Punokrvni Beethoven Lovre Marušića

Među mlađim hrvatskim pijanistima Lovre Marušić (1992) izdvaja se posebnim afinitetom za Beethovena. Četvrti klavirski koncert postao je svojevrsnim zaštitnim znakom višestruko nagrađivanog pijanista koji je na Međunarodnom Beethovenovu natjecanju u Bonnu 2023. osvojio drugu nagradu.

Beethovenova glazba ispunila je i cijeli prvi te početak drugoga dijela Marušićeva recitala što se, kao četvrti od pet koncerata u pijanističkom ciklusu Pleyel Svetislava Stančića, održao u Velikoj čitaonici Hrvatskoga državnog arhiva.

Drugi dio koncerta otvorila je svima poznata Klavirska sonata br. 14 u cis-molu, op. 27, br. 2, što ju je Beethoven označio kao Sonata quasi una fantasia (kao i sonatu op. 27, br. 1), ali je nakon njegove smrti postala poznata kao Mondscheinsonate (Sonata mjesečine). No Marušić ne svodi Beethovena na nekoliko najpoznatijih klavirskih sonata, pa je recital započeo izvedbom Sedam bagatela, op. 33 (kojima je zamijenio ranije najavljenu Klavirsku sonatu br. 10 u G-duru) i potom izveo njegovu prvu numeriranu klavirsku sonatu (onu u f-molu, op. 2, br. 1).

Već u Sedam bagatela pokazao se zrelim tumačem Beethovenove retorike, s osobito dobro pogođenim karakterima skercoznih komada (br. 2, 5 i 7), u čijem je tumačenju došao do izražaja i intelektualno odmjeren humor. Kao što su pokazale i izvedbe dviju sonata – pri čemu bismo prednost možda ipak dali sjajnoj interpretaciji Sonate br. 1 u f-molu – Marušićev Beethoven doista je poetičan, kad to glazba traži (izvedba drugoga stavka, mozartovskog Adagia iz Prve sonate posredovala je pravi instrumentalni belkanto), ali nikad nije sentimentalan, pa ni u glasovitom prvom stavku Mondscheinsonate, u kojem mu pri odabiru tempa nije promaknulo da je napisan u alla breve, a ne četveročetvrtinskoj mjeri. Završni stavci obiju sonata posredovali su u njegovim interpretacijama pravi beethovenovski patos, a ni u finalu Sonate u cis-molu nije bilo nikakvih suvišnih romantiziranja koja bi dovela u pitanje čvrstu klasičnu formu.

Lovre Marušić na uspješnom recitalu u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu

Za razliku od recitala sličnoga programa održanog u sparnoj ljetnoj noći 31. srpnja 2024. u atriju Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja, Marušić je, znajući da je to nužno za formnu ravnotežu, na nastupu u Hrvatskom državnom arhivu uvažio znakove ponavljanja na kraju ekspozicije okvirnih stavaka Sonate u f-molu i trećega stavka Sonate u cis-molu. Bilo je prigodno sjetiti se tim povodom Vladimira Krpana, kada se na recitalu u povodu 85. rođendana na istom klaviru i u istom prostoru 2023. godine, bez obzira na zahtjevnost programa, nije poštedio ponavljanja u zadnjem stavku Sonate u cis-molu. (Spomenimo i to da je na koncertu Pianomania, na kojem je 29. prosinca 2024. u sklopu Dana dvorane nastupio uz šestero kolega, Krpan proglašen počasnim članom Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.)

U drugom dijelu bogata programa Marušić je svirao i četiri (br. 5, te 8–10) iz Sibeliusovih Trinaest komada za klavir, op. 76, Schubertov Impromptu u B-duru, op. post. 142, br. 3 te Obermannovu dolinu (Vallée d’Obermann), šesti komad iz Prve godine – Švicarska Lisztova ciklusa Godine hodočašća, u kojem je skladatelj uz notni tekst donio i dva citata iz Senancourova romana Obermann te jedan iz Byronova spjeva Hodočašće Childea Harolda.

Svijet Obermannovih dvojbi u Lisztovoj petnaestominutnoj skladbi, kojom je pijanist zaključio službeni dio programa, odvijao se intenzivno i tehnički sigurno uz uvjerljivu dramaturgiju tempâ i nadzor nad formom. Izbor iz Sibeliusova ciklusa (kao prvi dodatak odabrana je iz njega poznata Etida u a-molu, donesena u sjetno zaigranoj izvedbi) skrenuo je pozornost na skladateljeva klavirska djela, dok je Schubertov Impromptu u B-duru, bez obzira na manje nepreciznosti i slučajno ispuštanje 2. varijacije, podsjetio na Marušićev nastup sa Zagrebačkim solistima 2023, kada je u idealnoj sprezi nesvakidašnje poetičnosti, lakoće dodira te ukusno i prirodno doziranog rubata odsvirao Schumannovu Arabesku, op. 18, kao dodatak nakon isto tako posebne izvedbe Haydnova Klavirskog koncerta br. 11 u D-duru, s čarobno donesenim drugim stavkom i rijetkim osjećajem za agogiku.

Zagrebačkim recitalom na Pleyelu iz 1911, instrumentu što ga je Svetislav Stančić kupio 1924, a danas je u vlasništvu Ljubomira Gašparovića, koji ga je restaurirao, i njegova sina Danijela, umjetničkog voditelja ciklusa, potvrdio se Lovre Marušić, kao umjetnik posebne poetike i poetičnosti. Ljepota njegova tona došla je do izražaja i kada je, kao drugi dodatak, izveo kratki, sjetni Cançó VI Frederica Mompoua.