Čuvari Dioklecijanove palače

Knjiga Arhitekt Jerko Marasović. Renesansni čovjek dvadesetog stoljeća plod je izložbe otvorene u Zapadnim podrumima Dioklecijanove palače o stogodišnjici rođenja Jerka Marasovića (13. 12. 2023). Urednica je Katja Marasović, autori stručnih tekstova Zlatko Karač, Snježana Perojević, Branislav Trifunović i Katja Marasović, a knjiga obiluje fotografijama, shemama i nacrtima. Svoja sjećanja i utiske objavili su Nenad Cambi, Lemja Chabouh Akšamija, Miljenko Domjan, Zlatko Jurić, Vedran Mimica, Željko Peković, Snježana Perojević, Robert Plejić, Ivo Šprljan i Ivo Vojnović, a od stranaca David Grove, Jukka Jokilehto i Jeal-Louis Paillet. Zamišljena kao osobna i profesionalna biografija Jerka Marasovića knjiga obuhvaća graditeljstvo, rad na istraživanju jezgre grada Splita, suradnju s istaknutim stručnjacima, pedagoški rad, ali i manje poznate aktivnosti kao što su fotografija, meteorologija, dizajn, izumiteljstvo i brodogradnja, a donosi i popis Marasovićeve stručne i znanstvene djelatnosti, mentorstava, objavljenih radova i nagrada.

Izd. Društvo arhitekata Splita,
Arhitektonski fakultet u Zagrebu, 2024.

Palača u središtu istraživanja

Brojna ratna razaranja i mogućnost izvlaštenja privatnog vlasništva nakon Drugog svjetskog rata omogućili su ostvarenje težnji splitskih konzervatora (još od 1840-ih) za istraživanjem do tada neistraženih i neinterpretiranih dijelova Dioklecijanove palače, kao i za njihovim prezentiranjem i stavljanjem u funkciju općeg dobra. Tu su nakanu u prošlosti osobito zastupali Vicko Andrić i Frane Bulić, a u velikoj mjeri ostvarili su je Cvito Fisković te Jerko i Tomislav Marasović. Ostaci palače poticali su zanimanje i maštu niza europskih istraživača i arhitekata te je učinili poprištem europskog baštinskog pokreta. Prvi su vrijednost povijesne slojevitosti stare gradske jezgre prepoznali Alois Riegl i Max Dvořák. Balansiranje između arheološke i povijesno-umjetničke znatiželje, konzerviranja i prezentiranja povijesnih slojeva te funkcioniranja suvremenog grada postalo je važan izazov novim generacijama istraživača i konzervatora.

Povijesna jezgra Splita s Dioklecijanovom palačom upisana je 1979. godine na Popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a pod kriterijima I (remek-djelo ljudske kreativnosti), II (razmjena ljudskih vrijednosti) i IV (tip građevine ili sklopa kao demonstracija stadija ljudske povijesti). Arhitektonska snimka povijesne jezgre Splita Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu izrađena između 1970. i 1980. godine omogućila je nove nalaze rastera zidova palače. Takav pristup bio je tipičan za Jerka Marasovića i daje naslutiti da je bio jedan od inicijatora takvog pothvata. Arhitektonska snimka, studija prostornog razvoja, „rektifikacija“ starih crteža i proučavanje povijesnih konstrukcija bile su etape metodologije obrade graditeljskog nasljeđa koju je Jerko Marasović iznio u doktorskoj disertaciji iz 1977. koja je s pogovorom i dodatkom objavljena 1997, a u međuvremenu je u obliku skripte bila dijelom literature Postdiplomskog studija zaštite graditeljskog nasljeđa.

Homo faber

Jerko Marasović (1923‒2009) bio je arhitekt, konzervator, izumitelj i predavač te homo faber koji je vlastite zamisli ustrajno slijedio do realizacije. Graditeljskom nasljeđu pristupao je odozdo, autopsijom građevine promatranjem, arhitektonskim snimanjem i analizom čime bi dolazio do novih saznanja i hipoteza koje je, u slučaju da nemaju komparativne primjere, zornim prikazom argumentirano prezentirao na skupovima, uglavnom u inozemstvu. Jedno od njegovih postignuća bilo je i razrješenje tipologije crkve na Gradini u Solinu koja je u vidu makete Branislava Trifunovića bila prisutna na splitskoj izložbi.

Od 1947. radio je u Konzervatorskom zavodu za Dalmaciju u Splitu, a od 1954. u Urbanističkom projektnom birou Splita u kojem je 1955. osnovao i do 1979. vodio Odjel za graditeljsko nasljeđe. Bio je redoviti profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu od 1980. do 1991, a od 1983. predstojnik Zavoda za graditeljsko nasljeđe. Njegov brat, povjesničar umjetnosti zagrebačkog sveučilišta Tomislav Marasović (1929‒2024), također zaposlenik Odjela, u ICCROM-u je 1965/1966. pohađao tečaj arhitektonskog konzerviranja, a zahvaljujući iskustvima i poznanstvima koje je tamo stekao pokrenuo je Postdiplomski studij zaštite i revitalizacije graditeljskog nasljeđa, koji su 1975. osnovali Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilište u Splitu uz podršku Urbanističkog zavoda Dalmacije. Jerko je između 1986. i 1989. bio voditelj tog studija. Među svjedočanstvima polaznika postdiplomskog studija u sjeverozapadnoj kuli Palače ističe se učinkovitost Jerkove pedagoške metode u kojoj su polaznici isprva bili primorani učiti na vlastitim greškama, gledati, povezivati i zaključivati. Na tom studiju je predavao i mladi Jukka Jokilehto, kasnije važan član ICCROM-a i ­ICOMOS-a te povjesničar arhitektonskog konzerviranja. 

