Prekoračivanje žanrovskih granica

Kad god bih se pripremao za godišnju inventuru proze, uvijek me spopadala muka od brda novih knjiga koje bi izdavači isporučivali na sajmovima pred sam kraj godine. Kako nemam talenta za brzo čitanje – sumnjam da bi mi za ovu svrhu uopće koristio – a ventilator pokraj knjiga ne trpim čak ni za ljetnih vrućina, morao sam se domišljati kako da se zakinutim autorima opravdam/ispričam što su još na čekanju. A među tim nepročitanim svescima zacijelo ima odlične beletristike! Obično bih tada na kraju članka dodao popis autora i naslova njihovih knjiga koje su mi stigle, s porukom da ću to brdo s vremenom ipak smanjiti. Nisam siguran da su previše sretni zbog toga, ali sam želio napraviti bar mali pomak – makar da taj popis ove godine premjestim s kraja teksta u uvodni dio… I evo, popis zasad ovako izgleda: M. Andrijašević, Liga ribara; L. Bauer, Kuća ili Čovjek koji je kupovao čavle; V. Bogišić, Rječnik zaljubljenika u Konavle; I. Đikić, Divlji kvas; N. Gašić, Četiri plamena, led; E. K. Haler, Nevini; D. Jurak, Sveto pismo; N. Madunić Barišić, Žene koje vrište u sebi; J. Mlakić, Rekvijem; P. Rem, Kad se večernje sjene izdulje; G. Tribuson, Truba Cheta Bakera; I. Zrinušić, FIP... A neke knjige još nisu stigle.

Izd. Buybook, Sarajevo

Izd. Beletra, Zagreb

Izd. Matica hrvatska, Zagreb

Život u škarama banaka

Roman Vesne Ćuro-Tomić Knjiga troškova (Disput, Zagreb) vjerojatno je jedan od najdepresivnijih važnih romana u posljednje vrijeme u nas. Govori o sredovječnom zagrebačkom bračnom paru intelektualaca s dvoje odrasle djece koji u razdoblju od 2008. do 2018. godine proživljavaju najdramatičnije trenutke svog života nakon što su na kredit kupili lijep, velik i skup stan, a k tome još i novi automobil. Mnogi će čitatelji odmah pomisliti da su se nesretni Pavlići, protagonisti ove priče – kao desetine tisuća obitelji u Hrvatskoj – našli u škarama neke od hrvatskih banaka koje su plasirale visokorizične kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima i s nezakonito ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama. U roman su uključeni dnevnički podacima o prihodima, troškovima za hranu te „ostalim“ troškovima, a sami su zapisi zanimljive kratke priče, dijalozi, psihološka i sociološka zapažanja, strah od mobbinga na radnom mjestu i gubitka posla, mali eseji o moralnosti, samopoštovanju, gubitku samopouzdanja, siromaštvu, starenju, karakterima.

Zašto sam knjigu Drage Glamuzine Noćni portir, tiskanu u sklopu edicije Dnevnik sarajevsko-zagrebačke nakladničke kuće Buybook, uvrstio među lanjska ostvarenja za koja držim da bi mogla ostaviti traga u hrvatskoj umjetničkoj prozi? Sa strogo teorijskoga gledišta, naime, književna vrsta dnevnik ne pripada umjetničkoj prozi. Ali kad je vidio da urednik autorima dopušta znatno više slobode nego što je „propisuju“ žanrovske konvencije, odlučio se ipak upustiti u „istraživanje forme i prekoračivanje granica žanra“. Uveo je provodnu narativnu nit („ženu koja odnedavno spava sa mnom“ – motor koji je dao zamah priči) i dodao tome dva tematska skupa koja provodnoj priči daju uvjerljiv kontekst. Zaključio je da mu je od dnevničke vjernosti istini važnija vjernost tekstu, odnosno da životni materijal treba „nadopisivati i prekrajati ako to tekst traži“, pa ga je tako pokrenuo prema fikciji, približio ga romanu. Autorovo „istraživanje forme“ rezultiralo je izostavljanjem nekih elemenata dnevnika, a „prekoračivanje granica žanra“ vodilo ga je prema „romanu u formi dnevnika“. I vuk sit i koza cijela.

Izd. Neolit Artikulacije, Koprivnica

Izd. Disput, Zagreb

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb

Žene u muškom svijetu

Govoreći o svojoj knjizi Rat (Fraktura, Zaprešić) Miljenko Jergović je isticao da ona nema nikakve veze s bilo kojim od brojnih ratova koje smo doživjeli, kao što nema ništa ni s njegovim knjigama u kojima je pisao o ratovima iz devedesetih ili o ratovima iz 1941. i 1914. Dodavao bi da to uopće nije knjiga o ratu, nego „o gradu pod opsadom i o ljudima pod opsadom. Unutarnjom i vanjskom.“ Odriče svaku vezu Rata s tim svojim knjigama, svjestan da je želio i da je oblikovao neku drukčiju prozu od one u zbirkama Sarajevski Marlboro i Trojica za Kartal. Čitatelj će lako uočiti da u Jergovićevoj knjizi nema nijednog osobnog imena, nema naziva grada koji neprijatelj stalno opsjeda, a ni bilo kakva drugog toponima, nema imena zaraćenih naroda i država, nije precizirano vrijeme u kojem se radnja zbiva. Autor se udaljio od prepoznatljive zbilje, od „bilo kakvog realističnog obrasca“, pa se tako udaljio i od poetike kratkih ratnih priča u svojim dvjema prethodnim zbirkama. A opet, koristeći se postupkom izbjegavanja stvarnih imena i podataka, pred čitateljem se ukazala sva destruktivnost i sav demonizam, sve zlo što ga proizvodi ratno stanje u svakom gradu u koji stigne, u svakom vremenu, svakom narodu i svakom pojedincu.

