Od horora do ljepote života

Prerano ste se poveselili da je gotovo. Mislite da ste ižmikali zadnji euro iz svojih novčanika na knjige iz 2024. godine i pročitali sve što se „trebalo“ pročitati? Duboko udahnite i razmislite još jednom – jeste li u obilascima knjižara, knjižnica, Interlibera i uličnih sajmova zadovoljili kalorijski deficit aktualne ponude slova i rečenica? Jer 2024. je, unatoč kontinuiranim žalopojkama, doživjela još jedan cunami prijevodne beletristike, koji je na obalu izbacio nekoliko škrinja pravog literarnog blaga.

Izd. Bodoni, Zagreb.
S japanskoga prev. Vojo Šindolić

Izd. Fraktura, Zaprešić.
S poljskoga prev. Mladen Martić

Izd. Petrine knjige, Zagreb
S engleskoga prev. Mirna Čubranić

Kreativni sudari povijesti i mašte

Jedno od takvih potpisuje poljska Nobelovka Olga Tokarczuk. Svaki put kada je „optuže“ za (pre)velike ambicije njezinog romana Empuzij (Fraktura, Zaprešić, s poljskoga preveo Mladen Martić), ona može samo mahnuti najvećim svjetskim priznanjem za svoje pisanje. Nobelovu nagradu za književnost primila je 2018, a s romanom Empuzij, još vrućim od nobelovskog hypea, stvorila je ni manje ni više nego feministički horor smješten uoči izbijanja Prvog svjetskog rata, oslonjen o veliki njemački roman Čarobna gora (1924), kolege nobelovca Thomasa Manna. Olga Tokarczuk napisala je roman o ženama bez žena i atmosferičnu folklornu stravu ispresijecanu crnim humorom, vraćajući se Mannovim korijenima spoznaje života kroz druženje u klinici za liječenje od tuberkuloze.  

Izd. Lumen, Zagreb
S engleskoga prev. Ana Josić

Izd. MediaBar, Zagreb
S engleskoga prev. Nada Mirković

Izd. OceanMore, Zagreb
S mađarskoga prev. Xenia Detoni

Bitke između svjetlosti i tame

Benjamin Labatut je možda još ambiciozniji. Čileanski pisac s romanom Manijak (Vuković&Runjić, Zagreb, preveo Dinko Telećan) spaja biografiju, znanstveni rad, intervju i esejistiku, pripovijedajući mješavinom prvog i trećeg lica život polimata Johna von Neumanna, s dovoljno hrabrosti da biografiju osobe koju je nazvao „najpametnijim ljudskim bićem 20. stoljeća“ pretvori u (načelno) fikciju. Naslovljen prema ranom računalu stvorenom na temelju Neumannovih otkrića (The MANIAC I – Mathematical Analyzer Numerical Integrator and Automatic Computer Model I), Manijak je dostojan nasljednik Labatutove „publicističke beletristike“, njegove prethodne stilsko-žanrovske miješalice i hit zbirke priča iz 2020. Kada više ne razumijemo svijet koja je sazdana jednako kreativnim sudarom fikcije i fakta, mašte i biografije nekolicine slavnih znanstvenika. Nastavljajući se „manijakalno“ igrati poviješću i maštom, Manijak postaje književnom mapom puta koji nas je doveo do aktualnog društvenog fenomena umjetne inteligencije.

Znanost je, uz antropološki i religijski zanos, operativni sustav Svemirske trilogije (Verbum, Split, preveo Mijo Pavić) C. S. Lewisa. Lewisov glavni lik je filolog kojeg dvojica zlih znanstvenika otimaju i odvedu na crveni planet Malacandru (Mars) kao ljudsku žrtvu za izvanzemaljska bića. Nakon što u nastavku luta Venerom, konačni obračun protiv sila zla hrabri i znatiželjni filolog mora odraditi na Zemlji. Uspješno spajajući najbolje značajke fantasy i SF literature, Lewis je stvorio bezvremenu priču koja nas vodi u središte epske bitke između sila svjetlosti i sila tame, navodi Verbum u najavi trilogije.

