Kulture nisu besmrtne

Budućnost književnog kanona bila je tema 45. izdanja Zagrebačkih književnih razgovora, manifestacije u organizaciji Društva hrvatskih književnika koja je u listopadu okupila domaće i strane književnike, znanstvenike, prevoditelje i izdavače. Među njima je izlaganje sa zabrinjavajućom tezom o kraju književnosti održao i Walter Fanta, germanist i povjesničar iz Klagenfurta, stručnjak za Roberta Musila.

Snimio Marko Lopac

Profesore Fanta, u svom ste izlaganju iznijeli prilično mračne prognoze o budućnosti književnosti, ali i ostavili važan tračak nade na kraju. Kakve su bile reakcije?

Imao sam osjećaj da su moje teze naišle na zanimanje i otpor. Moja središnja misao bila je da književnost dolazi kraju, da živimo u vremenu koje je određeno potpunom komercijalizacijom umjetnosti te da estetski kriteriji koji čine književni kanon nisu ni najmanje usklađeni sa zakonima tržišta. Središnja misao koja me zaokuplja jest da je kanon usko vezan uz pojam nacionalne književnosti. Možda sam u svom predavanju to premalo naglasio. Nacionalni književni kanoni više ne funkcioniraju. Oni se s mukom održavaju, ali ne odgovaraju onome što se čita i što traži tržište. Prevoditelj Andy Jelčić moj je blizak prijatelj, surađivali smo jer je prevodio Roberta Musila i od njega sam mnogo doznao o književnom životu u Hrvatskoj. Ljudi čitaju uglavnom stranu, prijevodnu književnost, a tržište je preplavljeno ponajprije američkim naslovima. Domaća je književnost pod pritiskom izdavača i knjižara koji se vode tržišnom logikom.

Kao novinarka koja prati književnu scenu nemam taj dojam. Mislim da su izdavači i autori na njemačkom govornom području pod puno većim pritiskom tržišta jer o njemu uistinu ovise. Hrvatsko je tržište knjiga toliko malo da ionako ne bi preživjelo bez javnih potpora, a te se potpore dodjeljuju prema estetskim kriterijima. Postoji vrlo živa domaća književna scena, mediji u okvirima u kojima uopće prate književnost dosta prate domaće autore. Nemam dojam da su izdavači i autori pod pritiskom broja prodanih primjeraka.

To što govorite upravo je na liniji onoga što želim reći, riječ je o kompleksnom problemu. Ključno je da postoji kanon koji još uvijek živi i ima određenu budućnost jer postoje javne potpore i jer se institucije, država s javnim potporama, sveučilišni profesori, novinari u kulturi i drugi oko kanona trude. Time se stvara umjetna, od tržišta zaštićena niša. Te su niše ono što nam ulijeva nadu, o čemu sam govorio na kraju svoga izlaganja. No i u toj niši ključa borba između onih koji žele očuvati tradiciju i onih koji eksperimentiraju i razvijaju književnost.

Tržišno-tehnološki mehanizmi književnog pogona slijede kapitalističke principe koji nisu u skladu s trajnom vrijednošću. No ne mislite li da trajna vrijednost s vremenom ipak nekako ispliva?

Sumnjam. Mislim da svjedočimo velikom kulturnom preokretu koji je povezan s globalizacijom. Nacionalni identitet, kulturno pamćenje jedne nacije više ili manje propada i samo se s trudom uspijeva održati. Pritisak audiovizualnih medija doprinosi snažnoj marginalizaciji pisane kulture i jako je malo onih koji tu kulturu još održavaju. Jednog će se dana reći, ne možemo to više održavati. Kad više ne bude javnih potpora i obrazovanih nastavnika književnosti u školama, može se dogoditi da književni kanon nestane, kao što se u povijesti događalo da nestanu čitave kulture – kulture nisu besmrtne. Odustajemo od sebe zbog globalizacije. Evo primjera kako biste razumjeli koliko je ta opasnost realna. U Austriji smo reformirali izobrazbu nastavnika. Budući nastavnici materinjeg jezika više ne studiraju književnost nego stječu samo pedagoško-didaktičku izobrazbu koja je skraćena na tri godine. To znači da se književna povijest, odnosno kanon u školama u Austriji više neće podučavati. Takva situacija nije samo u Austriji.

