Kazališni Smogovci u sjeni televizijskih

Tijekom 2024. nekoliko je kazališta posegnulo za književnim djelima koja su 1980-ih postala antologijskima zahvaljujući filmskim ili televizijskim uspješnicama. Komedije Dušana Kovačevića privlačile su publiku u Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku (Maratonci trče počasni krug) i Varaždinu (Balkanski špijun), zagrebačko Satiričko kazalište Kerempuh uprizorilo je kultni roman Agathe Christie Ubojstvo u Orient Expressu koji većina poznaje zahvaljujući filmu, a posljednji prošlogodišnji premijerni naslov u Kazalištu Trešnji u mnogima budi nostalgiju za sjajnom televizijskom serijom Smogovci. Ekonomski gledano, računica pri takvim odabirima sasvim je jasna, što dokazuju i rasprodane ulaznice, jer publika voli gledati poznate i popularne naslove, no pitanje je koliko su takvi repertoarni odabiri ravnatelja državnih i gradskih kazališnih institucija estetski opravdani.

Bilo bi bolje da se radnja, koja je i danas aktualna, postavila u današnje vrijeme / Snimio Bojan-Haron Markičević

S druge strane redatelji koji se prihvate takvog posla u nezavidnom su položaju jer se njihov rad neminovno uspoređuje s filmom ili serijom, koliko god se oni od toga ograđivali i pozivali isključivo na književni tekst. Uoči premijere Smogovaca 18. prosinca 2024. redatelj Rene Medvešek, zajedno s ravnateljicom Višnjom Babić, uvjeravao je novinare da je predstava nadahnuta prvom knjigom Hrvoja Hitreca o Smogovcima, a autoru je povjerena i dramatizacija vlastita romana. U njoj se usredotočio isključivo na braću Vragec, isprepleo je tek nekoliko poglavlja iz knjige kako bi ostvario dramsku napetost i dinamiku, a ispisao je i neke nove stranice.

Čini se kako se posvemašnjom teatralizacijom Rene Medvešek htio ograditi od usporedbi. Predstavu započinje reperskim songom kojim nas braća Vragec uvode u priču i u svoju tešku situaciju odrastanja bez oca i majke. Iako redatelj nije radio kazalište u kazalištu, suptilno je upućivao na to da Trešnjini glumci prikazuju Smogovce, stoga je i njihova gluma naglašena, a loši su tipovi karikirani, poput Općinarke (Daria Knez Rukavina), Crnog Džeka (Radovan Ruždjak) i Kumpića (Kruno Bakota). Zbog neprestanog isticanja Kumpićeve govorne mane, taj je lik bespotrebno odavao dojam osobe s intelektualnim poteškoćama pa njegove replike nisu zvučale duhovito kao u seriji, što nije bila greška mladoga glumca, već teksta i redateljskih uputa.

Humor se izgubio i u izgovaranju legendarnih citata poput Žandarova „Oni su mali, ali su veliki…“ koji u predstavi Dunja (Lucija Rukavina) iznervirano prepričava Mazalu (Toni Kukuljica). Kako bi se ostvarila dinamika, radnja je puna obrata, previše je ulazaka i izlazaka likova s pozornice, a pojedini prizori, osobito oni s Crnim Džekom, podsjećaju na animirane filmove. Najstarijeg Vrageca Jure Radnić utjelovio je kao ozbiljnu i odgovornu osobu, Cobra Matije Čigira nije previše došao do izražaja, kao ni Mazalo Tonija Kukuljice, Paško Vukasović dočarao je Perinu nogometnu karijeru, ali i lijenost, a najdojmljivija je bila Aleksandra Naumov koja je, bez karikiranja, tumačila simpatičnog petogodišnjeg Bucu.

Pohvalila bih scenografiju Tanje Lacko koja je s nekoliko visećih elemenata izgradila obrise kuće, a otrcanim interijerom dočarala siromaštvo obitelji Vragec.

Željka Franulović vremenski je okvir istaknula kostimima koji podsjećaju na osamdesete, kada je roman napisan. Međutim, on je bezvremenski, za razliku od predstave u kojoj se bez potrebe isticalo da se radnja događa u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, izgovarale su se riječi koje su današnjoj djeci i mladima nepoznate i za ovaj kontekst nepotrebne. Bilo bi bolje da se radnja, koja je i danas aktualna, postavila u današnje vrijeme.

Iako se kazališni Smogovci referiraju na književno djelo, nisam mogla izbjeći usporedbu s nezaboravnom serijom koja je sjajan Hitrecov roman dostojno prenijela na mali ekran, istaknuvši njegov humor kroz fantastične glumačke kreacije i razrađene karaktere i stvorivši nezaboravne prizore koji se i danas prepričavaju. Predstavom se to nije uspjelo ostvariti. Sudeći prema reakcijama gledatelja, ona će mnoge nasmijati, čut ćete i pozitivne komentare, no dublji trag u Kazalištu Trešnja bojim se da neće ostaviti niti će, poput antologijskog romana i serije, ući u povijest. Međutim, ako ijedna osoba koja nije čitala Smogovce zbog predstave posegne za knjigom, ravnateljici Višnji Babić ispunit će se prvobitna namjera i cilj postavljanja ovog naslova na repertoar Kazališta Trešnja, što također nije zanemarivo.