Iako radnju smješta u Detroit 1977. godine, književna veteranka Joyce Carol Oates u romanu Babysitter (Petrine knjige, Zagreb, prevela Mirna Čubranić) hrabro juri kroz niz vrućih tema i motiva, potpisujući u devedesetim godinama života ne samo svoj 59. roman, nego – kažu oni koji lažu da su ih pročitali sve – možda i jedan od njezinih najboljih, no svakako jedan od najboljih i „najmračnijih“ romana godine. Autorica koristi žanrovsku premisu – serijskog ubojicu s imenom iz naslova, koji šokira Ameriku ubijajući bijele dječake u čikaškom predgrađu – kako bi secirala autodestruktivni karakter glavne antijunakinje, sredovječne majke dvoje djece i njezin toksični preljub, ali i pedofiliju i rasizam koji uništavaju sve pred sobom.

Šokantnim tretmanom dječjih likova ravno u amigdalu udara i suvremeni argentinski žanrovski klasik Naš dio noći (Hena com, Zagreb, sa španjolskoga prevela Ela Varošanec Krsnik), koji duguje Stephenu Kingu koliko i Borgesu. Ovaj roman argentinske autorice Mariane Enriquez drži se mistične „strave i užasa“, ali u osnovi je veličanstvena drama koja dubinski kopa po psihološkim ranama kompleksne mreže iznimno živih, životnih i zanimljivih, rijetko moralnih likova. Također je i snažan politički komentar, smještajući kaos, nasilje i međugeneracijske traume u razdoblje argentinskog Prljavog rata (1976–1981) i desničarskog smaknuća nekoliko desetaka tisuća socijalista, peronista i katoličkih revolucionara.

Dvije godine nakon osvajanja Bookera i valjanja u lovorikama, stigao je i hrvatski prijevod u izdanju Lumena Sedam mjeseci Maalija Almeide šrilankanskog pisca Shenana Karunatilake (prevela Ana Josić), koji se školovao u Novom Zelandu i živio u Europi pa je to globalno multikulturalno iskustvo savršeno prelio na papir. Ovaj filozofski ratni roman, metafizički triler, magični realizam i noir o zagrobnom životu rastvara mračne i svijetle strane svijeta kroz avanture ratnog reportera i prikrivenog homoseksualca. On shvati da je mrtav pa tako počinje putovanje shvaćanja života s njegove druge strane. 

Čudovišno u čovjeku

Ratni reporter lani je obilježio i mađarsku književnost, samo pazite kada tražite knjigu Sándora Jászberényja Kintsugi: svatko tuguje na svoj način (OceanMore, Zagreb, s mađarskoga prevela Xenia Detoni), jer podnaslov je važan – kintsugi je japanska vještina „zlatnog popravka“, odnosno spajanja razbijenih komada posuđa tako da se, umjesto prikrivanja napuknuća, ona poprave bez prikrivanja „šavova“. O kintsugiju kao tehnici popravka, vrsti japanske umjetnosti i duhu wabi-sabija napisane su brojne knjige na engleskom jeziku, ali samo jedna od njih tuguje na svoj, nimalo japanski, ali potpuno mađarski način. Sándor Jászberény je mađarski pisac i ratni reporter, koji je izvještavajući s bojišnica Bliskog istoka i Afrike dva puta za dlaku izbjegao smrt. Kintsugi dolazi tri godine nakon zbirke priča Najljepša noć duše i godinu dana nakon knjige Kralj gavrana / Zapadnjačke priče, redom inspiriranih zlom, besmislom i užasima ljudi u ratovima kojima je Sándor svjedočio. U romanu Kintsugi glavni se lik bori s PTSP-om, a Sándor hemingvejevski pokušava podijeliti svoje muke sa svijetom koji pokušava razumjeti kroz njegove najekstremnije postaje.

„Filmske“ knjige

Ekstreman je i Jean-Baptiste Del Amo, upravo zato jer je nemilosrdno ljudski. Njegov Sin čovječji (OceanMore, Zagreb, s francuskoga prevela Željka Somun) stavlja nuklearnu obitelj pod povećalo, s arhetipom lošeg oca na vrhu piramide moći – barem prividno, jer je otac istinski bespomoćan kontrolirati bilo što, kako sebe tako i sve oko sebe. Zbog toga Sin čovječji vrlo brzo skrene u bunar nasilja, psihičkog i fizičkog, ali je u isto vrijeme i predivna lirska priča o egzorcističkoj naravi netaknute i divlje prirode.

