NATO je ojačao s finskim i švedskim pridruživanjem

Dok globalne geopolitičke promjene definiraju obrise novonastalog svjetskog poretka, Finska postaje ogledni primjer zemlje koja je preko noći morala mijenjati svoje vanjskopolitičke i sigurnosne prioritete. U finskom slučaju istovremeno se odvija jačanje već postojeće obrambene doktrine, koja je uvijek uzimala u obzir opasnost na svojoj istočnoj granici. Finci su desetljećima ulagali u pragmatičan suživot sa Sovjetskim Savezom, a onda i s Rusijom, ali su nakon Putinove invazije na Ukrajinu dugo brendiranu neutralnost odlučili zamijeniti punopravnim članstvom u NATO-u. O posljedicama takve odluke, ali i nizu izazova za finsko društvo unutar novog sigurnosnog okvira na Baltiku i u Europi za Vijenac govori Mari Kiviniemi koja je 2010. i 2011. vodila finsku vladu. Prije toga bila je i ministrica uprave i lokalne samouprave, te ministrica za vanjsku trgovinu i međunarodni razvoj, ali i članica finskog parlamenta od 1995. do 2014. Nakon toga je četiri godine provela na funkciji zamjenice glavnog tajnika OECD-a, a potom pet godina bila izvršna direktorica Finske federacije trgovine. Trenutačno je na čelu Upravnog vijeća Sveučilišta Vaasa.

Bliži se treća godišnjica ruske invazije na Ukrajinu, koja se zbog niza razloga u Finskoj prati pozornije nego u drugim dijelovima EU. Sasvim je sigurno da će rat na istočnom obodu Europe završiti skorašnjim mirovnim pregovorima. Jamče li oni kraj ruske agresije ili samo privremeno gašenje ruske imperijalističke buktinje?

Jedino održivo rješenje jest ono u kojemu Ukrajinci imaju bitnu ulogu. Ono u kojemu se nalaze nasuprot Rusima za pregovaračkim stolom i sami odlučuju o vlastitoj budućnosti. Ti pregovori ne smiju završiti tako da velike sile diktiraju Ukrajini uvjete i kažu – ovo je mirovni sporazum, uzmite ili ostavite. Svi se nadamo dogovoru i najboljem mogućem rješenju, ali s njime se Rusiji mora poslati jasna poruka – nemojte pokušati ponovno. Sporazum mora spriječiti Moskvu da iskoristi ono što smatra prijetnjom kao izgovor za buduću agresiju.

Ruska invazija na Ukrajinu potaknula je 2022. streloviti skok potpore članstvu u NATO-u među finskim građanima, s 42 na 80%. Proces pristupanja službenog Helsinkija Sjevernoatlantskom savezu trajao je manje od godinu dana. Tijekom tog razdoblja postignut je u Finskoj novi vanjskopolitički konsenzus, pa danas više nitko ne dovodi u pitanje opravdanost tog poteza. Osjećaju li se sada Finci sigurnije?

Osjećamo se puno sigurnije i zato je taj korak morao biti učinjen. U konačnici je to zbog ruske agresije na Ukrajinu bila laka politička odluka. Prije nekoliko godina nitko u Finskoj ne bi ni pomislio da će završiti ovako, mnoge stranke zahtijevale su referendum o mogućem ulasku u NATO. Bitan preduvjet aktualnoj sigurnosnoj jednadžbi bio je i raniji partnerski odnos Finske i Sjevernoatlantskog saveza. Mislim da je tolika NATO-ova koncentracija na Baltiku, a sada je riječ o sedam zemalja saveznica, itekako ojačala strateško savezništvo u regiji. Svatko doprinosi na svoj način. NATO je nesumnjivo ojačao s finskim i švedskim pridruživanjem.

Finska je jedna od rijetkih europskih zemalja koja je zadržala obavezno služenje vojske tijekom desetljeća mira, ponajprije zbog nepovjerenja prema susjednoj Rusiji. Gotovo trećinu finske odrasle populacije čine utrenirani rezervisti, a zemlja od samo pet milijuna i 600 tisuća ljudi ima jednu od najvećih vojski u Europi, uz najmoćnije topništvo na Starom kontinentu. Jesu li to najveći dobici za NATO nakon pristupanja savezu arktičke Sparte, kako Finsku ponekad nazivaju?

