Prevencija je sigurnost

Kao osnovnoškolcu najdraži dio odrastanja bilo mi je dežurstvo na školskoj porti. Popisivali smo osobe koje su ulazile u školu, a glavna uloga bila je davati smjernice roditeljima i dostavljačima gdje se nalazi tajništvo, a gdje ravnatelj ili knjižnica. Drugi dio sjećanja je povezan s tihim kucanjem domara u učionicu i šaputanje s nastavnikom, nakon čega bi domar slavodobitno upitao: tko želi čistiti dvorište? Odmah je 5-10 ruku, a i moja, bilo u zraku, svjesni kako to čišćenje znači barem dva školska sata bez nastave. Bilo je tu i osjećaja sreće jer smo počistili dvorište škole, ali i dobre zabave, glupiranja.

I sada, 30-ak godina kasnije, ulazim u žustru raspravu s roditeljima koji kategorički napadaju školski pravilnik koji govori o mogućnosti da djeca čiste svoj školski prostor. Kažu mi, moje dijete to neće raditi jer je uloga škole obrazovanje, ne nametnuti ekološki odgoj, a njihovu odlučnost je prisnažila i odluka prosvjetne inspektorice koja je poništila pravilnik u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi. „Što ako se djeca ozlijede, što ako propuste dva sata...“ – i niz takvih pitanja od kojih su neka retorička, a neka pozivaju na raspravu.

Najveća je snaga prevencije nasilja u informiranju i educiranju roditelja / Snimio Saša Miljević / PIXSELL

Jesu li naše škole samo mjesta obrazovanja, učenja određenog seta činjenica i informacija lišenog vrijednosnog suda, ili mjesta odgoja, razvoja i obrazovanja, a unutar njega i odgoja za mir, nenasilje, demokraciju, estetiku, ekologiju, uz jasnu moralnu orijentaciju?

Uslijed tih „velikih“ rasprava o ulozi moderne škole dogodila se velika tragedija u Osnovnoj školi Prečko. Smrt unutar školskih (sigurnih) zidina, u krugu odraslih ljudi, odjednom je otrijeznila činjenicu kako o sigurnosti i o konceptu prevencije ne razgovaramo i ne donosimo odluke dok se ne dogode tragični i nepopravljivi događaji. Prve reakcije su „ljudske“: postavljanje policajaca kao „dežurnih učenika“ na portama, uz dodatnog zaštitara, i očitu nelagodu policajaca kojima nije mjesto na školskim portama nego na ulicama u borbi protiv zločina, umjesto borbe sa školskim vratima. Roditelji su počeli glasnije govoriti kako sigurnost njihove djece znači da trebaju biti sigurni na ulici, na školskom dvorištu, unutar škole, odnosno na svim mjestima gdje njihova djeca borave. I ne obuhvaća samo fizičku sigurnost nego i psihološku, emocionalnu.

Jedan konkretan zločin ne znači da škole moraju postati vojne utvrde, upravo suprotno, to nam je jasan signal kako u središtu našeg rada mora biti prevencija i razvoj sigurnosti koja znači razmišljati o svim potencijalnim prijetnjama koja dolaze do djece u stvarnom i virtualnom svijetu, smišljati strategije kako do ugroza ne bi došlo te smanjivati sve one rizične čimbenike koji dovode do ugroza fizičkog ili mentalnog integriteta djeteta.

Potencijalne prijetnje za našu djecu dolaze najčešće, a to je i najtužniji dio odrastanja, iz bliskog obiteljskog okruženja. Obiteljsko nasilje bilo je u Hrvatskoj prisutno u više od 2300 slučajeva u 2023. godini, dominantno nasilje muževa nad ženama i nasilje u obiteljima kojem su izložena djeca raste, a stalne kampanje upozoravaju kako je najveći „grijeh“ – šutnja, ignoriranje problema ili zatvaranje prozora kada se čuje vrisak iz susjednog stana. Kako je moguće zdravo odrastanje, a onda i prihvaćanje modela nenasilja koji se javno promiče, uz suživot s nasiljem koje se svakodnevno događa među bliskim osobama, i kako je moguće djetetu omogućiti model zdravih vršnjačkih ili kasnije, partnerskih ili profesionalnih, odnosa prema drugima koji ne uključuje fizičko nasilje.

Drugo dominantno kazneno djelo na štetu djece je povreda djetetovih prava koja može značiti i grubo zanemarivanje djetetovih potreba poput zdravstvenih ili obrazovnih, ili zlostavljanje u obitelji. Uz obiteljsko nasilje i potrebe prava djeteta, djeca i mladi su izloženi vršnjačkom nasilju koje može započeti već u vrtićkoj dobi i raste sve do srednje škole. Nasilju djeca mogu biti izložena godinama, a da najbliži nisu niti svjesni jer su počinitelji perfidni i manipulativni, dok su žrtve uvjerene kako je to normalno, uobičajeno ponašanje. Neki od prvih znakova da je dijete žrtva takvog nasilja je samoozljeđivanje, pad samopoštovanja djeteta, pad školskog uspjeha, a kod nekih i pokušaj samoubojstva.

Sigurnost djece i mladih u online području je velika tema koja zauzima dosta našeg stručnog prostora, ali još uvijek nedovoljno prisutnog u obiteljima. Bez obzira je li riječ o pedofilskim napadima, ucjenama putem interneta (npr. seksualne ucjene) ili psihičkom zlostavljanju tijekom igranja videoigrica, uvijek je u središtu dijete kao žrtva koja traži našu zaštitu. Nedavni slučaj samoubojstva djeteta nakon „prekida“ s djevojkom koju je kreirala umjetna inteligencija, pokazuje sve opasnosti virtualnog prostora i brisanja granica fizičkog i onog online, osobito kada dijete traži pažnju, vrijeme i ljubav – makar i od umjetne inteligencije.

Upravo u području informiranja i educiranja roditelja leži najveća snaga – od stvaranja pozitivnog, netoksičnog obiteljskog okruženja, pravovremenog traženja stručne pomoći u slučaju problema s mentalnim zdravljem djeteta sve do traženja stručne pomoći kada smo mi na „drugoj strani“ – kada je naše dijete počinitelj neprihvatljiva ponašanja i čije ponašanje ugrožava sigurnost drugih. Druga je brana prevencije otvorenost za suradnju roditelja sa stručnjacima i odnosa povjerenja prema policiji i sustavu zdravstva i socijalne skrbi čiji poslovi obuhvaćaju zaštitu mentalnog i fizičkog zdravlja djece i mladih.