Novo doba katedrala

Protekla godina završila je kako je i započela, ratovima koji su poharali Ukrajinu i zemlje Bliskoga istoka, izborima u Hrvatskoj i najvažnijim državama svijeta, padom vlada, pa novim vladama i izborima i tako dalje, u krug. Pritom se naš planet još malo više zagrijao, uzvraćajući na nebrigu potresima, poplavama, sušama i uraganima. U moru vijesti koje nisu nudile previše povoda za optimizam jedna je ipak pobudila nadu.

Kada je 7. prosinca pariški nadbiskup triput pokucao štapom o vrata obnovljene katedrale Notre-Dame u Parizu, kao nekoć Gabrijel na vrata Marijina doma u Nazaretu, a iznutra mu odgovorili anđeoski glasovi dječjega zbora, mnogi su osjetili uzvišenost trenutka i zahvalno podigli pogled prema nebu. Neki su pomislili da se povijest ponavlja, a neki da nanovo započinje. Taj vedri osjećaj optimizma grijao je prohladni Pariz na svakom koraku – od prilaza katedrali, koje su čuvali brojni i dobro naoružani odredi francuske žandarmerije i vojske, do punih restorana i lokala u kojima se razgovaralo o detaljima obnove. Katedrala je bila jedina vijest na naslovnicama svih novina i časopisa na kioscima, a Victor Hugo i njegov Zvonar u izlozima svih knjižara.

Obnovljena katedrala Notre-Dame u Parizu privukla je državnike, duhovnike i građane cijeloga svijeta / Snimila Martine Regert

Ponovno ćemo graditi!

Još je svjež u sjećanju onaj 15. travnja 2019. kada smo gledali kako se topi olovo koje je prekrivalo tisućljetnu drvenu konstrukciju, i kako se urušava tanka, visoka „strijela“ koja se uzdizala nad križištem. Samo olovo s krova, zajedno s metalnim skelama u koje je „strijela“ godinama bila „obučena“, težilo je gotovo tisuću tona! „Pet godina“, obećao je Emmanuel Macron. „Macron vjeruje u čuda“, narugale su mu se novine. Pet godina kasnije, bio je na licu mjesta, ozaren, svjestan kako mu se pružila prilika da i on, poput Svetoga Luja (koji je za parišku riznicu priskrbio neke od najcjenjenijih relikvija kršćanskoga svijeta), ili Napoleona (koji je išao u katedralu s drugačijim pobudama), uđe u povijesne knjige, i ne samo francuske.

Doista, događaj u Parizu bio je planetarnog odjeka, kao što je to bio i požar pet godina ranije. Svima kao da je bila potrebna obnovljena pariška katedrala kako bi pobudila nadu u mogućnost obnove svijeta. Francuski predsjednik dočekao je zadovoljštinu nakon gorkih pilula koje mu je priredila domaća politička scena tijekom protekle godine, oba puta neposredno prije dva velika događaja koji su trebali biti kruna njegova predsjedničkog mandata. „Nous rebatirons“ (Ponovno ćemo graditi) ostat će kao simbol ne samo prigodne reakcije prvog čovjeka Francuske, već i čitave nacije. Katedrala je postala metafora „onoga što ujedinjena nacija može postići, metafora bratstva“, rekao je Macron u kratkom govoru koji je zbog olujnog nevremena morao održati u crkvi, što je samo po sebi presedan. „Naša katedrala govori nam u kolikoj mjeri osjećaj za smisao i onostrano pomažu živjeti u ovome svijetu.“ Mogao je to biti i govor pariškoga biskupa Mauricea de Sullyja koji je započeo s izgradnjom katedrale davne 1163.

Svjetski državnici na ceremoniji 7. prosinca / Foto Pool / ABACA / PIXSELL

Tik do Macrona, Donald Trump, neobično samozatajan, gotovo skrušen pod visokim svodovima – koji su zabljesnuli novopronađenom bjelinom, prošaranom gotičkom svijetu dragom plavom bojom – a s njime i veliki broj državnika koji su se odazvali pozivu da prisustvuju činu otvorenja katedrale, izgledali su kao da su nakon dugo, dugo vremena ponovno pronašli svijest o tome kako je dužnost političara i okrunjenih glava da služe dobrobiti svojih naroda, ali i čitavoga čovječanstva. Na to su ih podsjetile ne samo riječi pariškoga nadbiskupa, poruka Svetoga Oca i poslanica sv. Pavla, ne samo zaglušujući tutanj nanovo posvećenih orgulja, koje su odgovorile na nadbiskupov poziv, već i povorka vatrogasaca koji su obranili katedralu 15. travnja, kao i običnih radnika i stručnjaka koji su u njezinu obnovu utkali svoj trud, znoj, znanje i vještine.

Glava s galerije kraljeva

Bila je to uistinu posebna večer, ne samo za Francusku, već i za Europu i svijet koji su prepoznali trenutak za zajedništvo: u svetištu je danas izložena zemljopisna karta sa 150 zemalja koje su pripomogle u obnovi pariške katedrale. Tako je na najljepši mogući način i Vijenac dobio naknadnu pohvalu za jednu od naslovnica u prošloj godini koju su krasili slika pariške katedrale i naslov Naša Gospa od Pariza, Francuske i svijeta.