Naš model obaveznog vojnog roka doista može biti dobar primjer. Neke članice NATO-a sada su na istom tragu, proučavaju primjenu finskog modela u vlastitim društvima. To je bio i jest naš način da osiguramo dovoljno jako odvraćanje Rusije. Izdvajanje za obranu u nas je na visokoj razini, još 2020. nadmašili smo zacrtanih 2 posto BDP-a. Doista imamo dobro pripremljene i brojne rezerviste. Na taj način jačamo NATO-ovu kolektivnu obranu i odvraćanje. Ruska retorika i reakcija na naše članstvo u Sjevernoatlantskom savezu bila je inače predvidljiva. Nitko nije očekivao da će nam čestitati na tom potezu. Ne smijemo nasjesti na ruske provokacije, dosad je Finska u tome uspijevala. Ključno je razlikovati rusku retoriku i konkretne postupke Kremlja. 

Rusija je i formalno promijenila svoju nuklearnu doktrinu. Moskva sada poručuje da će se napad nenuklearne države na Rusiju, ako ga podupre nuklearna sila, tretirati kao zajednički napad. Tijekom svoje predizborne kampanje, finski predsjednik Stubb rekao je da bi bio spreman dopustiti da se nuklearno oružje transportira kroz Finsku. To ostaje hipotetska mogućnost, budući da zakon trenutačno zabranjuje prisutnost nuklearnog oružja na finskom teritoriju, a predsjednik ne može sam donositi zakone?

Zasad u finskoj obrambenoj politici nema promjene po tom pitanju, ali naši su političari ne jednom poručili kako je pametno ostaviti prostora za daljnju raspravu jer svaka zemlja mora biti na oprezu. Moramo biti fleksibilni u slučaju promjene situacije na terenu. Ne bojimo se ruske nuklearne prijetnje, riječ je o moskovskoj retorici. Puno više od nuklearnog oružja ili vojnog napada Finci se boje hibridnih prijetnji i hibridnih kampanja, kojima smo dosad već bili izloženi. Znamo da su Rusi izveli kibernetičke napade na sustave nekih finskih tvrtki, oni su bili i javno obznanjeni. Moram reći da je bila mudra odluka osnovati Europski centar izvrsnosti za suzbijanje hibridnih prijetnji upravo u Helsinkiju. I zbog našeg geopolitičkog položaja, povijesnog iskustva s Rusima i sveobuhvatnog finskog modela sigurnosti.   

U posljednjih tisuću godina, u raznim povijesnim okolnostima, Finci su s Rusima ratovali čak 32 puta! Najveći ožiljak na psihi nacije ostavio je Drugi svjetski rat, kada je Finska sa snažnom sovjetskom armadom ratovala dvaput. Nakon više od tri mjeseca žilavog otpora, brojčano znatno slabiji, Finci su izgubili poznati Zimski rat (1939‒1940). Na koji je način upravo taj rat oblikovao kasniju finsku obrambenu politiku i strateški status neutralnosti tijekom Hladnoga rata pa sve do 1994, kada su se i Finska i Švedska pridružile NATO-ovu Partnerstvu za mir?

Svaka finska obitelj ima vlastitu tragičnu priču iz tih ratova. Upravo je Zimski rat naglasio potrebu za izgradnjom snažnih obrambenih sposobnosti i pripremljenosti naše populacije. Mi smo u tom ratu naučili svoju lekciju. Stvorili smo stoga sveobuhvatan sustav služenja vojnog roka. Naš strateški izbor, i zbog Rusije na istočnoj granici, oduvijek je bio očuvanje finskog suvereniteta. Strategija se u međuvremenu ponešto promijenila i sada to činimo u sklopu euroatlantskog vojnog saveza, pridonoseći s našom kulturom nacionalne otpornosti i vlastitim modelom sveobuhvatne sigurnosne politike.

