Gigantomahija trajno ranjenih

Kako je, nažalost ili nasreću, napuštena praksa takozvane novogodišnje premijere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koja je većini kroničara strogo zagledanih u datumska ograničenja izazivala nemale traume u osjećaju za filistarsku ili ipak filigransku točnost pri uobičajenim godišnjim pregledima, čini se da je upravo posljednja premijera Teatra &TD u 2024. Slučajna smrt jednog redatelja, kao mala predstava s puno zvučnih imena postala svojevrsni pandan tom višesezonskom uzusu. I, na toj podlozi ali nipošto i u njezinoj sjeni, ostvarila određenu medijsku pažnju na kojoj će, treba vjerovati, dugo i uspješno živjeti kao repertoarna činjenica. S obzirom na to koliko ima razloga ne samo za postojanje nego i za postojani interes, to i ne bi bilo čudno.

Predstava na temelju dramskog prvijenca nadarenog glumca Rakana Rushaidata  / Snimio Luka Dubroja

Riječ je, naime, o dramskom prvijencu Rakana Rushaidata, jednog od višestruko i višestrano  potvrđeno najzanimljivijih glumaca srednje generacije koji karizmu ne mora i ne može kupovati ni malim ekranima ni modnim kombinacijama. Osim što je komad napisao, on u njemu i glumi, uz Bernarda Tomića koji bi mu mogao biti i svojevrsni nasljednik i Nikolinu Prkačin, mlađu glumicu koja je također već priznata i stoga u samoj predstavi ne figurira kao izvedbeni tupi kut ili dopuna svojevrsnoj, pomalo i očekivanoj, muškoj međugeneracijskoj gigantomahiji. Pritom režiju potpisuje po hvaljenom Gardu i zapaženom Ubu Ovo Ono prepoznat Dražen Krešić, a dramaturgiju mladi dramaturg Filip Rutić. Sve navedeno, uz suradnika za glazbu Antuna Aleksu, svojevrsni je jamac interesa, ali činjenica Rushaidatova dramskog prvijenca ipak nosi prevagu, ne samo zbog ekskluzivnosti takvog iskoraka.

„Svaki glumac zna sve o režiji, osim što ne zna da režira. Tako i ja kao režiser znam sve o glumi, ali ne mogu glumiti“, izjavio je svojedobno redatelj Haris Pašović i nije, jer je taksi stigao na cilj, uspio dodati ništa o glumcima koji pišu. Navikli smo već na glumce koji režiraju, svojedobno je to u domaćem kazalištu bio i svojevrsni trend, koji se, kao i svaki drugi, pomalo ispuhao, ali je ostavio neke autore na novoizabranim pozicijama koje itekako zaslužuju, kao i neke koji su i prerano napustili „scenu ovoga svijeta“. To takozvano „glumačko-redateljsko kazalište“ nesumnjivo je punokrvni autorski rad, ali njegove specifičnosti ovdje su tek marginalno, ako uopće, prisutne. Uostalom, fluidnost granica izvorne zamisli u procesu usvajanja i prilagodbe, makar i potpuno tekstualno razrađene, sasvim je prirodna i razumljiva, a finalni je proizvod ionako zajednički, koliko god ga nose „vodeća“ imena. Osim ako baš jako ne inzistiraju na tome, pa se prijavljuju i za Nagradu Marin Držić, ali to ih, nažalost, kao autore često samo udaljava od pozornice.

I Slučajna smrt jednog redatelja čini se kao da je prošla kotao zajedničkog stvaranja, u kojem je izvorna ideja bila tek poticaj, jer previše je autobiografskog, autoreferencijalnog i kontekstualnoreferencijalnog s jedne strane, te previše fiksirane potentne glumačke improvizacije koja je mogla nastati samo tijekom fizičkog kontakta u prostoru, a ne za pisaćim stolom, s druge strane. Riječ je o glumačkoj situaciji, u kojoj troje izvođača različitih generacija, životnih i profesionalnih faza, suočavanja s njima i ponekad izravno posljedičnih karakternih osobina, pokušavaju, potaknuti kriptičnim SMS-ovima redatelja koji se ne pojavljuje na probama iz osobnih razloga, skupiti svoja znanja i vještine i raditi, a zapravo biti. To im je bivanje najveći problem, i otkriva punu ontologiju tog posla koji je toliko poseban da ga mogu kvalitetno obavljati samo ljudi posebnog, ali nipošto čeličnog kova, dakle, samo oni trajno ranjeni najprije samima sobom i svojom strašću/željom/odlukom, zatim edukacijskim procesom, a nakon toga i profesionalnim prilikama, koje su najčešće i neprilike.

Upravo o tome govori ova predstava, sa svim svojim obratima, uvijek istim i prije tragičnim nego sarkastičnim reminiscencijama na „dane obuke“, uobičajenim citatima i zanatskim rješenjima, pa čak i pokušajem trilerskog opravdanja. Njezina snaga nije u tome što se događa s kojim od likova, namjerno zavodljivo i neutvrdivo neodvojivih od karaktera i biografija izvođača, nego kako oni funkcioniraju kad su najprije sami pred i sa sobom. Drugim riječima, riječ je o ogoljenom glumačkom kazalištu, koje nije oslobođeno režije ili dramaturgije kao onih okova koji poslovično glumačku imaginaciju drže sputanom na kratkoj uzici „autorske vizije“, nego koje uz njihovu pomoć govori najprije o sebi. O glumačkom, a onda i o kazalištu.