Pisanje kasni za životom

Roman Gorana Samardžića, dug 179 stranica, strukturiran je u nizu od 283 nejednake cjeline, odnosno od numeriranih proznih narativnih segmenata, dijelova mozaika koji se prostorno i vremenski odmiču jedan od drugoga u pripovjedačevoj ideji sklopljeni(h) u jednu cjelinu. Pripovjedač u flashbackovima primiče recipijente svome životu, ostavljajući praznine, bjeline koje se ne mogu potpuno rekonstruirati, a koje gotovo jednako kao ispisani tekstovni dio čine cjelinu (ne)fikcionalne autobiografije, ispovjedne forme iskrenosti iz koje se saznaju mnogi detalji života i slutnji, problema sa ženama, od ljubavnih („Ljubav /je/ osnovna ćelija sreće.“) do seksualnih doživljaja, s motorom kao metaforom neobuzdanosti i slobode. U poremećenu vremenu pripovjedač iznosi bljeskove života, od događaja i prijatelja iz djetinjstva i njihovih karakternih osobina nalik psećima, do svojih životnih iskliznuća.

Izd. V.B.Z., Zagreb, 2024.

Roman posvećen Mojim porodicama govori iz prvoosobne perspektive o dvjema obiteljima, ženama, djeci, tetki, antagonizmima i (ne)mogućem suodnosu sela i grada u različitim formama i perspektivama pripovijedanja i vremena, kurziviranjem, dijalogom, prisjećanjem, isprekidanim sjećanjima, zaustavljanjem, rezovima, asocijativnim nizovima u prozi, nalik dokumentarističkome iskazu, s duhovitim bljeskovima, najčešće na svoj račun, tijekovima misli…. Pripovjedač publiku ovoga romana stalno drži u djelomičnome neznanju, recipijent nije potpuno siguran gdje se nalazi i kad se nešto događa, tako da stalno traži vrijeme i njegova uporišta.

Na naslovnici je knjige oblak nalik pripovjedačevu najdražemu psu (za dizajn naslovnice zaslužan je Studio 2M), jazavčaru Blekiju koji se uvukao u njegovu obitelj i postao njezin sastavni dio, ali čiju je smrt on ne htijući skrivio: „Ja sam grobar pasa. Moja ljubav ih ubija.“ Šezdesetogodišnji pripovjedač Igor, ponekad s infantilnom sviješću, vrlo emotivno prikazuje zadnje sate svoga psa, kao sveznajući pripovjedač s filmskim saznanjem da se njegova smrt bliži i ne može se izbjeći, čime stvara napetost, tenziju, katarzičnu atmosferu. Postorvelovsku priču pojačava animalizacijom, spominjanjem drugih pasa, zoološkoga vrta, mukanjem, navođenjem svojih pretjeranih hranjenja i pijenja, što ga sve dovodi u nehumanizirana stanja i reakcije. U podtekstu je cijelo vrijeme rat koji ne (ne)staje, granatiranje, spominjanje umrlih prijatelja i poginule djece iz Sarajeva, njih 1621. „Žena u maramicu zavije kost sina pa je metne u sanduk i oplače. Brat ljubi lubanju bratu. To je slika moje zemlje. I horde nezadovoljnika i nezadovoljnica. Šepavi ljudi i moje dvije prijateljice izrezbarenih abdomena – Semra i Selma.“

Metatekstualno pripovjedač marinkovićevski spominje sebe kao književnika, ali i novinara, govori o mogućem uništavanju stranica teksta, uvodi delete književnost pišući intrigantnu, napetu priču u samo naoko razbarušenome, majstorskome stilu, na standardnome hrvatskome jeziku, uz nekoliko sarajevskih leksema. Ovaj roman vremena i prostora, poveziv s hemingvejevskom tvrdo kuhanom prozom, Salingerovom prozom u trapericama i neprežaljenim Sejranovićem završava poučnom pričom o sebi, alegorijom stvarnosti.