I Jonathan Littell podsjeća nas da najveće horore oko nas stvaraju upravo ljudi, čudovišta u nama. Čekali smo „samo“ 18 godina da roman Dobrostive (Fraktura, Zaprešić, s francuskoga prevela Lea Kovács) osvane u hrvatskim knjižarama, ali dogodilo se i to: časnik SS-a Maximilien Aue progovorio je hrvatski! Dobrostive su odmah po objavljivanju odjeknule poput atomske bombe: tko se usuđuje napisati roman o Drugom svjetskom ratu u kojem je glavni pripovjedač masovni ubojica u nacističkoj uniformi? Littel, Amerikanac koji piše na francuskom i živi u Barceloni, može biti hrabar upravo zato jer je iznimno talentiran, a njegove Dobrostive precizan su skalpel zaboden u tkivo zla.

Izvornici koji dožive novi život zahvaljujući filmskim ili televizijskim adaptacijama lutrijski su zgoditak izdavaštva, a prošle je godine među najboljima od njih svakako bio Simpatizer (Petrine knjige, Zagreb, s engleskoga preveo Marin Popović), roman Viet Thanh Nguyena koji se transformirao u HBO-ovu hit-seriju proslavljenog korejskog redatelja Park Chan-wooka, s Robertom Downeyjem Jr.-om u jednoj od glavnih uloga. Viet Thanh Nguyen, rođeni Vijetnamac koji je danas američki sveučilišni profesor, 2016. je za Simpatizera dobio Pulitzera. Riječ je o crnoj komediji i špijunskom trileru koji govori o „čovjeku s dva uma i dvije zemlje – Vijetnamom i Sjedinjenim Američkim Državama“, zapravo špijunu sjevernokorejskih komunista. On se infiltrira u imigrantsku zajednicu u SAD-u i muku muči s identitetom na nekoliko razina, pokušavajući zadržati misiju i zdravi razum pod udarom kaosa integracije u američki melting pot.

Još snažniju poveznicu s filmskom industrijom ima Bljesak tame (MediaBar, Zagreb, prevela Nada Mirković), roman holivudskog glumca Ethana Hawkea. On objavljuje od 1996. godine, ali iako je dobar pisac, trebalo je proći nekoliko desetljeća da ga se ozbiljnije shvati. Bljesak tame sublimacija je svih industrijskih frustracija, priča o, ma tko bi rekao, slavnom mladom filmskom glumcu čiji se život raspada. Mediji ga razvlače zbog razvoda od „jedne od najljepših žena na svijetu“ pa pokušava pobjeći daleko od kamera u mrak kazališne scene. Jednim potezom Hawke prodire kroz filmsku mašineriju, ludilo tabloida, glumačke psihoze i potragu za iskupljenjem u umjetnosti.

Ljubav u doba mržnje (Fraktura, Zaprešić, s njemačkoga preveo Goran Schmidt) funkcionira i kao fragmentirani roman, ali i kao kaleidoskopska dokumentarna povijest umjetnosti. Kombinacijom publicistike i književnosti, autor Florian Illies, povjesničar zaljubljen u tračeve, slaže puzzle kulturne i društvene povijesti s kraja 1920-ih i dobrog dijela 1930-ih godina, kada su ljudi na jednoj strani šivali uniforme i oštrili bodeže, a na drugoj stvarali književna, slikarska i fotografska remek-djela. Glavni likovi su
Jean-Paule Sartre, Kurt Weill, Salvador Dalí, Francis Scott Fitzgerald i mnogi drugi koji su obilježili 20. stoljeće ne samo kao umjetnici, nego i kao Židovi, buntovni anarhisti, socijalisti i nonkonformisti u izravnom sukobu s fašističkim i nacističkim oblacima iznad Europe svog vremena. Ljubitelji kratkih priča lani su imali prilike uživati u izlasku zbirke Nada i strah (Bodoni, Zagreb), novog hrvatskog izdanja klasika oca japanske kratke priče Ryūnosukea Akutagawe, „čovjeka koji je napisao Rashomon“. Priče je izabrao, priredio i s japanskoga preveo Vojo Šindolić. Akutagawa je bio majstor tuge, frustracije i pritajenog bijesa koji se kroz rečenice razvija u eksplozivno nasilje, ali i djela punih veličanstvenosti života i skrivene ljepote svakodnevice, priča koje zbog svoje univerzalnosti savršeno komuniciraju i s 21. stoljećem.