstrukcija od dvije tisuće hrastova, skupljenih po cijeloj Francuskoj, unatoč demonstracijama zaštitnika prirode koji su predlagali neko više ekološko rješenje.

To nije Notre-Dame prije požara, kako ju je oblikovao arhitekt Eugène Viollet-le-Duc u 19. stoljeću, ali nema velikog osuvremenjivanja. Nije se radila replika uništenog oltara nego je naručen novi od Guillaumea Bardeta, u obliku nekog paraboličnog geometrijskog tijela, a isti je umjetnik izradio i ambon i biskupovu katedru, što se isto u Francuskoj komentira, pa, recimo, oltar nazivaju prevrnutom zdjelom; kad je kod nas u rokoko ambijent požeške crkve Sv. Terezije, trebalo izraditi novo crkveno pokućstvo kako bi se apgrejdala u katedralu, nije to nitko primijetio. S druge strane, nekoliko je bočnih kapela Notre-Dame bljesnulo šarenim bojama cvjetne gotike, pa se i tu prigovara, nazivaju se tehnikolorom. 

No ako je pošteđena unutrašnjost katedrale, to ne znači da će okolina ostati ista. Bas Smets, belgijski krajobrazni arhitekt koji je 2022. pobijedio na otvorenom natječaju za redizajn okoliša, zamislio je svašta: plato ispred katedrale znatno će se proširiti i na njemu će se urediti dio s plitkom vodom za osvježavanje za vrućih dana, okolne ulice pretvorit će se u pješačku zonu, uz Seinu će se napraviti šetnica duga 400 metara i posadit će se 160 novih stabala otpornih na sušu, sve po cijeni od 50 milijuna eura. To će biti, smatra krajobrazni arhitekt, mali biološki laboratorij uživo, u kojem će se proučavati kako biljke podnose klimatske promjene te će se u realnom vremenu tražiti rješenja koja će vjernike i znatiželjnike ljeti štititi od vrućina, a zimi od vjetrova. Stara zgrada našla se u novim okolnostima, u svijetu u kojem su nadzor i upravljanje masama važniji od vitraja, pa će se za 15 milijuna posjetitelja, koliko ih godišnje obiđe Notre-Dame, probiti novi podzemni ulaz sa Seine, tako da onamo mogu doći i brodom. Ni to ne ide bez protivljenja – već je 55.000 ljudi potpisalo peticiju naslovljenu Spasite vrtove Notre-Dame!

Najnoviji prijepor odnosi se na vitraje naručene od suvremene francuske umjetnice Claire Taburet, nastanjene u Los Angelesu, čiji su radovi ove godine predstavljeni u vatikanskom paviljonu na Venecijanskom bijenalu. Ona je između stotinu umjetnika odabrana da zamijeni oslikane prozore u šest od sedam kapelica s južne strane katedrale, koje je ugradio Eugène Viollet-le-Duc 1844, iako nisu nimalo stradali u požaru iz 2019. Njegovi imaju geometrijske uzorke po tadašnjoj modi, kakve i mi imamo, primjerice, u zagrebačkoj katedrali, dok će njezini biti figurativni: prikazuju ljude u molitvi i prizore silaska Duha Svetoga u nježnim crvenim, tirkiznim, žutim i ružičastim nijansama, a izradit će ih po njezinim nacrtima majstori iz ateljea Simon-Marq, staklarske radionice utemeljene u Reimsu 1640.

Nacionalni odbor za baštinu i arhitekturu pri francuskom ministarstvu kulture jednoglasno se usprotivio tom planu, kao i Akademija lijepih umjetnosti; ona je izdala priopćenje u kojem podržavaju izradu suvremenih vitraja, ali se protive zamjeni onih koje je vatra poštedjela, usput predloživši alternativne lokacije, počevši od Sjevernog tornja. No taj će se projekt, vrijedan 4 milijuna eura, vjerojatno nastaviti jer ima podršku i predsjednika Republike, koji iz obnove Notre-Dame izvlači veliki politički kapital, i pariškog nadbiskupa Laurenta Ulricha. Didier Rykner, francuski novinar, povjesničar umjetnosti i osnivač časopisa posvećenog očuvanju francuske baštine La Tribune de l’Art, rekao je da je zamjena vitraja „potpuno suluda“ te je pokrenuo i peticiju protiv toga, skupivši do sada četvrt milijuna potpisa.  Sviđa mi se to što se Francuzi bune: svaka obnova pretpostavlja donošenje nekih odluka, koje će se nekome svidjeti, a nekome neće, jer nije moguć ni povratak na stanje prije katastrofe, a nije moguće ni vratiti se na početak. Ne postoji nešto što se zove obnova – što god da se napravi, povijesna će građevina zadobiti posve novi oblik. Treba bdjeti nad obnoviteljima jer će svaki od njih u obnovu upisati sebe.