Nakon Drugog svjetskog rata Finska je izgubila 11 posto teritorija i trećinu predratnih ekonomskih resursa, uz 26 tisuća poginulih vojnika i civila, a gotovo osmina tadašnjeg ukupnog finskog stanovništva krenula je u zbjeg. Ali Finci su izborili mirovni sporazum sa SSSR-om i ostali neovisni, Sovjeti ih nikad nisu okupirali. Finska je danas jedan od najaktivnijih europskih pružatelja vojne i civilne pomoći Ukrajini. Je li to posljedica osjećaja da je Finska u određenom trenutku svoje povijesti prošla isto ono kroz što prolaze Ukrajinci danas?

Naš pogled na rusku agresiju u Ukrajini i samorazumljiva potpora Ukrajincima imaju korijene u našem povijesnom iskustvu. Da, mi Finci bili smo u istoj situaciji. U Europi ima zemalja koje nemaju takvu poveznicu s Ukrajinom i geografski su daleko od toga rata. Do određene mjere razumljivo je da među europskim državama nema potpunog jedinstva po tom pitanju. U Finskoj nema zasićenja ili umora kada je riječ o potpori Ukrajini, to nitko ne dovodi u pitanje.

Bude li potrebno, 75 posto Finaca spremno je ratovati i boriti se za svoju zemlju. Riječ je o jednom od najvećih postotaka na svijetu u takvim istraživanjima. Je li i on odraz glavnih načela nadaleko poznate finske filozofije sisu – otpornosti, ustrajnosti i hrabrosti?

Može biti da je u pitanju sisu, ali mislim da je to ponajprije posljedica toga što mnogi Finci imaju obiteljsku povijest koja uključuje i žrtvu koju su podnijeli u prijašnjim sukobima. Iz toga izvire osjećaj odgovornosti i zahvalnosti prethodnim generacijama. Jedan od razloga za toliki postotak spremnosti za borbu jest i obavezan vojni rok koji služi velika većina mladih.     

Finski premijer Petteri Orpo izjavio je da se Rusija priprema za dugi sukob sa Zapadom, te je zatražio veću potrošnju za europsku obranu i veću obrambenu koordinaciju između članica EU. Jesu li Europljani svjesni novih pravila igre u globalnoj geopolitičkoj areni ili se i dalje pretvaraju da je sve po starome? Je li Europa sposobna brinuti se sama o sebi nakon što se u Bijelu kuću vrati Donald Trump i promijeni i ton i okvir narativa o strateškom euroatlantskom savezništvu?

Europa u toj priči definitivno mora učiniti više, ali želim naglasiti da SAD ostaje ključna članica NATO-a. Od krucijalne je važnosti ojačati europske obrambene inicijative i projekte. To neće biti lako i zahtijeva političku volju, ulaganja i suradnju između europskih vlada. Ne vjerujem da će SAD izaći iz NATO-a, ta Trumpova prijetnja temeljila se na njegovom shvaćanju da Amerikanci plaćaju previše za kolektivnu obranu u odnosu na stanovnike ostalih članica saveza. Mislim da će se problem riješiti izdvajanjem 2 posto BDP-a za obranu u svim članicama. Iako diljem svijeta jačaju autoritarizam i društva se polariziraju, na budućnost gledam optimistično.

Treba nas zabrinjavati to što u mnogim zemljama stranka koja gubi izbore, čak i u Europi, dovodi u pitanje ishod tih izbora. Prije dvadeset ili deset godina toga nije bilo toliko. Ali mislim da su temelji demokracije i broj ljudi koji vjeruje u nju i u pravila koja jamče globalni poredak dovoljni jaki da bismo se suočili s tim izazovima. Trebat će nam još neko vrijeme da Europa i njezini građani uvide da moraju raditi na još dubljoj integraciji EU. Premali smo kao kontinent da bismo preživjeli s postojećom strukturom Unije. Za strateške promjene trebamo lidere. Nažalost, trenutačno ih u mnogim europskim zemljama nemamo.

U listopadu prošle godine, na zahtjev Europske komisije, bivši finski predsjednik Sauli Niinistö objavio je izvješće koje poziva na jačanje europske civilne i obrambene pripravnosti i spremnosti. Sukus dokumenta od 165 stranica jasan je – sigurnost je preduvjet očuvanja europske demokracije. Niinistövo izvješće poziva na izdvajanje najmanje 20% ukupnog Unijina proračuna za jačanje pripravnosti EU u slučaju izbijanja budućih kriza. Je li to realno?

