Cyrano kao naš zapitani i zaigrani suvremenik

Gostovanje SNG Ljubljana u Zagrebačkom kazalištu mladih bilo je više nego ugodno osvježenje. Iznenađenje svakako nije, jer su gostovanja SNG Ljubljana posljednjih godina uvijek zanimljiva, naročito glumački. Radi se o adaptaciji poznate drame Edmonda de Rostanda iz pera suvremenog britanskog dramatičara Martina Crimpa, napisanoj i praizvedenoj 2019. godine u Playhouse theatre u Londonu u režiji Jamieja Lloyda.

Živi bend na sceni, repanje stihova, preciozna Roksana i zaljubljeni Cyrano  / Snimio Peter UhanSNG Drama Ljubljana

Dramaturški koncept Crimpove adaptacije koristi nekoliko planova radnje i vremena, i time se vrlo okretno igra s dramaturškim odnosima predloška: uzima kao polazište dramu u stihovima pisanu i praizvedenu koncem 19. stoljeća koja vjerno rekreira aleksandrinac i atmosferu precioznog 17. stoljeća kada je prema predaji živjela stvarna osoba po imenu Cyrano de Bergerac. Bio je znameniti pjesnik i mačevalac, čiji je veliki nos i uvjerenje da mu upravo taj fizički atribut stoji na putu do lijepe rođakinje Roksane u koju je bio zaljubljen, prerastao u legendu. Dva stoljeća poslije tu je legendu literarno obradio Edmond de Rostand, i to vrlo uspješno, do te mjere da je prerasla ne samo u kazališni nego i u popularno-kulturni dvadesetostoljetni hit. Upravo je ta referenca polazište za Crimpovu adaptaciju, ali i za režiju Tina Grabnara.

Živi bend na sceni, repanje stihova, preciozna Roksana i zaljubljeni Cyrano koji šeću kroz vremenske epohe, a u suvremenosti su kostimom i glumačkim izričajem, odrednice su ove predstave i Crimpove adaptacije koja se okvirno drži Rostandovog predloška, ali ga i radikalno mijenja, na način da osuvremenjuje lica iz kojega autor piše, zadržavajući nepromijenjenu njihovu karakternu srž. Tako je Roksanina precioznost i učenost razrađena kroz činjenicu da je prva žena na fakultetu (vjerojatno aluzija na Rostandovo doba), dok je rodno osviješten iskaz njezinih potreba i želja po pitanju muškaraca smješten bliže našem vremenu, no svejedno ne smeta scenskom zbivanju bitke u kojoj pogiba njezin „dragi“ Christian. Interpretacija Tine Vrbnjak energična je, vibrantna, kapriciozna, uz razumijevanje, stvarno i otvoreno iskazivanje vlastitih misli, želja i emocija. Ona je nesputana suvremena djevojka, odjevena ženstveno i koketno, ali ipak cool u svome nastupu, kako djevojci koju prate rock bend i reperi i dolikuje.

Cyrano de Bergerac Jure Henigmana je, riječju, izvrstan. On je „sve to“ u jednome – vojnik, ratnik i pjesnik, intelektualac i član benda, roker, pristao čovjek čiji je nos fikcija – jako ga domišljatom maskom te kostimografijom (Tina Bonča) i ne vidimo na Juri Henigmanu, štoviše, u tekstu, odnosno adaptaciji Martina Crimpa, mnogo je aluzija na sličnost veličine Cyranova nosa i nekih drugih muških atributa o čijoj se veličini, odnosno važnosti veličine, zna govoriti kada su ljubavničke vještine u pitanju.

Štoviše, jedna od Roksaninih pratiteljica, Marie-Louise (Saša Pavlin Stošić), dekoncentrirana je upravo Cyranom, njegovom pojavom, nosom, i svime što priču o tom nosu prati. Jure Henigman izvrsno je donio čitavu skalu i veliku snagu stvarnih Cyranovih emocija prema Roksani – ljubavi, boli, žudnje i patnje zbog nemogućnosti ostvarenja. Sve te emocije dotiču publiku pa kroz Henigmanovu glumačku kreaciju biva uvučena u zbivanje, u Cyranovu stvarnost.   

Odlični Benjamin Krnetić kao zgodan, ali ne odveć inteligentan te poprilično bezizražajan mladić Christian svakako je dio nosivog trokuta lica, no jednakom snagom i važnošću scensku ravnotežu drže i Domen Novak (Lig­nière), Nina Valič (Lejla Ragueneau), Uroš Fürst (de Guiche), Saša Pavlin Stošić (Marie-­Louise) te Gašper Lovrec (Valvert) i Klemen Janežič (Montfleury). Redateljskim rješenjem korištenja živog benda na sceni – rap i rock brojeve skladao je Leon ­Firšt – te mizanscenom razigranom upravo oko benda i mikrofona kao jedne od važnijih fokalizacijskih dramaturških funkcija, koji određuje tko govori i tko je na sceni, odnosno tko je važan, ozvučen i oglašen, redatelj Tin Grabnar čitavu je radnju predstave koja nije klasično dramaturški „krojena“ smjestio u suvremenost. Ta je suvremenost lišena točnih vremenskih koordinata, s obzirom na razvoj radnje koja prati predložak, a putem mijenja vremenske planove, što sve zajedno niti malo ne narušava scensku živost i tempo izvedbe. Dapače, daje predstavi dodatnu energičnost i zaigranost.

Zanimljivo pitanje fizičke ružnoće, vrlo relativne kategorije koja zaista jest u oku promatrača, odnosno nositelja određenih fizičkih atributa, jako je inventivno, dramaturški koherentno te iznimno igrivo riješena u režiji Tina Grabnara. Nameće se stoga zaključak da je ključ uspjeha ove predstave dobar odabir suvremene adaptacije popularne Rostandove drame, a zasigurno je ne bi bilo bez odlične režije, te u prvome redu zaista izvrsnih glumaca SNG Ljubljana.