Monodrama o Ani Katarini Zrinski u Kanadi

Monodramu Ana Katarina – žena koja je 1670. izgubila sve napisao je Edi Mužina i u kratko vrijeme uspješno je dospjela i u Kanadu, gdje je prikazana na engleskom jeziku, u kazalištu Maja Prentice Theatre u Mississaugi, a predstavu su organizirali Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Ottawi i Konzulat Republike Hrvatske u Mississaugi. Udruženim snagama bračni par Vilenica‒Mužina zaista je kulturno obogatio hrvatsku zajednicu južnog Ontarija 12. prosinca. Na besprijekornu engleskom vrsna glumica Ana Vilenica nije samo izgovorila, nego zaista publici prenijela sve nedaće jedne izuzetne hrvatske žene, koja je osjetila svu ljepotu i uznositost intelektualke, poznavateljice više europskih jezika i kultura, autorice i prevoditeljice jedinstvenog molitvenog i književnog djela Putni tovaruš (1. izd. Venecija, 1661), angažirane političarke, odane supruge i majke, riječju, Hrvatice u izuzeto teškom nevremenu, kada su dvojica hrvatskih državnika, njezin muž Petar Zrinski i brat Fran Krsto Frankopan bezuspješno uz tolika obećanja lažnih saveznika, Hrvatsku htjeli izvesti u normalan povijesni hod.

Ana Vilenica kao Ana Katarina Zrinski / Izvor Veleposlanstvo RH u Kanadi / Facebook

Možda ni u jednoj dramskoj vrsti riječ ne poprima toliko pune zahvate izražajnosti kao u monodrami. Sve je skoncentrirano na izričaj i na okolnosti koje ga prate. Ne toliko pozorničke koliko izvanpozorničke. Ako su – kako se to često naglašava – oči prozori duše, u monodrami je, bez sumnje, lice fasada duše. Svaki izričaj traži svoju potvrdu izrazom lica, kretnjama tijela… Režija ove monodrame iznenađuje nas vještim praćenjem izvanpozorničkog. Kad čujemo odnekud kroz trenutačnu tišinu tri puta „mama“, time je na svjestan način dorečeno bolno majčinstvo Ane Katarine Zrinski. U izvrsno ostvarenu monologu glumice Ane Vilenica ti rijetki glasovi i mnogo češće raznovrsne buke ulaze u same šavove izričaja, skupa s izgovorenim riječima postaju upotpunjeni nositelji značenja. Redatelj Edi Mužina ovdje se pokazuje kao vrstan tragač za potpunošću kazališnog izričaja, gdje je riječ nerijetko tek osnovica koja treba upiti ostale sastojke kazališnog govora. Ana Vilenica svojim je kazališnim umijećem vješto prikazala onu drugu znamenitu sedamnaestostoljetnu, povijesnu tragičnu Anu, koja je – kako naslov kaže – „izgubila sve“, ali ne i smisao za iskaz tragične sudbine svoje i svoga hrvatskog naroda.