Monumentalno lice
biblijskih kraljeva

Nije to, dakako, prvi put da je pariška katedrala stradala. Podignuta u drugoj polovici 12. i dovršena tijekom narednog, 13. stoljeća, kroz povijest je bila ne samo žrtvom brojnih požara, nego i političkih prevrata, koji su na njoj ostavili traga. Najgore trenutke proživjela je za vrijeme Revolucije, na koju su Francuzi inače iznimno ponosni – ona je u temeljima njihovih dosadašnjih pet republika. Možda se zato na kraju ceremonije otvaranja 7. prosinca, na esplanadi ispred katedrale zaorila Marseljeza, na što su čak i iskusni televizijski voditelji u čudu podigli obrve. No, bio je to svojevrsni čin pomirenja s poviješću jer upravo su revolucionari početkom 1790-ih odlučili da će pariška katedrala, kao i nedaleki Saint-Denis, grobna bazilika francuskih kraljeva i prvi poznati primjer gotičkoga stila u arhitekturi, biti primjerom za novo doba, u kojemu će razum zamijeniti religiju. Liturgijske svečanosti u katedrali su prestale, a njezina vanjština bila je osakaćena sustavnim obijanjem skulpturalnog ukrasa, od novozavjetnih reljefa na portalima, do velike galerije starozavjetnih kraljeva koja je danas, u restauriranoj izvedbi Viollet-le-Duca iz sredine 19. stoljeća možda i najprepoznatljivije lice katedrale.

Slučajno otkriće 1977. pobrinulo se, međutim, da revolucionarni čin skrnavljenja ne bude s vremenom potpuno zaboravljen i da obnovljena galerija kraljeva ne bude zamijenjena za onu izvornu, srednjovjekovnu verziju. Te je godine, naime, u temeljima obnavljane kuće na drugom kraju Pariza pronađeno podzemno skladište s ostacima skulptura uklonjenih s katedrale u vrijeme Revolucije. Od 28 monumentalnih kipova, koji su dosezali veličinu od 3,70 m, pronađena je 21 glava. Tijela, rađena od manje kvalitetnog kamena, pretvorena su u vapno, ali glave su bile od tvrđeg kamena težeg za ponovnu upotrebu. No, vjerojatno je razlog za njihovo uredno skladištenje ipak bila svijest o vrijednosti, umjetničkoj i simboličkoj.

Doista, na prizor monumentalnih glava, koje su danas pohranjene u Muzeju srednjega vijeka (Musée de Cluny), u negdašnjim termama antičke Lutetie, promatrač mora ostati zadivljen. Pred njim su primjeri skulpture kakve nismo vidjeli od vremena helenističkih spomenika i rimskih careva, više od tisuću godina ranije. I premda okrunjene glave nisu povijesni francuski kraljevi (zbog takve su pogrešne interpretacije stradali u vrijeme Revolucije), već biblijski kraljevi, njihova lica odišu idealom „kraljevske mistike“ i viteštva – u to vrijeme shvaćenih kao ogledalo kršćanskih vrlina. To vrijeme, „doba katedrala“ kako ga je nazvao povjesničar Georges Duby, vrijeme je gradova, prvih sveučilišta, filozofije i razuma, ali i vrijeme duboke mistike na tragu Pseudo-Dionizija i gorljivih propovijedi sv. Bernarda, osnivača cistercitskog reda. U kombinaciji tih suprotnosti valja tražiti odgovor na pojavu gotičke katedrale, toga čuda srednjovjekovne arhitekture i ljudskoga duha. To je ujedno i doba Naše Gospe, Bogorodice, koja je zasjenila sve druge svece zaštitnike kasnoga srednjeg vijeka: ona je titular čak 41 francuske katedrale, daleko ispred sv. Petra (12), sv. Stjepana (9) ili Ivana Krstitelja (3). Taj sveti, ženski element u katoličanstvu prisutan je posvuda u gotičkome stilu, od nasmiješenih Madona i „lijepog“ anđela Navještenja s portala katedrale u Reimsu, do elegantnog i harmoničnog pročelja pariške katedrale. Francuska toga doba otkriva ljubav, kaže Duby, udvornu ljubav viteških romana, istodobno kad i Marijinu ljubav.

A sada… zagrebačka katedrala

Osim otprije poznatih glava biblijskih kraljeva i pojedinačnih skulptura s jednog od pet portala Notre-Dame (tri na zapadnome pročelju, po jedan na sjevernom i južnom kraju transepta), Muzej u Clunyju trenutno je mjesto na kojemu možemo razgledati i najnovija otkrića, do kojih je došlo tijekom radova na obnovi pariške katedrale. Podatak da je ispod ranijeg popločenja u prostoru križišta pronađeno više od tri tisuće ulomaka koji su pripadali velikoj oltarnoj pregradi (jubé), koja je nekoć dijelila kor od dijela glavnoga broda namijenjenog vjernicima, doista je fascinantan. Usporedimo s time nekoliko komada nadgrobne ploče biskupa Luke Baratina (o kojoj u ovom broju Vijenca u likovnoj rubrici piše Milan Pelc), slučajno pronađenih nakon zagrebačkog potresa 2020. Otkriće novih fragmenata toga remek-djela renesansne plastike predstavlja, doduše, slabu utjehu za svu pretrpljenu štetu, ali istovremeno ukazuje na opravdano velika očekivanja od arheoloških istraživanja ispod zagrebačke katedrale koja bi nas napokon upoznala s prvim stoljećima njezine povijesti.

Ako je pariška Notre-Dame danas „nanovo otkrivena katedrala“, smijemo li propustiti priliku da isto to kažemo u trenutku kada se dođemo pokloniti ustrajnosti naših predaka i vještini naših stručnjaka u obnovljenoj zagrebačkoj katedrali, „tvrđavi i duši hrvatskoga naroda“, kako joj je tepao August Šenoa, posredna žrtva velikoga zagrebačkog potresa iz 1880. godine?!