Vijenac 805

Književnost

NOVA HRVATSKA POEZIJA: DARIJA ŽILIĆ

Kao da nema kraja

Priredila Vesna Muhoberac

Iznenada

Iznenada s krova kuće
Kao lavina srušio se
Snijeg.
Pločnikom nitko nije prolazio,
Na nikog se nije sručio.
Samo na tlo. Grane borova
Stajale su nepomaknute.
Kao neki nagli udari srca,
U trenu se dogode, odu
Kao da nisu nikakav trag
Ostavili. Osim bijele mrlje
Ispod vrata. Uzicu od osmica
Neprekinutu.

Kao da nema kraja

Zamisli da nema kraja,
I sve traje kao šetnja uz jezero,
Ispijanje soka od nara i gutanje
Kuglica od kokosa.
Da ne postoji međa, ni granica
I da se nastavlja sve u drugom obliku,
I hod i žudnja, i bijeg i slutnja,
I sve mogućnosti svijeta na izmaku,
Ali kraja nema, svijeće gore,
I kotrljaju se cestom zvukovi,
San je blistav kao kugla na vrhu topole,
I zaljevi se šire kao da su zore iste,
Dugi kaputi i visoravni pune knjiga
Koje rastu kao grozdovi na trsju,
I padaju ničice u jutrima,
Kraj je kao sjena ptice koja nestaje
Ali se pojavi opet na rubu grada,
Da označi vječnu pjesmu,
I smrt koje nema ako se zaboravi
Tren i tama.

Kava na suncu

Ispijati kavu vani u nedjelju,
Blizu fontane ukrašene svijećama i
      božićnim
vijencima, u danu izbora,
Dok je hladno i sunčano,
I tijelo upija vitamine kao kapsule
I pušta ruke da se smrznu,
I uši da se stvrdnu,
Pa ih sunce opet omekša,
Dok se govori o životu davnih žena,
Dama sa svilenim kombinezonima
Koje su odgajale kćeri u sirotinjskim
Devedesetim, bez čarapa i korzeta,
S disketama jutarnjih predavanja
I arhivama sačuvanim u noći,
Otvaranima polako, da iz njih izlete
Leptiri i mladi pupoljci ruža koje
Rastu na tom tlu bez ičega,
Dok ih opet zrake ne podignu,
Svjetlost ne prožme, kao nas koji
Pijemo čajeve i kave vani,
Sve dok i zadnji gosti ne odu,
I sjene napokon ne prekriju sve stolice
I stolce, i ostanu samo tamni obrisi
Na trgu sparušenom od cvijeća
I konfeta, za poklon mladosti
I tridesetima, teškim ko olovo,
Za sjećanje.

More

U hladnoj biblioteci tražila sam knjige
Nikad poredane po razdobljima.
Prsti su bili kruti od snijega po koricama.
Samo sam grijala ruke papirom,
Pustila glazbu koja otapa slova
I glas se pretvorio u more
Kad su spojeni plesom ti zvukovi
Utapali se jedno u drugom nekoliko
Minuta, sve dok nisam zgrabila
Vrč, razbila ga, slijepila u trenu komadiće
I kao da sam u nekom mitu, očistila
Stakla za čitanje tekućinom koja se opet
Stopila s tim morem i slikama
na tlu ispod ledenog ekrana.
Onda sam tek zaspala.

Prvi snijeg

Na vintage razglednicama
Nasmiješene plavokose žene
U crvenim haljama otvaraju
Prozore i uz kamin gledaju snijeg,
Bjelina jazzerski pada po obrazima
Djevojčica u kaputima od baršuna.
Sve dok je improvizacije, pahulje
Će vodenasto utapati se na pločnicima
Ostavljajući trag na još zelenom cvijeću.
Ujutro vidjeti snijeg na drveću,
Početak je nevinosti u pisanju,
Kao da se počinje od prve bilježnice,
Sve isponova.

Snijeg

Da bar padne snijeg,
I prebriše iritantno zelenilo
I ostatke dekadentne jeseni koja
Traje bez prekida.
Ruže još cvjetaju.
I trava je kao u proljeće, skoro.
Trebaju nam granice.
Jasno odijeljena doba.
Zamišljam da je tako.
Da je sve vidljivo istim okom
Blistavo kao misao koja se
Pojavi iznenada i rasprsne u noći
Kao praznična kometa.
Snijeg da sve nivelira,
Bojom šećera prožme zemlju
Da se pomisli planeta je na početku,
Rodit će nešto novo ispod pokrova,
A ne samo da traje pretpotopno
Na stegnima prošlih kaosa,
Kao cvijet vječno u cvatu,
Umjetna rajčica.

Samouništenja

Sve su to bila sitna podmetanja sebi
Putovanja bez osiguranja,
Prelasci preko crvenog,
Ulaženje u ratno područje,
Krevet podijeljen na dva dijela,
Trake izlizane od istih pjesama
Koje se vrte unedogled.
Odlasci na rub litice,
One preko kojih sve emocije
Padaju u vrelu vodu,
Opekotine visokog stupnja,
I bijeg u šumu bez kraja.
Spas donose drugi,
Vuku za rukav oni koji su te
Rodili, miču s tebe sječivo
I onda te grle. Da ne budeš
Nikad više kometa koja se
Na dnu rijeke rasprsne do
Svog kraja.

