Kad kazalište zahvati pozitivan trend

Pritisnuti borbom za opstanak u umjetničkom, profesionalnom smislu tijekom pandemije COVID-19, kazališni umjetnici i ustanove u kulturi vrlo su brzo pronašli novu, svježiju snagu i okretnost. Počeli su istraživati zaboravljene i zanemarene komunikacijske kanale, prigrlivši u nekim slučajevima čak i medije koji se po svojoj prirodi opiru scenskoj umjetnosti. Kao što to često biva u povijesti kazališta, kriza je urodila onim svojevrsnim zaletom koji obično prati nove početke i reinkarnacije umjetničkog stvaralaštva. Kazalište, vječiti feniks među umjetnostima, iskoristilo je tu prividnu tabulu rasu kao priliku kakva se rijetko pruža i istraživanje novih doticaja s publikom tako je ubrzo prešlo u istraživanje doticaja s novom publikom.

I na pozornici i u gledalištu

Takvo usmjerenje nedvojbeno je pratilo razvoje u društvenom kontekstu, u kojem je pitanje ljudskih prava poprimilo nezapamćene dimenzije, no u slučaju hrvatskog kazališta ipak se radilo o kulminaciji krize koja već godinama najavljuje katastrofalne posljedice – riječ je, naravno, o problemu posjećenosti i, u širem smislu, povezanosti društva sa zbivanjima na kazališnoj sceni. Programi razvoja publike, premda još u rudimentarnim oblicima u odnosu na razvijenost te grane kazališne djelatnosti na europskoj razini, usredotočili su se na nezastupljene segmente populacije, no jednako bitne ne samo za opstanak scenske umjetnosti, nego i za njegovanje njezinih socijalnih funkcija i moralnih vrijednosti. U tom je smislu riječka scena, sklona ambicioznim i kontroverznim podvizima, dala značajan doprinos otvaranju novih mogućnosti i pružanju novih perspektiva u interakciji s publikom.

Iz Četiri, pet, šest godišnjih doba, najnovije inkluzivne predstave Petog ansambla riječkog Zajca / Snimio Dražen Šokčević

Osobe s invaliditetom i poteškoćama u razvoju, posebice one mlađe dobi, posljednjih su godina sve više u središtu scenskih radova. Iako predstave inkluzivnog kazališta nisu novost na riječkoj sceni – spomenimo samo Festival inkluzivne scene preOKRET, osnovan 2016 – možemo primijetiti da je, od (nažalost, propalog) projekta Rijeka EPK 2020, i pod utjecajem posljedica epidemije koronavirusa, taj segment populacije počeo (su)djelovati u kazališnim programima znatno aktivnije i uspješnije, zahvaljujući, između ostalog, i izraženijem interesu i potpori javnih institucija, a u godini iza nas ta je tendencija dodatno ojačala.

Jedno od najznačajnijih ostvarenja u kontekstu riječkog inkluzivnog kazališta posljednjih godina zasigurno je Peti ansambl, projekt Grada Rijeke pokrenut početkom 2018. u suradnji s HNK Ivana pl. Zajca, Centrom za odgoj i obrazovanje Rijeka i Udrugom za sindrom Down – Rijeka 21. Pod vodstvom autorice i umjetnice Mile Čuljak, koordinatorice projekta, i uz sudjelovanje profesionalnih kazališnih umjetnika, u sklopu programa 4. izdanja preOKRET-a, na daskama Zajca, Peti ansambl predstavio je 2019. svoj prvi scenski rad, naslovljen Potomci, divovi, bogovi, na veliko oduševljenje publike i kritike. Unatoč podužoj prisilnoj stanci koja je ubrzo uslijedila zbog širenja epidemije koronavirusa, projekt ipak, nasreću, nije pao u zaborav te se krajem 2024. godine vratio na scenu matične kuće s autorskom predstavom naslova Četiri, pet, šest godišnjih doba.