U kratkom romanu Julijane Matanović Stoji ti put (Neolit–Artikulacije, Koprivnica) prožimaju se neki zacijelo autobiografski elementi i fikcija uz visok stupanj emotivnosti karakterističan za prozu ove autorice. Sudbine triju žena različitih generacija –imena su im sadržana u naslovima dijelova romana: RITA, baba Delfe mlađe; AGATA, majka Delfe mlađe; DELFA mlađa, Agatina kći i nećakinja Delfe starije – ispunjavaju vremensku vertikalu romana od druge polovice 20. st. do početka novog milenija. Radnja se većim dijelom zbiva u Bosni, a djelomice i u istočnoj Slavoniji. Današnje suočavanje s „nekim traumatičnim iskustvima“ koje autorica spominje u intervjuima ima, naravno, mnogo dužu povijest; njezina knjiga Stoji ti put upravo o tome govori – o neravnopravnosti žena, o podčinjenosti i nemoći da se suprotstave nepravdama, poniženjima i tegobnom životu u patrijarhalnom, muškom svijetu. Sjajan je roman napisala Julijana Matanović. Gotovo minimalistički u izrazu, gust, ritmičan, slojevit, pun boli, neobičan u svojoj običnosti. Snažan.

Brutalna borba dobra i zla

U svoju knjigu Tumačeva priča i druge novele (Matica hrvatska, Zagreb) Ranko Matasović uvrstio je svoju ranu umjetničku prozu – opsežne novele Kanon. Facebook novela, Pamćenje. Google novela, Berezina. Dva Hrvata u Rusiji te Tumačeva priča. Prve dvije novele govore o našoj suvremenosti, o vremenu velike izbjegličke krize, a povezuju ih neki likovi koji se pojavljuju i u jednoj i u drugoj. Tematski raspon ide od intimnih i pomodnih do pitanja struke i traumatičnih općedruštvenih problema, nerijetko zamotanih u akademske atmosfere, zasićene ironijom i cinizmom. Novela Pamćenje žanrovski je bliska putopisnoj prozi, pogodan je okvir za razmjenu mišljenja i intimne ispovijedi u časovima opuštanja. Novela Berezina otvara pitanje koliko razumijemo druge ljude i vremena u kojima su živjeli, a u ljubavno-pustolovnoj Tumačevoj priči pisac nas vodi u 16. st. i krvavo španjolsko osvajanje Meksika. Pa ako nam je pandemija bolesti COVID-19 donijela različite nedaće, među ostalim i u književnom životu, u slučaju Ranka Matasovića pokazala se korisnom jer nam je otkrila zanimljiva pisca.

Romanom Kako sam ubio vlastitog ubojicu (Beletra, Zagreb) Vlado Rajić prvi se u hrvatskoj prozi prihvatio jedne tamne teme vezane uz transplantacijsku medicinu – krijumčarenja i trgovanja ljudskim organima. Priču o sotonskom šefu odjela patologije u jednoj zagrebačkoj bolnici, koji lovi ljude i usmrćuje ih da bi im izvadio organe i za golem novac „kvalitetno opskrbljivao svoje europske kanale“ smjestio je u žanrovski okvir trilera, garniranoga elementima krimića. Pisac se u načelu pridržava regula trilera – vješto vodi fabulu, nijedan događaj ne ostavlja neobjašnjenim ili nemotiviranim, postupke likova, ambijente i atmosfere kreira uvjerljivo, kontinuiranim pojačavanjem zločinčeve prijetnje protagonistima romana koji su mu na tragu stalno drži čitatelja u napetosti – ali i on, kao i Glamuzina u Noćnom portiru, povremeno funkcionalno odstupa od žanrovskih konvencija ili prekoračuje njihove granice. Rajić to, naravno, čini svjesno; a kad autor „dopusti“ da nekoliko za roman veoma važnih likova, „pozitivaca“, onih s kojima se čitatelj rado poistovjećuje, strada od ruke zlikovca ili po njegovu nalogu (što je u trileru rijetka iznimka), onda je to znak svemoći dijabolika, ali i argument za uvođenje više sile u konačni obračun sa zlom. Pred čitateljima je 350 stranica brutalne borbe dobra i zla.

Kratki roman Platonovo platno (Mozaik knjiga, Zagreb) prvi je pokušaj Tomislava Šovagovića da u svoje prepoznatljivo pismo – tematiziranje djetinjstva, autobiografizam, spajanje hrvatskog sjevera i juga, komunikativnost iskaza, bliskost poetici dokumentarizma, religiozno nadahnuće, kraći prozni oblici – osvježi uvođenjem inovacija. Zamisao je uspio ostvariti na jezičnoj i tematskoj razini. Na jezičnoj, pažnju čitatelja privukao je narušavanjem pravopisnog automatizma tako što u romanu od svih pravopisnih znakova u užem smislu upotrebljava samo zarez; a kako je među ostalima izbačena i točka, sav roman stao je u jednu rečenicu dugu 120 stranica. Na tematskoj razini pisac se ogledao u žanru kojim se dosad nije koristio – ljubavnom romanu, preciznije: ljubavno-psihološkom, jer je riječ o prožimanju tih dvaju žanrova. Puno razumijevanje te dramatične priče o ljudskoj strasti i krhkosti moguće je samo ako se u obzir uzmu oba pokretačka momenta – protagonistova dijagnoza (posttraumatska depresija) i nesmotrena otvorenost dviju udatih žena s kojima se u životu bio zbližio. U okviru svoga opusa Šovagović je napravio važan korak naprijed.