Huk nedjeljnog vjetra

Sve jači i jači huk povija grane,
Pomiče glavice zimskih ruža,
Ovija se oko žice na dalekovodu,
Obavija svojim tvrdim rukama
Sve što može dohvatiti i stišće,
Tako da uhvaćeni stupovi i kuće
Stenju od snažnog zagrljaja, kao
Izvrnuta melodija Eolova nastaje
Zvuk nedjelje, zlokoban, kao što je
I vrijeme za ljude nahvao. 

Glas

Da nisam slušala glas,
Ulice bi bile bolnice
A dani utrnute svijeće.
Bankomati bi zvonili
Predsmrtne marševe,
A pleh muzičari pred
Rampom dočekivali bi
Vlak i puštali djecu da
Trče preko dvosmjerne
Ulice. I tako bi išao
Život kao jabuka
Raspolovljena na
Dva kolosijeka.
S jednim smjerom.
Prema šumi i inju,
Daleko od svijeta,
Gdje sam mogla
Nestati, kao drevna
Životinja.

Čitanja

Krećem iz sredine knjige
Oljuštim koštice i koru iznutra
Možda se vratim na prvu stranicu
A možda zaspim uz ugašen mobitel.
Sve tako teče mimo mene.
A ja sam u odjeći koja se suši po
Foteljama i madracima ostavljajući
Miris u sobi koji prekriva knjige.
Brišem prašinu s knjiga u boravku,
Kaže, stalno pada, kao snijeg u
Alpama, ali ovdje više nema snijega,
Samo knjige koje se čitaju iz svih smjerova
Kao da automobili farovima osvjetljavaju
Grad u kišnoj noći.

* * *

Sofisticirani zasanjani svjetovi – skriveni i razotkriveni

Piše Vesna Muhoberac

Darija Žilić, književnica rođena 1972. u Zagrebu, diplomirala je na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu povijest i komparativnu književnost, a osim poezije i eseja piše i objavljuje oglede, intervjue, kratke proze, kritike, poetsku prozu.

Autorica je 17 knjiga proze, poezije, eseja i kritika. Prvu zbirku pjesama Grudi i jagode objavljuje 2005. godine, a zasad posljednju, Sol zaborava, 2023. Stalna je suradnica na Trećemu programu Hrvatskoga radija, urednica cijeloga niza knjiga, urednica u časopisu Riječi, sudionica književnih festivala.

Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački, makedonski, turski, njemački, albanski i engleski jezik. Nagrađivana hrvatska književnica (Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku, za knjigu Muza izvan geta, 2010; Nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine, za zbirku Pleši, Modesty, pleši, 2011; Nagrada Orfej za poeziju, Plovdiv, Bugarska, 2020), Darija Žilić, već dvadeset i pet godina (do)nosi na hrvatsku književnu scenu nov, čist poetološki svijet, uvijek i ponovno intrigantan, začudan, sebetkan.

U strukturu se pjesama novoga ciklusa Kao da nema kraja ulazi naglo i neočekivano, tekstura pjesme obuhvaća recipijenta svim svojim majstorski isprepletenim silnicama, naglo: Iznenada s krova kuće / Kao lavina srušio se / Snijeg i kao da stvaranje oblika na snijegu inicira početak pisanja i problematizira sve njegove slojeve, Uzicu od osmica / Neprekinutu.

Redukcionističkom deskripcijom vođene pjesme ostavljaju znakovite, misleće praznine, interpunkcija rezovima zaustavlja nakratko u prostoru i vremenu vizualne i auditivne, refleksivne slike, a cijeli metafizički svemir kao da traje vječno, metamorfizirajući se u drugo(st): Zamisli da nema kraja, / I sve traje kao šetnja uz jezero, (…) I da se nastavlja sve u drugom obliku. Poneke su pjesme s patinom prošlosti, gautiereovskoga štiha, s referencama na neke sadašnje i prošle svakodnevice:


Dok se govori o životu davnih žena, / Dama sa svilenim kombinezonima / Koje su odgajale kćeri u sirotinjskim / Devedesetim, bez čarapa i korzeta
.

Izbrušeni stil bez viškova, semantički višeznačan, zrcali se u unutarnjosti lirske subjektkinje, sofisticirano i decentno prikazujući autoričine zasanjane svjetove koji se kriju i djelomično razotkrivaju ispod mahom kratkih jednorječnih naslova, biranoga leksičkoga fonda, neočekivano skrojenih sintagmi.

Većinom jampski stihovi, koji počinju veznicima, najčešće biblijskim i, ili prijedlozima stvaraju male ritmizirane fabulativne cjeline, pjesme u prozi koje se vraćaju stihovanim oblicima, duboke i beskonačne, i koje se, kao i knjige Darije Žilić, čitaju iz svih smjerova.

Vijenac 805

805 - 16. siječnja 2025. | Arhiva

Klikni za povratak