Na svoje brdo tkani

Samo dva dana prije nego što je vatrena stihija poharala Los Angeles, 5. siječnja održana je svečana dodjela 82. Zlatnih globusa u hotelu Beverly Hilton u Beverly Hillsu u Kaliforniji. Te „nagrade za izvrsnost u američkom i svjetskom filmu i televiziji“ utemeljilo je 1944. Holivudsko udruženje inozemnih novinara (Hollywood Foreign Press Association – HFPA) koje je i bilo glavni organizator izbora. No Udruženje je u lipnju 2023. raspušteno, odnosno prestrukturirano u sljednu organizaciju Zaklada Zlatni globus (Golden Globe Foundation), a Zlatni je globus prešao pod okrilje investicijskog trgovačkog društva Eldridge Industries LLC i televizijske kuće Dick Clark Productions. Ovogodišnje glasačko tijelo sastavljeno je od 334 (filmska) novinara iz 85 zemalja, od kojih je 47% žena te 60% onih koji se izjašnjavaju kao Latinoamerikanci (26,3%), Azijci (11%), crnci (9%) i bliskoistočnjaci (9%). Rod, rasa i etnicitet pravilno su ili ravnomjerno zastupljeni, što u prethodnom razdoblju nije bio slučaj, zbog čega je Zlatni globus 2021-22. na razne načine bojkotiran – primjerice, televizijska mreža NBC odbila je prenositi dodjelu 2022. koja je te godine održana bez TV-prijenosa – te je zapao u nemalu krizu.   

Ekipa filma Emilia Pérez  / Snimio Jim Ruymen / Newscom / PIXSELL

Najviše Zlatnih globusa filmu
Emilia Pérez

Nevolje su, izgleda, prevladane i na 82. dodjeli Zlatnih globusa najboljim je filmom u kategoriji mjuzikla ili komedije proglašena uvelike osebujna francuska mjuzikalska kriminalistička drama s dodirima fantastike Emilia Pérez francuskog redatelja i scenarista, veterana Jacquesa Audiarda, a taj je film i osvojio najviše Zlatnih globusa, njih četiri. Uz navedeni, to su Zlatni globusi za najbolji film koji nije na engleskom jeziku, za najbolju sporednu glumicu (Zoe Saldaña) te za najbolju izvornu pjesmu El Mal koju potpisuju skladatelji Camille i Clément Ducol te Audiard kao autor teksta. Emilia Pérez bila je nominirana za ukupno deset Zlatnih globusa, što je najveći broj nominacija u povijesti te nagrade za film u kategoriji mjuzikla i komedije, a rekord još uvijek drži klasik Nashville Roberta Altmana (1975) koji je za 33. Zlatne globuse bio nominiran za jedanaest nagrada, no u kategoriji drame, iako je riječ o filmu prožetom (crnim) humorom, prepunom glazbe, smještenom u prijestolnicu country & western glazbe, grad Nashville u američkoj saveznoj državi Tennessee, čiji su protagonisti redom glazbenici. Altmanov je Nashville, međutim, tad osvojio samo jedan kipić, i to za najbolju pjesmu I’m Easy koju je skladao glumac Keith Carradine.

Na ovogodišnjem izdanju Zlatnih globusa po broju nominacija, njih sedam, Emiliju Pérez slijedio je Brutalist (The Brutalist) razmjerno mladog, dosad umjereno afirmiranog američkog redatelja i scenarista Bradyja Corbeta, koji je nagrađen u trima nagradama – za najbolji film u kategoriji drame, za režiju i za glavnu mušku dramsku ulogu (Adrien Brody). Brodyjeva dosad najpoznatija uloga ona je zbiljskog poljskog pijanista Władisława Szpilmana koji je preživio holokaust, u Pijanistu (2002) Romana Polanskog, za koju je ovjenčan Oscarom za najbolju glavnu mušku ulogu i time kao dvadesetdevetogodišnjak postao (i ostao) najmlađim dobitnikom te nagrade u toj kategoriji. U Brutalistu Brody ponovno tumači umjetnika koji se othrvao raljama holokausta. Ovom prilikom posrijedi je fikcijska priča o nepostojećoj osobi, Lászlu Tóthu, mađarskom dizajneru i arhitektu, sklonom brutalističkom stilskom izrazu, koji je poslije Drugoga svjetskog rata ostvario karijeru u SAD-u. Prema redateljevim riječima film „slavi uspjehe najodvažnijih i najvještijih vizionara, naših predaka“, a Tóthov je lik nadahnut stvarnim dizajnerima i arhitektima kao što su Paul Rudolph, Ludwig Mies van der Rohe, László Moholy-Nagy i Marcel Breuer.  