Naravno, riječki inkluzivni programi nisu usmjereni samo na pozornicu, nego, prije svega, na kontekst publike. Pritom je posebno značajan novi ciklus od pet prilagođenih predstava kojima Zajc približava svoja ostvarenja slijepim i slabovidnim te gluhim i nagluhim osobama. Projekt je započeo u lipnju, u suradnji s kolektivom Kultura svima i udrugom Filmaktiv, inkluzivnom izvedbom Marinkovićeve Glorije, nakon čega su uslijedile sjajna Gospođa ministarka u listopadu te Božićna priča i Sunset Boulevard u prosincu. Predstave se izvode uz pomoć inkluzivnih titlova i prijevoda na znakovni jezik te audiodeskripcije jednog člana Zajčeva glumačkog ansambla, a nakon svake izvedbe autori i glumci sudjeluju u razgovoru s publikom. Time je uistinu zajamčeno jedinstveno i sveobuhvatno iskustvo za gledatelja – no zauzvrat kazalište ipak dobiva mnogo više.

A gdje je generacija Z?

U zamjenu za otvorenost i inkluziju, kazalište dobiva mogućnost na(i)ći (na) nove putove, postojati i živjeti – ne samo opstati – u potpuno novom obliku u percepciji gledatelja. Jer gledatelj zbilja jest središte i primatelj izvedbenog čina, jedini sudionik bez čijeg se prisustva kazalište više ne može nazivati takvim, te samim time predstavlja mrežu kroz koju se provlači svaki razvitak scenske umjetnosti. Doprijeti do različitih gledatelja i zadržati se u njihovim sjećanjima putem različitih vrsta doživljaja osnovni je cilj svakog scenskog ostvarenja i temelj je postojanja kazališne umjetnosti uopće.

Kada je riječ o jačanju trenda inkluzivnog kazališta na području Rijeke, zgodno je nakratko se osvrnuti i na projekte namijenjene još jednom segmentu publike, a to je (naj)mlađa populacija. Pritom ne mislimo na scenska ostvarenja prilagođena djeci vrtićke dobi i učenicima nižih razreda osnovnih škola – izrazito aktivno Gradsko kazalište lutaka već desetljećima uspješno pokriva potražnju tog dijela publike, s raznolikim programima i predstavama ne isključivo vezanima za lutkarski teatar – nego na scenske komade izričito stvorene za tinejdžere i srednjoškolce, populaciju kojoj je obično dodijeljeno nezgodno mjesto unutar kazališne ponude.

Odgovor na interese mladih već godinama pokušava pronaći Talijanska drama ­Zajca, a u ovoj sezoni čak dva od četiri premijerna naslova namijenjena su generaciji Z (mjuzikl Naša familija i komedija Tko nema u vugla, googla). Isto tako, premda ne izravno usmjerena (samo) mlađoj populaciji (te neprimjerena za mlađe od 14 godina), i predstava Cure Kolektiva Igralke s Tjašom Črnigoj, uvrštena u ovosezonski program riječkog HNK, progovara o temama usko povezanima s odrastanjem. Provedbom takvih i sličnih programa možda još uvijek postoji šansa da se zadrži interes mladih za kazalištem prije nego što iščezne u nepovrat.

Hrabro dalje

Sve češća pojava inkluzivnih predstava i projekata namijenjenih jačanju zastupljenosti određenih segmenata publike u kazališnom kontekstu, kako na pozornici tako i u gledalištu, znak je izuzetno pozitivnog trenda na riječkoj sceni, dugo iščekivanog i beskrajno nagrađujućeg. Iako se radi o plodu različitih usmjerenja nastalih tijekom dužeg razdoblja, protekla je godina potvrdila ne samo širenje te tendencije, nego i njezinu nužnost. Prerano je, doduše, za procjenu stvarne uspješnosti samih programa i njihova dosega. Isto tako, još je nemoguće razaznati radi li se o iskrenoj želji institucija za inkluzijom u kazalištu ili o pukom korištenju tih istih programa kao prilikama za tzv. virtue signaling. Treba napomenuti, međutim, da je riječka kazališna scena sada otvoren(ij)a i bogatija upravo zahvaljujući ulasku u taj prostor onih koji su dugo čekali pred njegovim zatvorenim vratima. Riječka je scena sada ponešto veća, no mnogo ljepša, sretnija, i promijenjena – nadamo se – zauvijek.