Nova godina, nova kolumna

Prošle godine završila sam s rubrikom Skokovito po dolu i gaju. U toj sam rubrici još jednom s više tekstova prošpartala po svim hrvatskim županijama i po Gradu Zagrebu, pa da nisam nastavila pisati za Vijenac i dalje, sigurno bih se oprostila od svojih čitatelja, zahvalna što su me sve ove godine redovito čitali. Ovako, kad se moja suradnja s Vijencem nastavila, ne moram se (zasad) još ni s kim opraštati, pa sam predložila uredništvu Vijenca novu rubriku, koju sam nazvala Kuća bez spomen-ploče, što je uredništvo i prihvatilo. Tako se moje 25-godišnje pisanje u tom listu, evo, nastavlja.

Zgrada u Radićevoj 32 preko puta Kamenitih vrata, u kojoj je 1842. osnovana Matica ilirska, također je bez spomen-ploče. U Matici hrvatskoj pokrenuta je inicijativa da se to promijeni / Snimio Goran Galić

Rubrika koju najavljujem zahtijeva poprilično predradnji i traganja po raznoraznim izvorima (pisanima, usmenima), što mene veseli jer takve poslove volim, ali to traži i vremena. Naravno, to ne znači da ću pometati spomen-ploče po svim kućama koje u ovoj rubrici spomenem. Ne znači ni to da se pačam u djelatnosti na tom polju oduvijek agilne Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“, Matice hrvatske, pa ni tijela koje imenuje ulice i trgove u našem gradu. To samo znači da ću na jednom – širem krugu ljudi dostupnom – mjestu skupiti podatke o adresama na kojima su živjeli neki naši zaslužni ljudi iz umjetnosti (likovna umjetnost, glazbena umjetnost, književnost) i, koliko budem uspjela, iz znanosti.

Uostalom, Vijenac i jest list za te discipline, pa je dobro što su mi dopustili da se primim takva posla. Zašto to činim? Zato što ću pisati prije svega o onome što iz prve ruke znam, ali i o onime što je već osuđeno gotovo na zaborav, pa da se, eto, ne zaboravi. Dakako, neću se upuštati u procjenu samih dostignuća tih ljudi, nego ću se baviti bilježenjem mjesta gdje su nekoć živjeli. Ako se nađe netko tko bi iste takve predradnje napravio i za Rijeku, Split, Osijek i neke druge gradove u Hrvatskoj, bit će mi drago. Tako će i njihova istraživanja poslužiti nekom novom naraštaju da ima bar nešto već pripremljeno odakle može početi.

Putujući po europskim zemljama, uočila sam da u nekima ima mnogo više obilježja koja kazuju koji je zaslužnik u kojoj kući živio. Te su ploče upućene domaćem stanovništvu, a ne strancima, koji pokraj njih prolaze uglavnom kao pokraj turskoga groblja, no te su spomen-ploče domicilnom stanovništvu važne. 

Ne znači da će sva mjesta za koja otkrijem da su ondje živjeli neki naši uglednici biti fizički i obilježena spomen-pločama. To tko će i hoće li uopće takvo spomen-obilježje postaviti na neku kuću ovisi o mnogim čimbenicima. Znam i za takve slučajeve kada vlasnici privatnih kuća nisu dopustili postavljanje spomen-ploče na svoje kuće, bez obzira na to o kakvoj je kulturnoj i nacionalnoj veličini bila riječ. Znam i za one hrvatske veličine koje nisu željele da im se stavlja ikakva ploča u znak sjećanja (premda, kad su umrli, više ne mogu znati kako će se ponašati njihovi nasljednici). Neću se upuštati u sferu privatnih i pravno-imovinskih odnosa. Ja ću samo zabilježiti ono što se već počelo gubiti, a uskoro o tome neće biti lako koga ni pitati, pa ako ikada bude volje da se obilježi mjesto stanovanja nekoga našeg uglednika, neka mlađima bude olakšano snalaženje u toj problematici.

Dakako, postoji i službeno tijelo koje se bavi tim poslom – obilježavanjem mjesta gdje su naši istaknuti i zaslužni ljudi na nekom javnom polju živjeli. No već i površno grebanje po toj materiji pokazalo mi je da je ta mjesta sve teže otkrivati, da možda za neke ljude neću naći sve njihove adrese, no potrudit ću se pronaći barem one s kojih su se preselili na groblje – dakle, utvrditi njihove posljednje adrese.

Cijeli taj posao zahtijeva i ažurirano pregledavanje stanja na terenu, pa ću se i opet više šetati po zagrebačkim ulicama, što zapravo volim. Adresa na kojoj su neki poznati umjetnici/umjetnice stanovali/stanovale nije važna samo kao podatak. Ja uvijek volim vidjeti i mikrorajon te adrese, jer mi se čini da je važno vidjeti onaj dio našega grada u kojem je neki uglednik živio i zato da gledam ono što je i on gledao. Naime, prostor nas određuje, kao što i mi uranjamo u prostor, pa mi se taj spoj čini važnim doživjeti. Naprimjer, Antun Branko Šimić ima spomen-ploču na Opatovini, gdje je živio do smrti, no nije nevažno što je tih svojih posljednjih godina vidio i gledao (franjevačku crkvu, park kod Prišlinove kule). Pa kao što sam jednom otišla u njegove rodne Drinovce da vidim brijeg koji su gledale i njegove oči (jer tada to više nije samo stih iz njegove pjesme, dakle, nije samo literatura, nego je to naša zajednička zamišljena točka), tako povremeno obiđem i neke druge adrese da mi još više približe svojega stanara.

Uz neke adrese treba proniknuti i u promjenu imena same ulice, a u Zagrebu je tih promjena bilo poprilično. Neke su ulice i trgovi nama današnjima već potpuno nerazumljivi, pa i to traži dodatan napor da se otkriju neka od tih već zaboravljenih imena. Takvo stanje nije samo nakon 1990-ih; takvih je promjena bilo, naravno, i prije Drugoga svjetskog rata, pa u vremenu bivše Jugoslavije, a ove promjene nakon 1990-ih još je najlakše odgonetnuti. Danas sve manje ljudi zna koji je to npr. bio Trg N (danas Trg žrtava fašizma) ili Akademski trg (Trg Josipa Jurja Strossmayera); Zvonimirova se ulica zvala svakojako kroz povijest (i ja pamtim barem tri naziva: Zvonimirova, Crvene armije, Socijalističke revolucije i opet Zvonimirova), pa i takve podatke valja uskladiti s današnjima i odgonetnuti ih.

Preda mnom je i opet jedno lijepo i zanimljivo razdoblje. Naime, odsad ću se svako malo upućivati u šetnju čiji će cilj biti neka od zagrebačkih adresa pojedinih naših zaslužnih umjetnika – da to eventualno zna i neki mlađi naraštaj.