Čudno ime i dobro ugođena komika

Élisabeth i Pierre „idealan“ su, a time i stereotipan bračni par pariških intelektualaca. On je sveučilišni profesor književnosti, ona predaje francuski u srednjoj školi. Imaju (ili barem to misle sami o sebi) rafiniran ukus i umiju zainteresirano raspravljati o umjetnosti, politici, glazbi. Ugošćuju prijatelje, njihovih je gostiju troje – Claude, trombonist u simfonijskom orkestru, te Élisabethin brat Victor i njegova trudna partnerica Anna, koja će im se pridružiti tijekom večeri. Spremaju se birana i egzotična jela, društvo je u živahnom razgovoru.

Sve zbog jednog imena jedan je od najvećih novijih uspjeha onoga što se u francuskoj kazališnoj tradiciji naziva bulevarskim komadom. Napisana 2010, komedija (u izvorniku nosi naslov Prénom, u doslovnom prijevodu: osobno ime) ne silazi s repertoara pariških komercijalnih kazališta, adaptirana je u uspješan film i osvojila hrpu nagrada. Nije stoga neobično da se to djelo, kao provjerena uspješnica komičkog, ali i farsičnog žanra, našlo na pozornici zagrebačkog Kerempuha. Prevedena za ovu prigodu (prevoditeljica Vanda Mikšić), u adaptaciji i dramaturgiji Dore Delbianco i režiji Saše Broz, drama Sve zbog jednog imena logičan je i očekivan potez kazališta koje je pod vodstvom Sonje Kovačić do sada bilježilo repertoarna traženja, ali i uočljive pokušaje (re)pozicioniranja prema svojim izvornim, satiričkim postavkama.

Domagoj Ivanković, novi član Kerempuhova ansambla, iznimno se dovitljivo poigravao naizgled proturječnim, a zapravo duboko zabavnim osobinama svoga lika i time ostvario najbolju kreaciju / Snimio Luka Dubroja

Tekst je pisan za francusko društvo i francuski jezik, što se u ovoj inscenaciji, temeljenoj, dakako, na adaptaciji, ali ne i agresivnoj lokalizaciji, jasno vidi. Claude i dalje razmišlja o promjeni posla koja će ga odvesti iz Pariza u Marseille, Pierre predaje na Sveučilištu Paris IV, a imena koja će Victor i Ana dati svom djetetu, što postaje temeljni komički trop jednog od središnjih zapleta komada, i dalje su francuska. No, zagrebačkoj predstavi to ni malo ne smeta. Nižu se situacije koje su prepoznatljive u svakom društvu opterećenom vlastitim kvaziintelektualizmom, zaogrnute u komediju situacije temeljenu uglavnom na jeziku.

Redateljica Saša Broz mudro je odabrala pristup koji je prvo inscenacija, a tek onda interpretacija. Okvir za razradu majstorske komike koja je upisana u francuski komad. Tako se sve odvija u značenjski jasno domišljenim vizualnim koordinatama. Scenografija (Sara Haas) i kostimi (Mia Popovska) podređeni su svrsi, reprezentiraju salon, dnevnu sobu građanskog stana, odnosno odijevanje kakvo je očekivano od likova (tek su pozadinski portret likova te Claudeov frak i narančasti šal određeni odmak prema groteski, no i tada opravdani situacijom). Mizanscena je lišena artificijelnosti i pokušaja naglašavanja komičnog, a koje bi moglo završiti karikaturalnim pretjerivanjem. I upravo je u tome najveća vrlina ove predstave – ona sintagmu o dobro ugođenom komadu, kojom se često opisuju ovakvi dramski tekstovi, shvaća i slijedi doslovno, potpuno je obuhvaćajući i provodeći u djelo.

Kada je mizanscena okvir, a komedija situacijska, mnogošto ovisi o glumcima. A oni su u ovoj predstavi redom pokazali osjećaj za dobro komičko fraziranje. Tako Anita Matić Delić i Damir Poljičak kao supruzi Élisabeth i Pierre Garaud-Larchet vješto balansiraju krnjenje stereotipa na kojima su postavljeni njihovi likovi, predajući im se potpuno, ali uspijevajući ostvariti satirički odmak prema vlastitim karakterima. Sličnim se postupkom poslužio i Borko Perić koji kao Victor postaje agens zapleta i podrivatelj idile, što je uloga u kojoj glumac očigledno uživa. Mirela Videk Hranjec korektna je kao Anna, lik koji na sceni boravi najkraće, pa je stoga i najbliže karikaturi, kojoj se glumica ipak nije potpuno prepustila. No, najbolju kreaciju nesumnjivo je ostvario Domagoj Ivanković kao Claude. Ivanković, novi član Kerempuhova ansambla, iznimno se dovitljivo poigravao naizgled proturječnim, a zapravo duboko zabavnim osobinama svoga lika, smušenog trombonista za kojeg se čas čini da je najsmotanija, a već u sljedećem trenutku najbistrija osoba među okupljenima. Ivanković je tu svoju ulogu „pročitao“ sa savršenim osjećajem za promjene glumačkih registara, koje mu padaju lako, a gledateljima ne djeluju nimalo namješteno, već upravo suprotno, uvjerljivo komično.

Odabir ovoga komada za Kerempuhovu pozornicu može se činiti kao igranje na sigurno, „ziheraški“ repertoarni potez, no zapravo se, pokazalo se, ne radi o tome. Izbor jest očekivan, bulevarski komad farsičnih naglasaka nešto je što se od Kerempuha može očekivati. No, kazalište nije uvijek i samo pomicanje granica. Često je i razumijevanje tih granica i njihovo oplemenjivanje. Sve zbog jednog imena pravi je primjer toga – predstava u kojoj sve funkcionira i nakon koje se gledatelj ne osjeća izmoreno, već zabavljeno. Čime? Pa ruganjem sebi samome, dakako.