Jedinstveni obzori imaginacije

Pjesnikinja Jasminka Domaš svojom je poezijom osmislila poetski credo u kojem živi smisao poetskog bivstvovanja koje je i svjetlost i svetost riječi: najosobnije svjedočenje života. Esencijalne istine ljudskih tjeskoba strukturirane su u kraćim formama u kojima se ogleda imaginativna harmonija i čudesna gipkost riječi koja pronalazi put do sebe:

„Onda kad ti dajem najviše / čini mi se da ti dajem najmanje. / Jer ništa nije dovoljno za onaj sveti čas / u kojem se duša ispuni sjajem.“ (Ova svjetla svijeća su sveta)

Izd. Bet Israel, Stajer graf, Zagreb, 2024.

Esencijalna poetska tema je ljubav sugestivna, tajnovita, obzirna i vedra, snažnih osjetilnih vibracija. U svijetu loših nakana mistična ljepota pjesme tvori unutarnju poetiku riječi što promiče suptilnost poetskog čina koji slijedimo u zbirkama Poetski mistik / Poetic mystic (2011), Duša je nebo (2016) i Šutljivi tumač snova (2022). Najnovija zbirka Bog govori jidiš / God speaks Yidish donosi jedinstvene obzore imaginacije u kojima dominira mistična katarza ljubavi, bivanje samoće i misteriozna srodnost duša:

„Ipak, od svega je bilo najbolje znati da / ništa neću požaliti i da mogu biti uspravna / kao maharani na prijestolju života, / znajući da sam svoje kraljevstvo sagradila / od zemlje vlastite hrabrosti.“ (Orijent)

Poetesa Jasminka Domaš pronašla je poetski put do sebe u danima „kaosa i tmine“. Njezine metafore vibriraju istinom života:

„Svijet je već odavno podijeljen kao / svadbena torta i izrezan na kriške. / Pitaš se, dok mu kušaš okus, / boju i ispituješ utore, / zašto te je dopao listić marcipana.“ (Zamak)

Poetski senzibilitet Jasminke Domaš oduhovio je svakidašnji život, tjeskobno sjećanje na holokaust. Na grozotu koja se ne zaboravlja i koja usprkos svemu prijeti:

„Htjela sam vjerovati u nikad više. / Ali ništa nije ispalo iz crne vremenske rupe / onako kako je trebalo biti. / Jer ako bolje pogledaš, vidjet ćeš kako / ispod inja i mraza / na nekoj žici Auschwitz još diše.“ (Zabluda)

Etičko i duhovno pročišćenje stihova zbiva se u pokretljivosti, u kretanju, u fascinantnoj imaginativnoj snazi koja dovodi do duhovne ravnoteže. Pjesnikinja dopušta komunikaciju riječima koje osmišljene vlastitim temperamentom stvaraju začudnu atmosferu. Uživanje u odabranim riječima oslobađa, stvara nijanse ironijskog otklona:

„U ljubav se uvući i u nju utrljati / i njoj se sva prepustiti. / Ljubavlju se obojiti, u sebe je / uliti i njome se preliti, sva se / u nju utkati, uviti, pretopiti.“ (Ljubiti)

„Svaki čitatelj“, napisao je Octavio Paz, „jest drugi pjesnik“, a nominirani pjesnik očekuje poetski sentiment koji će biti nov i spontan, a u isto vrijeme antički senzibiliziran i obuzet svijetom.

Autorica vrsnog Pogovora Ružica Aščić ističe: „Bog govori jidiš zbirka je koja će svojom blagošću i suptilnim optimizmom povesti čitatelja na put, poznat koliko i nepoznat, pomalo ezoteričan, a posebice iscjeljujući.“

I za kraj dajmo riječ pjesnikinji Jasminki Domaš:

„Jer ništa ne nestaje, ništa se ne gubi, sve / ostaje. To je zapis koji ne nadzireš. / Pa nosi dalje ono što već nositi moraš...“ (Mihalje­vac)