Nagrađena Demi Moore

Apel za uvažavanje ideja
filmskih stvaratelja

„Nitko nije tražio troipolsatni film o dizajneru iz sredine prošloga stoljeća“, rekao je, uz ostalo, Corbet na pozornici Beverly Hiltona primivši nagradu za najbolji film, spomenuvši i to kako se tijekom sedam godina rada na Brutalistu suočavao s velikim nepovjerenjem stručnjaka za filmsko tržište i trgovanje koji su mu govorili da to i takvo ostvarenje nema nikakvih izgleda za uspjeh, čime je apelirao na to da bi poslovni znalci filmske industrije i umjetnosti češće i više trebali uvažavati prijedloge i zamisli filmskih stvaratelja bez kojih, reče očito, nema filmova. Brutalist je dosad primio sedamdesetak nagrada, uz ostalo i onu za režiju na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je osvojio i Nagradu FIPRESCI-ja.

Govoreći na francuskom, uz simultanu prevoditeljicu, redatelj Emilije Pérez Jacques Audiard većinu je svoga govora posvetio zahvalama suradnicama, no spomenuo je i „neku vrstu ludila“, aludirajući vjerojatno na to da je i njegovo ostvarenje, smješteno pretežno u Meksiko, snimano u filmskom studiju u Francuskoj, oblikovano znatno izvan uobičajenih mjerila i očekivanja. Uistinu, teško da bi itko pomislio da bi opora, pomalo bajkovita priča o nemilosrdnom meksičkom šefu narkokartela koji se odluči na promjenu spola, a potom se posveti i dobrotvornom radu, uvijek želeći držati sve konce u svojim rukama, dobrim dijelom ostvarena kao raskošan i elegantan mjuzikl u kojem se glumci/likovi, kako se kaže, ničim izazvani, svako toliko okrenu pjesmi i plesu, mogla biti dobra zamisao budućeg filma u kojem se, k tomu, govori španjolski. Mada dosad nije ostvario osobit komercijalni uspjeh – vratio je oko deset od uloženih 25 milijuna eura – Audiardov hrabar i na svoje brdo tkan film stekao je ugled jednog od najvrsnijih u protekloj godini, odnosno tekućoj sezoni. Među šezdesetak dosadašnjih priznanja nalaze se dvije nagrade osvojene u Cannesu (za režiju i ženski glumački ansambl) i pet Europskih filmskih nagrada (za film, režiju, scenarij, glumicu – Karla Sofía Gascón i montažu – Juliette Welfling).

Svi ostali nagrađeni filmovi osvojili su po jedno priznanje. Među njima i britansko-američka Konklava (Conclave) njemačkog redatelja Edwarda Bergera, dramska napetica o zakulisnim političkim zbivanjima u Vatikanu za izbora novog pape, nagrađena za scenarij Petera Straughana napisan prema istoimenoj knjizi Roberta Harrisa, koju ovdje izdvajamo zato što je po broju nominacija, njih šest, slijedila Emiliju Pérez i Brutalista. Pozornost je privukla i Demi Moore, dobitnica Zlatnog globusa za glavnu žensku ulogu u mjuziklu ili komediji, za francusko-britansko-američki film Supstanca (The Substance) francuske autorice Coralie Fargeat, začudnu i zapaženu dramu strave i fantastike koju malo toga povezuje s mjuziklom ili komedijom. U svom kratkom govoru povišenih osjećaja Demi Moore istaknula je kako joj je to prva ugledna nagrada za glumu u karijeri dugoj više od četiri desetljeća, u kojoj je često bila izvanredno plaćena – 1995. najbolje plaćena glumica dotad – i zvjezdani mamac za publiku, no malo kad strukovno cijenjena.

Zlatne se globuse nerijetko navodi kao jedan od važnih putokaza u procjenjivanju dobitnika najžuđenije filmske nagrade, Oscara, koji se ove godine, 3. ožujka, dodjeljuje po 97. put. U međuvremenu, 16. veljače, bit će održana i dodjela britanskih nagrada BAFTA koje će, također oscarovski kažiput, dodatno zagrijati očekivanja i predviđanja usmjerena dodjeli Oscara, vrhuncu tzv. sezone filmskih nagrada.