To je vrlo ambiciozan cilj, bit će ga teško dosegnuti. Međutim, daje Uniji jako dobar okvir za raspravu i buduće djelovanje, te pokazuje što moramo učiniti ako želimo postići zacrtane ciljeve. Mogu razumjeti da ideja o pripremljenosti Unije nije prva na popisu građana nekih zemalja koje se nalaze u zapadnoj ili srednjoj Europi. Oni koji žive na istoku kontinenta ili u neposrednom ukrajinskom susjedstvu to mogu lakše razumjeti. Uzmite za primjer Poljsku, koja je primila najveći broj ukrajinskih izbjeglica. Europljani moraju poraditi na osvješćivanju situacije, mislim da je u tom procesu izvještaj bivšeg predsjednika Niinistöa dobrodošao.

U Baltičkom moru u studenome prošle godine oštećena su dva podvodna telekomunikacijska kabela, a jedan od njih povezuje Finsku s Njemačkom. Na prvi dan lanjskog Božića oštećen je i podmorski kabel za napajanje između Finske i Estonije. Mnogi su uvjereni da je riječ o nizu sabotaža u režiji Kremlja i njegovih saveznika, pa su zemlje baltičke regije u stanju visoke pripravnosti zbog prekida rada električnih kabela, telekomunikacijskih veza i plinovoda. Kritična podvodna infrastruktura pokazuje se ključnom za sigurnost i otpornost tamošnjih društava?

Finci su i nakon posljednje velike sabotaže ostali mirni, vjerujući u sposobnost naših vlasti da upravljaju situacijom. Finska kontinuirano razvija svoju sposobnost za odgovor na prijetnje poput oštećenja kabela Estlink 2, što dokazuje i naš brz i odlučan odgovor. Vlasti su preuzele kontrolu nad sumnjivim plovilom u roku od nekoliko sati, sprečavajući daljnju štetu. Finska sigurnost opskrbe na visokoj je razini. Nijedan od nedavnih činova sabotaže nije joj značajno naštetio, bilo da su u pitanju energija ili komunikacijske veze. Budući da tanker za naftu odgovoran za sabotažu vjerojatno pripada ruskoj floti u sjeni, fokus istrage neizbježno se okreće u tom pravcu. Međutim, Finska se pridržava načela prvo istraži, a zatim djeluj. Važno je stoga pričekati rezultate istrage. Smatram ključnim suradnju država članica Europske unije i NATO-a u zaustavljanju ruske flote u sjeni, a to će zahtijevati dodatne mjere. Potreban je pojačan nadzor nad kritičnom infrastrukturom u regiji Baltičkog mora, izvrsno je što NATO povećava svoju prisutnost ondje.

Kako se Finska nosi s ekonomskim posljedicama zapadnog uvođenja sankcija Rusiji, posebno kada je riječ o opskrbi energijom?

Nikad nismo bili energetski ovisni o Rusiji kao primjerice Njemačka. Finska je 2021. godine 34% ukupne količine potrebnih energenata uvozila iz Rusije, do 2022. taj je udjel pao na 18%. Preliminarni podaci za 2023. pokazuju da smo taj postotak uspjeli spustiti na samo 7%. Uvoz ruskog plina odvijao se samo jednim plinovodom i to smo vrlo brzo prekinuli. Uspjelo nam je to i zato što je peta nuklearka u zemlji počela proizvoditi energiju točno onda kada je zatrebalo, nakon toliko godina kašnjenja. Izgrađeno je i puno vjetroelektrana, a stiže i ukapljeni plin preko LNG terminala. Godine 2021. oko 10% struje namirivali smo iz uvoza, trećina toga dolazila je iz Rusije. U proljeće 2022. Rusi su prekinuli izvoz električne energije u Finsku. Iako to u konačnici nije bilo potrebno, bili smo spremni na redukcije u opskrbi strujom. Srećom, dio smo nordijskog tržišta električne energije. Naše gospodarstvo itekako je osjetilo posljedice uvođenja sankcija Rusiji. Osobito u istočnim dijelovima zemlje, gdje mnoštvo Rusa ima nekretnine i u prošlosti je ondje provodilo odmor. U istočnu Finsku dolazilo je i puno ruskih turista, trošili su nemali novac. Sada ih nema, granica je zatvorena zbog hibridnih prijetnji i moguće manipulacije migrantima. Ne treba zaboraviti da su mnoge finske tvrtke imale proizvodne pogone u Rusiji. One su morale podnijeti žrtvu uvođenja sankcija Moskvi.

