Soundtrack odrastanja generacija

Godine 1994. Stipica Kalogjera gostovao je u jednoj od onih televizijskih emisija „zabavno-poučnoga tipa“, uz Antona Martija i još nekoliko zaslužnih ljudi iz struke. „Vi ste ustvari doktor Kalogjera, no time se niste bavili?“ započeo je razgovor tada mlad i dobro upućen Mirko Fodor. „Nažalost, nisam“, glasio je odgovor cijenjenog i po svemu skromnog gosta, autentične slike i prilike „džentlmena stare škole“. Dakako, uz ključni dodatak: „Muzika mi je bila važnija.“ Nakon kraćeg rutinskog čavrljanja o plesnjacima šezdesetih i o tome kako se nekadašnja dvorana za plesnjake transformirala u televizijski studio, Kalogjera na voditeljev idući upit – o broju skladbi koje je za dotadašnjih trideset pet godina rada napisao i aranžirao – nije želio nagađati. Iz unutarnjeg džepa sakoa izvadio je papir i priopćio točan broj: 85 autorskih pjesama i 2983 aranžmana.

Stipica Kalogjera snažno je obilježio hrvatsku glazbenu scenu, često iz sjene / Snimio Marko Lukunić / PIXSELL

Dvije tisuće devetsto osamdeset tri?

Brojevi su u pravilu suhoparni i apstraktni, katkada je teško i zamisliti što se iza njih krije. Ipak, Stipičine brojke i slova, odnosno note, utkane su u kreativno ispunjen život, u vitalnu karijeru obogaćenu, naravno, i dijelom opusa nastalim i nakon davnog, spomenutog intervjua. Ažurirana biografija objavljena na službenoj stranici Hrvatskog društva skladatelja završava šturim ali impresivnim podatkom o (više od) pet tisuća napisanih aranžmana „od combo sastava do simfonijskog orkestra...“ Govoreći o domaćoj zabavnoj i pop-glazbi, Stipica je njezinoj estetici, poput starijeg i podjednako zaslužnog brata Nikice, dao ključan doprinos iz sjene, oblikujući soundtrack odrastanja nekoliko generacija. Kad bi povremeno izašao pred publiku, pod svjetla pozornice s dirigentskom palicom, bilo je to jednako odmjereno i ništa manje elegantno.

Stjepan Stipica Kalogjera rođen je 24. svibnja 1934. u Beogradu, ali sve što se dalo i moglo učiniti, učinio je po povratku obitelji u Zagreb. Ondje se za glazbu zainteresirao još u dječjoj dobi, ondje je koncem 1940-ih počeo proučavati violinu i trubu u Državnoj muzičkoj školi (odnosno, u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog), da bi uskoro ovladao i klavirom, a Nikičin primjer slijedio je i na obrazovnom planu stekavši diplomu Medicinskog fakulteta. Dragocjeno iskustvo nakupljao je u ansamblima zabavne glazbe Radiotelevizije Zagreb u koju je došao krajem pedesetih, nakon svršetka francuske i njemačke turneje, a otprilike u tom razdoblju osjetio je i razvio sklonost skladanju i još više aranžiranju. Te je vještine – suradnjom s najpopularnijim imenima ovih prostora – usavršio do najsuptilnijih detalja. Kad je 1958. kvartet 4M razmišljao o optimalnom aranžmanu za prepjev hita Diana Paula Anke, odabir je pao na Stipicu i od tada nadalje bio je nezaustavljiv, produktivan, ali nikada površan. I uvijek svestran. U skladu s prirodom svojega posla djelovao je iz pozadine dajući boju i okus pjesmama s naših festivala – zagrebačkog, splitskog, opatijskog, krapinskog – surađujući, uz ostale, s tadašnjom suprugom Gabi Novak, te (ironijom sudbine) s njezinim budućim životnim partnerom Arsenom Dedićem. Neki od najbitnijih plodova njihova zajedničkog rada utkani su u vinilne brazde LP-ja Gabi: primjerice Vino i gitare, Adrese moje mladosti, te jedna od najimpresivnijih Arsenovih balada o bezuvjetnoj odanosti Bit ćeš uvijek moj(a) koja će se 1969. naći i na epohalnom Dedićevu prvijencu Čovjek kao ja.

Na živopisnoj splitskoj sceni osobito se proslavio u ulozi treće karike hitmejkerskoga stroja koji su osim njega činili Zdenko Runjić i Oliver Dragojević; klasici iz sredine i druge polovice sedamdesetih, poput Galeba, Malinkonije i Skalinade bez njegovog bi „dodira“ vjerojatno zvučali za koju nijansu manje sugestivno, kao što bi snimkama nekih drugih izvođača s kojima je surađivao, u rasponu od Tereze Kesovija do Josipe Lisac i Vice Vukova, manjkalo nužne raskoši. „Aranžmani mu se odlikuju inventivnošću, zanimljivim harmonijskim rješenjima i funkcionalnom instrumentacijom“, zapisat će muzikologinja Marijana Pintar, no aranžmani su, ma koliko značajni, činili tek jedan aspekt njegove umjetničke osobnosti. Pisao je i glazbu za dječje televizijske serije i animirane filmove, a dokazao se i kao skladatelj glazbe za uspješne mjuzikle O’Kaj – Kajbojski glazbeni strip (1974) i Kaj₂O (1985).

Nešto novija publika upoznala ga je po (Porinom nagrađenim) radovima iz devedesetih, kroz Oliverovu izvedbu Gibonnijeve Cesarice ili po iznimnom aranžerskom i producentskom doprinosu na hvaljenim Dedićevim ostvarenjima Tihi obrt i Ministarstvo straha.  Kad mu je 2010. uručen Porin za životno djelo, bilo je to formalno priznanje svemu što je izgradio tijekom fascinantne karijere. Dobar dio njegovih krucijalnih zasluga – pretočenih u izvedbe prvoklasnih pjevačica i pjevača – iste je (2010) utisnut na izdašan dvostruki retrospektivni album Gold Collection. Minucioznim aranžerskim, skladateljskim, dirigentskim i producentskim radom „hrvatski Quincy Jones“ stapao je i objedinjavao raznovrsne lokalne i glazbene senzibilitete i pogađao ukus različito profiliranih slušatelja, a da pritom nije žrtvovao ni djelić vlastitog umjetničkog integriteta.