U svome ste izlaganju iznijeli niz značajki današnjeg vremena koje unose konfuziju, primjerice kultura otkazivanja sa svojim zabranama i ograničenjima ili nepreglednost golemog broja novih naslova. Nabrojali ste negativne aspekte knjižnog tržišta njemačkoga govornog područja: prevlast velikih koncerna i velikih knjižnih lanaca; književna je kritika postala dio marketinških strategija, pri čemu estetski kriteriji više ne igraju nikakvu ulogu; književni se tekstovi sve više konzumiraju na internetu; preferiraju se američke uspješnice i egzotični autori na račun nacionalne književnosti, a diskurs profesora književnosti ne dopire do čitatelja. No, nije li oduvijek bilo tako da mase nisu mogle razumjeti i konzumirati zahtjevnu umjetnost?

To je točno. To vrijedi još od Goetheovih vremena, dakle od razdoblja weimarske klasike kad je kanon razvijen. Želja za tradicijom tada je bila vrlo jaka. Težilo se preko književnosti postići nacionalno jedinstvo. Sad je upravo obrnuto, sada se nacionalno jedinstvo, nacionalni identitet razgrađuju izvana. Tada su Goethe, Schiller i drugi postali dio kanona, a kanon su stvarali ljudi poput vas, dakle posrednici. I profesori su tada bili iznimno važni, već za Goetheova života postojala je filologija njegovih djela. Dakle, početkom 19. stoljeća pisala se povijest književnosti, stručnjaci su imali velik utjecaj neovisan o čitateljskim potrebama masa. Goethe je po nakladama svojih djela bio potpuno nevažan. Imamo predodžbu da su njegove knjige svi kupovali, ali to se dogodilo samo s njegovim debitantskim romanom Patnje mladog Werthera. Sve što je kasnije napisao čitateljska je publika potpuno ignorirala. No, na njegovoj se slavi i mitu radilo još za njegova života. Možemo ga usporediti s Peterom Handkeom danas. To je Goethe našeg vremena na njemačkom govornom području. I njegove su naklade niske, prodane tek u nekoliko tisuća primjeraka, iako je nobelovac.

Pitam se kako će uistinu izgledati kanon za stotinu godina u odnosu na Petera Handkea. Vidim ga kao posljednjeg. Postoji izravna linija od Goethea preko drugih kanonskih pisaca do Handkea, i nakon toga više ništa. Ne zato što više ne bi bilo dobre književnosti, nego zbog okolnosti i pritiska o kojima sam govorio. Peter Handke više nije jedan od onih koji doprinose tome da Nijemci znaju tko su, nego se sve više piše književnost koja je solipsistička, društvu sve dalja i ne doprinosi nacionalnom identitetu. U kojem bi kanonu on trebao igrati ulogu ako njemačke književnosti kao nacionalne književnosti više nema?

Da knjižna industrija može biti unosan biznis, jako se dobro vidi u Frankfurtu na najvećem sajmu knjiga na svijetu. Rekla bih da nije slučajno što se takav sajam održava baš u Njemačkoj jer je njemačka knjižna industrija jako dobro razvijena, ali ima i svijest o vlastitoj kulturnoj važnosti, održavanju nezavisnih i malih izdavača i različitih izdavačkih niša.