Finska je uspješno testirala svoju sposobnost za prelazak na ratnu ekonomiju, a počela je skladištiti i vojnu opremu izvan svojih granica. Sve nordijske zemlje nedavno su građanima podijelile knjižice s uputama kako se ponašati u slučaju izbijanja rata, ali i drugih mogućih kriza i izvanrednih stanja. Je li riječ o nužnosti ili pretjeranoj psihozi?

Podijeljene knjižice s ažuriranim i sveobuhvatnim uputama za građane dokaz su naše posvećenosti kada je u pitanju pripremljenost na rastuće globalne prijetnje. Pametno je da svaka zemlja to učini. Mislim da su svi naučili lekciju tijekom pandemije koronavirusa. Nije samo Rusija moguća opasnost, u pitanju su i druge globalne prijetnje. Informiranje građana i na taj način iznimno je bitan aspekt otpornosti naše nacije.

Finska od svih članica NATO-a ili EU ima najdužu granicu s Rusijom. U prosincu prošle godine na njoj je zatvorila sve kopnene granične prijelaze. Odlučeno je to nakon što je više od 1300 ilegalnih migranata, uglavnom s Bliskog istoka i iz Afrike, ušlo u Finsku u tri mjeseca, odmah poslije ulaska zemlje u NATO. Velika većina tih migranata zatražila je potom azil. Vlasti u Helsinkiju tvrde da je bila riječ o ruskoj hibridnoj operaciji. Na tragu sprečavanja takvih poteza Putinova režima donesen je i zakon koji priječi prelazak migranata iz Rusije u Finsku? 

Morali smo se učinkovito pozabaviti tom instrumentaliziranom migracijom i pobrinuti se za sigurnost naše granice, istovremeno ne odustajući od humanitarnih postulata. U srpnju ove godine finski parlament izglasao je zakon koji sprečava zloporabu procedure za dobivanje azila. Za to je postojao širok politički konsenzus i potpora javnosti, u finskom društvu nije bilo značajnijeg razilaženja oko tog pitanja. Ne bih rekla da bi spomenuti priljev migranata 2023. doista ugrozio stabilnost finskog društva i ekonomije, ali najbolje je rješenje bilo takvo što spriječiti u korijenu. Bilo je jako bitno poslati Rusiji poruku da ni ne pokušava ubuduće poduzimati slične poteze.     

Zatvaranje osam graničnih prijelaza s Rusijom produljeno je nekoliko puta, finske vlasti smatraju da će takvo stanje biti dugoročno. Istodobno, duž dijelova duge granice s Rusijom traje izgradnja žičane ograde. Ima li ovih dana uopće razmjene ljudi i dobara između Finske i Rusije? Kakve su bilateralne političke veze?

Ruski vlasnici nekretnina u Finskoj ne mogu prijeći zajedničku granicu i doći do svojih posjeda u našem dijelu Karelije. Ali ulaze u Estoniju, ondje prolaze schengensku kontrolu i potom pristižu u Finsku. Nemali broj Rusa ima dvojno državljanstvo ili neki drugi tip dozvole koja im omogućava ulazak na finski teritorij. Teretni promet između Finske i Rusije praktički je prekinut. Finski izvoz u Rusiju u trećem kvartalu prošle godine iznosio je tek 100 milijuna eura, gotovo deset puta manje nego u vremenu prije pandemije. Finska u Moskvi ima veleposlanika, ali nema bilateralne komunikacije na političkoj razini.  