Aktivna zaštita
graditeljskog nasljeđa

Od 1991. do 1999. Jerko je bio voditelj Mediteranskoga centra za graditeljsko nasljeđe Sveučilišta u Splitu, s kojim je surađivao do 2004. Vodio je projekte istraživanja Dioklecijanove palače (1967–72, 1987‒90, 1999‒2002) i jadranskoga graditeljskoga nasljeđa (1991‒95) te surađivao u Programu prioritetnih akcija Mediteranskoga akcijskoga plana (1987‒92).

Jerko Marasović pridonio je poznavanju prostornoga razvoja Splita i Dioklecijanove palače, a u svome dugom radnom vijeku značajno je utjecao na oblikovanje Splita kakav danas poznajemo. Ključna je bila podrška gradonačelnika Rade Dumanića. Braća Marasović zalagala su se za jedinstvo znanstvenog istraživanja graditeljske baštine i projektiranja, što je u pravilu značilo restauriranje i rekonstruiranje vanjštine građevina ili sklopova te adaptiranje unutrašnjosti. Takav pristup Tomislav je teorijski obličio pod pojmom aktivne zaštite graditeljskog nasljeđa.

Nedavno objavljena knjiga donosi vrijedne podatke o zahvatima na sklopovima kuća jugoistočno (1955–57) i jugozapadno (1967/68) od Vestibula uređenog između 1956. i 1963. godine, iskapanju i uređenju prizemnih prostorija Dioklecijanovih podruma (1956–96), rekonstrukciji prostora središnje dvorane (1957–64), spuštanju razine Peristila radi urbanističkog oživljavanja uzdužne osi Palače (1959–61), adaptiranju palače kod Zlatnih vrata (1959–1964), skladnom interpoliranju poslovne zgrade Nevena Šegvića na mjestu kuće Aglić (1964), konzervatorskom zahvatu i dogradnji franjevačkoga samostana na Poljudu (1965–67), iskapanju i uređenju jugoistočne (1969) te uređenju sjeverozapadne kule (1975–77), rekonstrukciji zadnje etaže bivše kuće Cipci (1982) i zahvatima na palači Papalić (1985–86). Donosi između ostaloga i podatke o istraživanju dvaju kružnih hramova, Triklinija, prostorija i stubišta uz perimetralne zidove, zapadnih i istočnih termi, kanalizacijskog sustava kao i na nizu sakralnih objekata, nadalje projekt škole u Klisu u duhu kritičkog regionalizma ostvaren u tandemu s Petrom Galićem (1972), objašnjenje izuma kao što su teletopograf za snimanje tlocrta (1976), mehaničke naprave za konstruiranje perspektiva (1984) te sustav obrade arhitektonske snimke postojećega stanja građevine.

Jerko Marasović objavljivao je u periodici i u zbornicima skupova, no većina njegovih zahvata publici je postala dostupna publikacijama brata Tomislava i kćeri Katje, pa je ovakvo objedinjavanje na jednom mjestu vrlo važno za povijest konzerviranja Dioklecijanove palače. Knjiga daje širi kontekst međuratnog i poslijeratnog Splita, obiteljsku priču i stablo splitskih Marasovića i s njima povezanih obitelji te kontekst institucija i suradnika te vjerodostojan uvid u lik i djelo Jerka Marasovića.

Braća Marasović kao profesori na Postdiplomskom studiju zaštite graditeljskog nasljeđa formirali su niz suvremenih hrvatskih arhitekata konzervatora. Oblikovali su tzv. aktivni pristup graditeljskom nasljeđu. Jerko Marasović je, slično kao protagonisti prenamjene mauzoleja u katedralu ili maloga hrama u krstionicu, znao povijesne sklopove staroga grada prilagoditi suvremenim javnim potrebama i u tome je uživao potporu gradonačelnika. Politički, društveni i gospodarski kontekst u posljednjih trideset godina znatno se promijenio, no pojedine postavke, uz nužne prilagodbe, vrijede i danas. Gradska jezgra Splita je od zapuštenog, modernom stanovanju i životu neprimjerenog mjesta preko urbanistički osmišljenog središta suvremenoga grada s mnogim javnim namjenama u povijesnim građevinama prešla put do turistima atraktivnog i slikovitog središta grada u koji Splićani gotovo da ne zalaze, što suvremene konzervatore i urbaniste stavlja pred nove izazove.