To je zanimljivo, usporedio bih knjižnu s prehrambenom industrijom. Danas se hranimo gotovo isključivo industrijskom hranom, izgubili smo odnos s proizvođačima, seljacima, a proizvodnja je masovna. Kapitalističko tržište slijedi zakon monopola. Veliki proždiru male, a proizvođači su prisiljeni slijediti logiku koja ne slijedi stvarne potrebe potrošača, nego se potrebe umjetno proizvode, primjerice za konzumacijom šećera koja onda vodi ka ovisnosti. Isto se događa i u kulturi. Proizvode se potrebe za industrijskim i međusobno vrlo sličnim proizvodima koji su sadržajno prazni. To je upravo u suprotnosti s vašom tezom da postoji veza između duhovnih, intelektualnih ili obrazovnih potreba i onoga što se isporučuje. U kapitalizmu se ne proizvodi ono što ljudi zapravo žele ili trebaju, nego ono s čime će se postići maksimalan utržak. U kulturi, kao i u prehrambenoj industriji, postoje male niše. Možete otići na tržnicu i kupovati izravno od seljaka. U Njemačkoj to mnogi rade, a u međuvremenu i u Austriji, upravo tako je i u kulturi. Postoje supkulture, poneki mali izdavač ili knjižar koji ima neki vlastiti koncept. To je, nažalost, situacija u kojoj se književnost nalazi. Uistinu vrijedna književnost koja bi zavrijedila da bude kanonizirana odvija se u tim malim nišama.

Moj je dojam da u Njemačkoj ipak postoji svijest o važnosti tih niša i mehanizmi da se one zaštite, a ne prepuste samo tržištu.

Može biti da se proizvodi tih niša isplate, da imaju financijski potencijal. Tako primjerice u prehrambenoj industriji postoji organska hrana i alternativna industrija. To postoji i u književnosti. Knjižni sajmovi koje ste spomenuli predstavljaju i vrlo ozbiljnu, estetski zahtjevnu književnost. U fokusu je uvijek neka zemlja partner čija se književnost promovira i taj program ima visoku estetsku i intelektualnu razinu. To je nešto poput organskog pokreta u književnosti. Ili Nagrada Ingeborg Bachmann u Klagenfurtu (gdje i ja živim) zbog čega nam dolaze autori, kritičari, izdavači i novinari s cijelog njemačkog govornog područja, to je dobar biznis. No estetska vrijednost usprkos tome funkcionira nezavisno od ekonomske. Povezivanje s tržišnom logikom jedna je vrsta silovanja estetske vrijednosti.

Kako zaštititi estetske vrijednosti? 

Mislim da najveća zaštita leži u samoj književnosti. Puno je napornije i intelektualno izazovnije čitati književno djelo nego pogledati film, ali tu je ujedno i šansa za marginalizirani medij književnosti. Dok čitamo i sami smo kreativni, moramo izvršiti dekodiranje i riječi teksta pretvoriti u slike u svojoj glavi. Ako piše riječ „zeleno“, morate vizualizirati zeleno. Književnost doprinosi kritičnosti, dok se slikama puno lakše može manipulirati.

Kao što ste rekli u izlaganju, kompleksne istine svijeta književnost može najbolje zahvatiti.

Tako je.

Na svojoj ste internetskoj stranici izložili ambiciozan plan o dvadeset knjiga koje planirate napisati: romane, predavanja, autobiografiju... O čemu je riječ?

Taj plan ima puno veze s ovime o čemu smo razgovarali. Svaki pisac želi pretočiti svoje razumijevanje svijeta u nešto što ostaje. Za pisca je nedostojno da piše knjige koje su tri mjeseca na tržištu, a potom nestanu. Želimo biti čitani i za stotinu godina. Zato planiram sve što sam doživio, pročitao i što znam pretvoriti u knjige. Moram se samo tehnički pobrinuti da taj sadržaj i za sto godina bude dostupan. To može svatko, možete i vi. Zamislite da ste dostigli moju dob od 66 godina i možete živjeti još 33 godine. Ne bi li bilo važno da zadnje 33 godine iskoristite kako biste zabilježili sve ono što jeste i što ste shvatili o svijetu? Ne moraju to biti knjige, može se i slikati ili raditi nešto drugo što ostaje. To je ideja koja stoji iza spomenutog plana.