Finska se suočava s kremaljskim propagandnim kampanjama još otkako je proglasila neovisnost od Rusije prije 108 godina. Nakon što je službena Moskva 2014. anektirala Krim i podržala separatiste u Donbasu, postalo je očito da se informacijski rat intenzivira i seli na internet. Tadašnji predsjednik Niinistö pozvao je svakog Finca da preuzme osobnu odgovornost u borbi protiv lažnih informacija. Mnogi će ustvrditi da Finska danas pobjeđuje Rusiju u tom ratu, a što dokazuje i podatak da se nalazi na prvom mjestu u studiji koja mjeri otpornost 35 zemalja na fenomen post-istine?

Finski sustav borbe s dezinformacijama prilično je dobar. Finske institucije, uključujući ministarstva i vladine agencije, dobro su pripremljene za suočavanje s hibridnim prijetnjama.

Proaktivne mjere u nacionalnoj strategiji o sigurnosti pokušavaju rano identificirati takve rizike. Vlada ima alate za prevenciju hibridnih nasrtaja. Između ostalog, postoji projekt koji je pokrenula 2014. s ciljem podučavanja studenata, novinara, političara, ali i drugih skupina građana o tome kako se suprotstaviti lažnim informacijama. Godine 2016. je stupila na snagu reforma obrazovnog sustava, kao i školskog kurikuluma, kako bi se naglasila nužnost kritičkog razmišljanja i medijske pismenosti na svim razinama obrazovanja, počevši od vrtića. Tada je to bio jedinstven projekt u europskim okvirima. Razvijanje sposobnosti kritičkog mišljenja u ranim godinama života od presudne je važnosti. Mnogi stručnjaci kažu da su prva linija obrane u toj borbi odgojitelji u vrtiću. Bitna je uloga i Finskog centra za evaluaciju obrazovanja, koji nadgleda razvoj programa o medijskoj pismenosti i brine o njegovoj kvaliteti i učinkovitosti.

Povjerenje u medije diljem svijeta vidno je oslabilo. Ne i u Finskoj, koja je uspjela zadržati snažan regionalni tisak, te pouzdan i profesionalan javni medijski servis. To znači i manju vjerojatnost da će se Finci okrenuti alternativnim izvorima vijesti?

To je istina, ali ipak se i mi u Finskoj moramo zabrinuti i djelovati brzo. Moramo odgovoriti na izazove koje donosi upotreba tehnološkog alata u rukama onih koji ih koriste pri plasiranju dezinformacija i misinformacija. Povjerenje u medije i javne organizacije u Finskoj je vrlo veliko, kao i u svim drugim nordijskim zemljama. To je temelj finske demokracije na duge staze. Vjerujem da je otvorenost, transparentnost i vjerodostojnost lakše postići u maloj zemlji. Mogla bih se našaliti i reći da je Finska klub, a ne zemlja. Svatko zna svakoga.

U istraživanjima gotovo svakog indeksa, bilo da je riječ o sreći pojedinca, slobodi medija, ravnopravnosti spolova, socijalnoj pravdi, transparentnosti ili obrazovanju, Finska godinama ne silazi s vrha popisa najuspješnijih zemalja. U čemu je tajna, je li Finska doista najbolje mjesto za život?

Možda je jedan od razloga taj što su građani dobro obrazovani, pri čemu je iznimno bitna uloga svekolike pismenosti. Naše društvo, kao i ostala nordijska društva, ima sveobuhvatni sustav socijalne skrbi, uključujući i naknade za nezaposlene, pa ljudi imaju osjećaj da će im država pomoći u slučaju da se im dogodi nešto loše. Država brine o javnom zdravstvu, osobito kada je riječ o specijaliziranoj skrbi, do koje je poprilično lako doći. Sve to stvara i održava povjerenje u institucije. Finci su pritom u svoje slobodno vrijeme jako aktivni u različitim društvenim organizacijama i nevladinim udrugama. I takva vrsta angažmana također gradi društveno povjerenje. Nažalost, ipak nije sve tako ružičasto. Politička se kultura kod nas pogoršala. Ne sviđa mi se ono što čujem tijekom rasprava u finskom parlamentu jer je atmosfera ondje sve više neprijateljska. Porasla je i polarizacija unutar društva. Previše je tih mjehura u kojima raspravljaju samo istomišljenici, ne postoji dovoljno interakcije između ljudi različitih stavova. Ali situacija još uvijek nije toliko loša kao u SAD-u, primjerice. Iako su iste tendencije stigle i u Finsku.