Novi svjetovi Dore Pejačević

Bilo je to veliko slavlje u Našicama u četvrtak 17. listopada. Zavičajni muzej Našice na čelu s ravnateljicom Sil­vijom Lučevnjak ugostio je uzvanike na svečanosti prvog predstavljanja knjige o osobi koja je živjela upravo u tom zdanju – Dori Pejačević. Sljedećeg je dana predstavljanje bilo u Muzeju Slavonije, a govornicima – uz autora Domagoja Marića to su bili urednici knjige Sonja Miličević Vukelić i Goran Bukan Breberić te recenzentica Nada Bezić – pridružila se Marina Vinaj, voditeljica knjižnice Muzeja. I dok očekujemo sličnu svečanost u Zagrebu, predstavit ćemo ovu knjigu za koju zaista možemo reći da je od nacionalnog značenja, između ostalog i zato jer jednim dijelom afirmira Slavoniju, a drugim nas još više povezuje s kulturom Srednje Europe. U stvaranju knjige sudjelovale su sa svojom građom nacionalne baštinske institucije – spomenimo samo Hrvatski glazbeni zavod i Zavičajni muzej Našice, kojemu je izdavač Školska knjiga u impresumu knjige (kao i ravnateljici Lučevnjak) zahvalio na posebnom pokroviteljstvu. Školska knjiga nastavila je ovime niz svojih važnih izdanja iz područja glazbe, a kao sljedeće izdanje najavljen je engleski prijevod Marićeve knjige.

Impresivna količina
novih podataka

Obljetnice skladatelja često su povod za simpozije, izložbe, zbornike, koncerte i sl., a pripreme za obilježavanje stote godišnjice smrti Dore Pejačević (1885‒1923) inspirirale su tadašnju urednicu za glazbenu umjetnost u Školskoj knjizi Petru Pavić da potakne na pisanje monografije o skladateljici. Izazovan zadatak prihvatio je Domagoj Marić, muzikolog i diplomat, autor srednje generacije široj javnosti poznat preko kolumni u Vijencu i emisija na Trećem programu Hrvatskoga radija. Izazov je bio, dakako, u tome kako opravdati pisanje nove knjige, kada već postoje čak četiri knjige o skladateljici, sve iz pera Koraljke Kos, počevši s prijelomnom monografijom iz 1982. godine. Kada pogledamo kako stojimo s monografijama o drugim najvažnijim hrvatskim skladateljima, odmah pada u oči da nedostaju neke temeljne monografije, npr. o Ivanu Zajcu. Nadalje, Županovićeva knjiga o Vatroslavu Lisinskom stara je 55 godina, knjiga Marije Kuntarić o Blagoju Bersi još je starija, a najavljenu knjigu Erike Krpan o Borisu Papandopulu strpljivo čekamo. U tom je kontekstu ovo knjiga za koju nismo mislili da je trebamo. Marić nam je dokazao suprotno: količina novih podataka i saznanja o životu i stvaralaštvu Dore Pejačević uistinu je impresivna, a k tome je vrijedno što je autor uspješno kompilirao ono najvažnije iz bogate dosadašnje literature. On čitatelje tako uspješno uvlači u svoju priču o potrazi za Dorom Pejačević da čak i njima počinje biti važno hoće li se neki rukopis ili dokument jednom pronaći ili ne.

Opsežno, uporno i domišljato istraživanje

Knjiga, koja ima 327 stranica formata nešto većeg od A4, rezultat je opsežnog, upornog i domišljatog istraživanja i traganja za izvorima te nam otkriva nove svjetove Dore Pejačević. Novina je i u samoj koncepciji knjige. Nakon predgovora očekivali bismo biografiju skladateljice, no Marić nas prvo upoznaje s „drugim životom“ Dore Pejačević, „životom njezina opusa i sjećanja na nju“ u opsežnom poglavlju Put do slave. Stoljeće poslije Dore. Naša sredina u trenutku skladateljičine smrti nije cijenila glazbu Dore Pejačević, pisanu u okviru europske glazbene moderne, jer je u Hrvatskoj imperativ bio novonacionalni smjer. Preokret se zbio 1980-ih, kada je znatno povećan interes za Doru Pejačević, da bi prošle godine došlo do njezinog postumnog trijumfa, ne samo kod nas, nego i izvedbama skladbi u inozemstvu te premijerom dokumentarnog filma Dora, bijeg u glazbu Kyre Steckeweh i Tima van Beverena.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2024.

Nakon toga slijedi pet biografskih poglavlja u kojima je Marić širokom paletom predstavio skladateljičin život, mjesta, članove obitelji i druge osobe, a brojna potpoglavlja svojim (katkad i poetičnim) naslovima vode nas od djetinjstva i guvernante koja je kasnije čak završila u zatvoru (!) preko novih podataka o koncertima u Banskim dvorima, gdje je Dora živjela dok joj je otac bio ban, drezdenskih glazbenih salona, glazbenih uspjeha u Europi i Hrvatskoj do zadnjih dana života, potpoglavlja znakovito naslovljenog Muk. Delikatni dio priče o Dori Pejačević i njezinu kompleksnom odnosu s majkom i još zamršenijim ljubavima i simpatijama autor je odradio korektno, s pažnjom da ne prijeđe granicu koju su prešli brojni novinski napisi prošle godine, a svakako je iskreno uvijek na skladateljičinoj strani. I kada je sve ispričao, Marić se u poglavlju Odlazak. Maštanja ponovno pita tko je bila Dora Pejačević. Koji su bili njezini svjetovi „kojima jest i nije pripadala“, što možemo smatrati njezinom domovinom i jezikom, i kako se, zapravo zvala – rođena kao Theodora, a umrla kao Dora von Lumbe.

