Život od pjesama

U rujnu 1969. članovi Beatlesa, s izuzetkom Georgea Harrisona, okupili su se u sobi za sastanke diskografske kompanije Apple kako bi odlučili što i kako dalje, svjesni da je bend dospio do točke kad bi valjalo nešto poduzeti u zajedničkom cilju. U pomalo napetoj atmosferi, nastaloj zbog međusobnih razmirica, Paul McCartney predložio je svojevrsno „resetiranje“ – povratak ishodištima, manjim koncertima – no John Lennon odbijao je svaki prijedlog, pa i taj. „Jednostavno je rekao: ‘Ne’ i na kraju je dodao: ‘E, da vam kažem – napuštam Beatlese.’ Ostali smo u šoku. Istina je da su odnosi bili napeti, ali sjedili smo i pitali se: ‘Molim? Kako? Zašto? Zbog čega?’“

Izd. Rockmark, Zagreb, 2024, preveo Stjepan Vrečko

Raspad Beatlesa

Ova je nemila zgoda, kad je Johnovom rečenicom „želim razvod“ zabijen posljednji čavao u lijes najutjecajnijeg sastava na svijetu – ispričana iz prve ruke, u McCartneyjevoj knjizi Lyrics – moj autoportret kroz pjesme (u prijevodu Stjepana Vrečka). Opisana crtica iz posljednjeg čina o liverpulskoj pop družini smještena je u esej o pjesmi Dear Friend s LP-a Wild Life iz 1971. – prvog albuma njegova novog sastava Wings. Nije teško pogoditi tko je ovdje „dragi prijatelj“. Njegov komplicirani i nikad razriješeni odnos s Lennonom odredio je karijeru Beatlesa, ali i Paulovo emocionalno ustrojstvo do danas. Isto se odnosi i na neprežaljenu majčinu smrt. Čini se da je od njih četvorice raspad Beatlesa najviše pogodio Paula. Utonuo je u depresiju, maknuo se iz grada, snimio dva solo albuma promjenjive kakvoće, a potom uz pomoć supruge Linde i bivšeg člana Moody Bluesa Dannyja Lainea, okuplja Wingse: Paul je uvijek žudio za sigurnošću, utočištem. 

O svemu tome i mnogočemu drugome govori knjiga Lyrics (izvorno objavljena 2021. u dva dijela), s podnaslovom Moj autoportret koji izravno sugerira koncepciju. Neki glazbenici vode dnevnike na temelju kojih nastaju memoari, „ali ja takve bilježnice nemam. Ono što imam moje su pjesme, stotine njih, koje služe gotovo istoj svrsi i prožimaju cijeli moj život“, pojašnjava autor u predgovoru knjige nastale u suradnji s nagrađivanim irskim pjesnikom Paulom Muldoonom, ovdje angažiranim u uredničkoj ulozi. Radi se o ambicioznom izdanju, nezaobilaznom u svakom temeljitom pokušaju slaganja mozaika o životnome djelu čovjeka koji je najprije u Beatlesima (više), a zatim kroz samostalnu karijeru (osjetno manje) pomogao promijeniti krajolik popularne glazbe prošlog i ovog stoljeća. Na gotovo šeststo stranica otisnuti su stihovi 161 McCartneyjeve pjesme – abecednim, a ne kronološkim redom, te u izvornom engleskom obliku – a svaka od njih poslužila je kao motiv za vješto sročen fragment iz Paulova života, ili jednostavno, kao okidač za unutarnji monolog o njezinu nastanku.

Glazba iz sna i podsvijesti

Ili kao povod za kratak opis tehnike pomoću koje je pjesma uopće izvučena iz autorove podsvijesti na površinu i poprimila konačan oblik. „Ne morate biti Sigmund Freud da biste povezali da je ova pjesma vrlo jasan i izravan odgovor na maminu smrt“, objašnjava u poglavlju o skladbi I Lost My Little Girl, prvoj koju je napisao, u dobi od četrnaest godina, premda je nije objavio do 1991. Već su se u tinejdžerskoj dobi „počele nazirati glazbene smjernice mladog skladatelja: akordski niz se spušta dok se melodija ili vokal podižu.“ Tijekom godina stvari, dakako, postaju sofisticiranije. Tako će manje upućeni slušatelj/čitatelj saznati da je, primjerice, glazbeni motiv jedne od najljupkijih McCartneyjevih pjesama, folkom ozračene Blackbird s Bijelog albuma, posuđen od „jedne skladbe za lutnju Johanna Sebastiana Bacha“, ali i to da je inspirirana „užasnim rasnim napetostima“ 1968. u SAD-u: naime, blackbird ne označava samo ptičicu, kosa, nego je u slengu i naziv za crnkinju.

Melodiju za Yesterday – to je već malo poznatija priča – čuo ju je u snu jedne noći, u kući tadašnje djevojke Jane Asher, pa je odmah nakon buđenja odsvirao na malom pijanu, kako je ne bi zaboravio. Bojeći se da je podsvjesno plagirao, idućih ju je dana pjevušio svima koje je sreo, pitajući ih prepoznaju li melodiju. Tek kad su svi odgovorili „nikad čuo“, shvatio je da ona postoji samo u njegovoj glavi, pa je pod Yesterday napokon stavio vlastiti potpis. Bila je to i prva pjesma na kojoj osim njega nije sudjelovao nitko od preostalih članova Beatlesa, premda je na svaku njihovu pjesmu, bez obzira je li stvarni ili većinski autor bio John ili Paul, prema dogovoru prilijepljena autorska etiketa Lennon‒McCartney. To se, dakako, promijenilo po raspadu grupe. Poučno je i zabavno čitati kako je, recimo, u godini punka 1977. na maloj farmi u Škotskoj, s lokalnim gajdaškim orkestrom i uz zamjetnu količinu piva (koje je gajdašima bilo dopušteno popiti tek po dovršetku snimanja) nastala Mull of Kintyre, veoma nepunkerska posveta vlastitim korijenima i prirodnim ljepotama istoimenog škotskog poluotoka.

Glazbeni i poetski vokabular

Paulov glazbeni i poetski vokabular proizlazi iz dvaju podjednako bitnih izvora – s jedne strane iz tradicije popularne i rock and roll glazbe, od Colea Portera do Buddyja Hollyja i Everly Brothersa, istovremeno se s druge strane nadahnjujući Dickensom, Shakespeareom, Robertom Louisom Stevensonom, Lewisom Carrollom... „Imati tako dobre temelje u svijetu engleske književnosti samo je dio uspjeha Paula McCartneyja“, tvrdi Muldoon u uvodniku knjige. Kao u slučaju svih dobrih pop pjesama, i McCartneyjeve imaju najbolji okus kad ih čujete uklopljene u vješto istkano aranžmansko tkivo, u posebnu ritamsku strukturu, melodijski obrat, konkretnu vokalnu boju i dinamiku. Znamo da formula stvaranja pop savršenstva ne postoji, premda se određenih zakonitosti (pravila zanata) tijekom kreativnog procesa nije naodmet držati. Ono što pjesmu čini savršenom i što joj udahnjuje učinak trajnosti svodi se na završni čarobni dodir koji hvata pažnju publike zauvijek, a taj dodir niti jedna knjiga, pa ni ova, nije u stanju sasvim precizno opisati. No Lyrics je barem blizu toga i zato je vrijedna ponovljenih čitanja.