Zaboravljeno desetljeće hrvatskog pjesništva

Iz današnje perspektive nulte godine u hrvatskom kontekstu čine se kao anakrono desetljeće. Društveno-političke promjene i tehnološki razvoj zadnjih dvadesetak godina toliko su značajni da nam se može učiniti da nas od pojave iPoda, zabrinutosti oko Y2K-a i problema postratne tranzicije i privatizacije dijele čitava stoljeća. Brojni kulturni i društveni fenomeni kojima smo se početkom novog milenija radovali i od kojih smo strepili iz današnje perspektive kao da nisu ni postojali. Čitajući knjigu Davora Šalata o poetskim praksama nultih, palo mi je na pamet da bi se isto moglo zaključiti i o hrvatskoj poeziji. Naime, kontroverzni pojam stvarnosnog pjesništva o kojem su u to vrijeme raspravljali kritičari i teoretičari, kao i svojevrsna borba za poetičku prevlast, danas su zaboravljeni, nestali s poetskog polja na kojem suvereno vlada specifična poetika koju bi se provizorno moglo nazvati banijskim simbolizmom ili ruralnim hipermetaforizmom. U tom smislu, ova je knjiga zanimljiv podsjetnik na jedno danas zaboravljeno desetljeće hrvatskoga pjesništva.

Izd. Meandarmedia, Zagreb, 2024.

U knjizi Hrvatske pjesničke prakse od 2000. do 2010. Davor Šalat prvo proučava prakse tadašnjih antologičara, teorijske polemike, djelovanje književnih časopisa i najvažnije pjesničke nagrade kako bi poeziju nultih na sinkronijskoj razini smjestio u širi kontekst kulturne produkcije, a na dijakronijskoj razini u odnos s poezijom devedesetih. Govoreći o tom razdoblju poetičke pluralnosti, nakladničkog zamaha, većih državnih poticaja, znatnije produkcije autora različitih generacija, dinamizirane književne teorije i polemika oko stvarnosne poezije, Šalat ističe problematiku stvaranja kanona u dehijerarhiziranom sustavu, ukazujući na to da je teorijska skepsa autora poput Tvrtka Vukovića dovela do svojevrsne aporije – čak i antologičari i teoretičari koji bježe od ideje književnog kanona sudjeluju u njegovu stvaranju, sastavljajući „osobne čitanke“ obilježene vlastitim poetskim ili izvanknjiževnim simpatijama. Šalatov pristup u tom smislu predstavlja srednji put između teorijske vjere i nevjere – ne želeći kanonizirati i donositi jednoznačne kvalitativne sudove, Šalat ipak odabire deset autora čije opuse smatra značajnima, kako bi njihovom analizom započeo rad na sustavnijem proučavanju nultih. To su Tatjana Gromača, Drago Glamuzina, Ana Brnardić, Marko Pogačar, Dorta Jagić, Tomica Bajsić, Ivica Prtenjača, Ervin Jahić, Marija Andrijašević i Franjo Nagulov.

Kao jedan od najzanimljivijih dijelova Šalatove knjige istaknuo bih detaljan prikaz pjesničkih natječaja iz tog vremena čija kvantiteta i raznovrsnost svjedoče o tržišnim mehanizmima koji su se u to vrijeme razvijali. Naime, popise laureata, ali i informacije o pjesničkim natječajima općenito – uključujući one o rokovima, imenima članova žirija, uvjetima za slanje i rezultatima – teško je pronaći čak i danas. Tu se činjenicu, između ostalog, može protumačiti i kao dokaz da još uvijek nije iskorijenjena problematika klanovskog dodjeljivanja za koju Šalat kaže da je donekle obilježila i razdoblje nultih. Šalatova knjiga u tom smislu postavlja temelje za moguće zanimljive kritičke analize procesa nagrađivanja u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

S druge strane, osim manjih prigovora kao što su povremena suhoparnost i nepotrebna ponavljanja, problem sa Šalatovom knjigom u tome je što se većinom zadržava na površini te se prije svega nadaje kao djelo koje tek priprema teren za ozbiljnije analize književnih fenomena nultih. Dok je prikaz teorijskog polja ranih dvijetisućitih odrađen vrlo korektno, u opsegom najznačajnijem dijelu knjige – analizi pjesama odabranih autora – nailazimo na jednostavne, suviše školske interpretacije koje bi mogle poslužiti kao dobar temelj, ali osim očitog manjka komparatističkog pristupa u smislu uspoređivanja radova i opusa izabranih autora, ovdje nećemo pronaći ni dublje zaključke o poetikama pojedinačnih pjesnikinja i pjesnika. Gotovo ovlaš Šalat na suprotne polove nultih smješta poeziju Ane Brnardić i Tatjane Gromača, pri čemu prva predstavlja odvjetak koji se oslanja na gustu metaforiku i fantazijsko, a druga poeziju jasnijeg izraza blisku svakodnevici. No ako bi ta dihotomija mogla poslužiti kao skica nekog tipološkog sustava, sam je Šalat dokida kada – naglašavajući poetički pluralizam nultih – ističe da i ostalih osmero odabranih autora ima sasvim posebne individualne poetike pa bi ih stoga tako i trebalo proučavati.

Za vrijeme studija komparativne književnosti, već mi je i samo spominjanje stvarnosne poezije bilo mrsko, i da sam tada morao birati, sigurno bih prije Tatjane Gromača izabrao Anu Brnardić. No deset godina nakon upoznavanja sa suvremenim hrvatskim pjesništvom, u doba epigona prevladavajuće goranovske poetike, danas bih se ipak priklonio tom anakronom, zaboravljenom odvjetku devedesetih i nultih na koji mi je Šalatova knjiga svrnula pozornost.

U jednom starom intervjuu iz Vijenca Tatjana Gromača na pitanje o pravopisnim greškama u svojoj zbirci odgovara: „Ma, nije to izbor, takva sam, što bi rekla moja majka, aljkava.“ Je li došlo vrijeme da ponovno budemo aljkavi? Je li vrijeme da u poeziju vratimo neposrednost, duh punka, kontrakulture i vitalnosti? U vremenu prezasićenome metaforikom, je li trenutak da poeziju iznova spustimo na zemlju? Ukratko – je li došlo vrijeme za neku novu stvarnosnu poeziju? U svakom slučaju, Šalatova knjiga može nam otvoriti oči da kad pričamo o sisačkim pjesnikinjama, nipošto ne zaboravimo i Tatjanu Gromača čije pjesme danas ponovno odišu nevjerojatnom svježinom.