Skladateljica nam je u ovoj knjizi najviše do sada prikazana kao stvarna osoba, a pogotovo u tome poglavlju, u kojem se spominju njezini unuci i praunuke i u kojemu se autor pita što bi bilo da je skladateljica poživjela do starosti (vjerojatno do 1960-ih), kako bi skladala i kako bi živjela u turbuletnim vremenima. Naslov posljednjeg poglavlja može se promatrati i kao igra riječi: My Book Record. Pogovor. Engleski se naslov odnosi na slavni skladateljičin rokovnik u koji je upisivala naslove knjiga koje je pročitala, a do sada je u literaturi bio poznat kao Dnevnik čitanja. No u tom se poglavlju zapravo radi o zabilješkama o knjizi koju čitatelj ima u ruci, specifičnostima Marićeva istraživanja i pristupa. I – također važno – o terminologiji u knjizi, što uključuje i objašnjenje opravdanosti korištenja samo osobnog imena Dora kada Marić govori o skladateljici. Sav taj bogati sadržaj knjige povremeno dodatno proširuju kratki tekstovi, digresije koje većinom imaju mnogo veću težinu od onoga što bismo negdje drugdje našli u rubrici „zanimljivosti“ (u doba Dore Pejačević to bi bili pabirci). Šteta da ti dijelovi nisu grafički jasnije odvojeni od glavnog teksta.

Umijeće balansiranja
stilova

Jedan od osnovnih zadataka autora bio je održati balans između znanstvenog, muzikološkog diskursa i popularno-esejističkog, što je autoru uglavnom uspjelo. U dijelovima u kojima govori o samoj glazbi odlučio se za mjeru ulaženja u analizu skladbi koja će biti prihvatljiva i glazbenim stručnjacima i amaterima (poput standardnih tekstova u programskim knjižicama koncerata). Oni koje najviše zanima glazba, pronaći će pri kraju svakog poglavlja posvećenog životopisu odlomke o skladbama iz određenog razdoblja, a u predzadnjem poglavlju i kratki, gotovo leksikonski Sažetak skladateljskog opusa. Popis skladbi u prilogu knjige donosi samo broj opusa, nažalost ne i stranice na kojima se dotična skladba u knjizi spominje. Za snalaženje su vrlo korisni ostali standardni prilozi, te impresivna bibliografija radova o Dori Pejačević koju je napravila stručna suradnica, muzikologinja Vilena Vrbanić.

Knjiga je bogato opremljena ilustracijama, čija količina i raznolikost uvelike doprinose atraktivnosti izdanja. Najviše zapanjuje koliko je fotografija iz privatnog života skladateljice Marić uspio prikupiti, čemu treba dodati i očitu namjeru da bude drugačiji i zanimljiviji – npr. ako smo navikli na uvijek istu fotografiju sredovječnog skladatelja Božidara Širole, u ovoj će nas knjizi iznenaditi sasvim drugačiji Širola, onakav kakav je upravo bio u doba Dore Pejačević. Kada je o opremi knjige riječ, ova se knjiga i sama bori sa stereotipima koji su pratili skladateljicu u njezino doba, a nažalost mjestimično je prate i danas: je li Dora uistinu prije svega grofica s biserima i perjem, kakva je u koloriranoj varijanti fotografije iz 1910. na koricama knjige (neobično je da je odabrana ista fotografija kao i za korice knjige Koraljke Kos iz 2008. u izdanju Muzičkog informativnog centra), k tome u kombinaciji s ružičastom bojom unutarnjih stranica korica, ili je to neovisna mlada žena iz 1920-ih koja nas samouvjereno gleda s do sada nepoznatih fotografija (npr. na 202. stranici, gdje je šarmantna poput jednako tako posebne Amélie iz istoimenog francuskog filma)? 

Detaljnije analize vjerojatno će otkriti još poneku manu ovoj knjizi i autoru koji je u svakom slučaju pošteno odradio hrabar zadatak, putovao po Europi u potrazi za tragovima i donio nam novo, atraktivno viđenje Dore Pejačević. Riječ je o zanimljivoj i vrlo korisnoj knjizi koja nam je trebala te će sigurno imati brojno čitateljstvo. Umjetnost Dore Pejačević svakako zaslužuje ovakvu knjigu, a autorovo poštovanje prema skladateljici, prisutno na svakoj stranici, prenosi se i na čitatelja. Nakon renesanse njezine glazbe, pogotovo u jubilarnoj 2023. godini, s ovom je knjigom Dora Pejačević ponovno oživjela kao intrigantna osoba nestandardnog života, i onog prije i onog poslije smrti.