LIKOVNU UMJETNOST IZDVAJA

PARIZ – LOUVRE

Uvijek zanimljiv, pariški Louvre na početku 2025. godine nudi nekoliko velikih likovnih događaja. Ističe se izložba posvećena prikazima (dvorske) lude i ludosti od srednjega vijeka do 19. stoljeća (Le fou du Moyen Age aux romantiques). Počevši s razdobljem kasne gotike, pa do vrhunca popularnosti početkom 16. stoljeća, figura lude ili karnevala prikaz je nedopuštenog, marginalnog i subverzivnog, odnosno, savršenog drugog i drugačijeg kojemu je dopušteno postojati u kontroliranim uvjetima kraljevskog dvora. S Brodom luđaka Sébastiena Branta (1494) i Erazmovom Pohvalom ludosti (1511), lik u smiješnoj odjeći, magarećih ušiju i s krijestom pijetla postaje ogledalom suvremenog društva u kojemu više nije iznimka, već pravilo, kao što to dočaravaju slike Hieronimusa Boscha ili Pietera Bruegela. No, ludost može biti i „opijenost Bogom“ (le fou de Dieu), put prema mudrosti, a sv. Franjo Asiški idealan je primjer izvrtanja uobičajenih vrijednosnih kategorija. Potom 19. stoljeće daje ludilu novu, individualnu notu, prilagođenu romantičarskom Weltschmerzu i znanstvenim otkrićima medicine i psihijatrije. Pristup autora izložbe (Elisabeth Antoine-Konig i Pierre Yves le Pogam) krajnje je kontekstualiziran, a izložena djela, kako velikih tako i manje poznatih autora, u službi su povijesti kulture (i ideja). Poslastica za ljubitelje ikonoloških studija otvorena je do 3. veljače.

Ne toliko drugačiji od kostimirane lude srednjovjekovnih kraljeva, krajem 17. stoljeća javlja se lik tužnog Pierrota, preteče cirkuskog klauna. Njegova pojava podudarna je s popularnošću kazališne iluzije i igre zavođenja – od uspjeha talijanskih kazališnih trupa i ljubavnika (Casanova, Cagliostro) u Parizu toga doba, do otmjenih aristokratskih zabava (Fêtes galantes) koje će obilježiti dokolicu i slikarstvo predrevolucionarnog stoljeća. To je motiv izložbe u čijem je središtu slika Antoinea Watteaua, francuskog slikara prve polovice 18. stoljeća. Izložba je svojevrsna autopsija likovnog djela (poznatog kao Pierrot, nekoć le Gilles) čiji sadržaj podsjeća na kazališni rat između comédie française i talijanske komedije dell’arte, i njihove prepoznatljive tipove (Crispin i Pierrot), koji se na ovoj enigmatičnoj slici iznimno pojavljuju zajedno. To je ujedno i prva veća izložba posvećena ovome slikaru, nakon velike retrospektive iz 1984. koja je obilježila svojevrsni revival 18. stoljeća, poglavito u repertoaru pariških kazališta, gdje je Marivaux na trenutak zasjenio Molièrea. Izložba je otvorena do 3. veljače.

Naposljetku, spomenimo i ponovno izloženi ciklus Godišnjih doba Giuseppea Arcimbolda, iz stalnog postava Louvrea. Četiri slike iz ciklusa, koje je ovaj neobični genij manirizma 1563. naslikao za habsburškoga cara Maksimilijana, najnoviji su primjer restauracije remek-djela starog slikarstva u radionicama Centra za istraživanje i restauraciju muzeja Francuske (C2RMF). U prvoj polovici prethodne godine u Louvreu se mogla vidjeti i restaurirana Madona kancelara Rolina flamanskog slikara Jana van Eycka, o čemu smo već pisali u Vijencu.