Višestoljetna tradicija popijevke za nove naraštaje

Dvoranu Jure Petričevića u zgradi Matice hrvatske u Zagrebu 27. studenoga ispunili su Međimurci povodom predstavljanja knjige Antologija međimurske popijevke autora Stjepana Hranjeca i Branimira Magdalenića. Knjiga je na Godišnjoj skupštini Matice hrvatske u listopadu dobila nagradu Matice hrvatske Ivan Kukuljević Sakcinski, čime je priznata kao najbolja knjiga objavljena u protekloj godini, a objavio ju je Ogranak Matice hrvatske u Čakovcu. Međimurska popijevka 2018. godine uvrštena je i na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine, što važnost zapisa o popijevci u ovoj knjizi čini još većom.

Zoran Turk, Stjepan Hranjec, Anđelko Krpan i Branimir Magdalenić

Događaj je uveličan s nekoliko glazbenih izvedbi međimurske popijevke: ženska vokalna skupina Učiteljskog fakulteta u Zagrebu – Odsjeka u Čakovcu s pratnjom Nikole Baričevića na cimbalu, a capella izvedba čakovečke sopranistice Antonije Jurinec te izvedba triju popijevki sopranistice uz kvintet iz tamburaškog orkestra u Čakovcu.

Izd: OMH u Čakovcu, Zajednica HKUUMŽ, Međimurska županija
i Grad Čakovec, 2024.

Moderator događanja bio je predsjednik Zajednice hrvatskih kulturno umjetničkih udruga Međimurske županije Dejan Buvač, a uvodne pozdrave publici uputili su i predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran te predsjednik OMH u Čakovcu Zoran Turk. Gavran je čestitao autorima i Ogranku na kapitalnom djelu, ali i naglasio važnost kvalitetne skrbi za vlastite zavičaje i tradiciju, što je cilj Matice hrvatske od njezina osnutka. Zoran Turk izrazio je sreću zbog prilike da se u središnjici Matice hrvatske predstavi ova knjiga o tradiciji koja seže u doba kada nije bila zapisivana, nego ju je očuvao upravo međimurski narod.

Suautor knjige, profesor emeritus Stjepan Hranjec, odlučio je tijekom svojeg izlaganja odgovoriti na pitanja zašto i kako je došlo do stvaranja ove antologije. Tri su se razloga postavila kao odgovor na pitanje zašto: popijevka sama po sebi kao višestoljetna tradicija i inspiracija za mnoga druga glazbena djela, Međimurje kao geografski mali prostor koji njeguje kajkavštinu te osobni afiniteti autora prema domaćoj književnosti i folklornoj baštini. Nekoliko je odgovora i o načinu koncipiranja ovakve antologije, pa je autorima bilo važno zapisati popijevke koje su u narodu prihvaćene te se i dalje izvode, napisane su i kratke napomene o tim popijevkama koje služe mladima za bolje razumijevanje svijeta koji te popijevke nude „jer su one odraz društvenih prilika i života toga doba“, a knjiga sadrži i pravila naglašavanja riječi kako se ne bi izgubilo njihovo semantičko značenje, što dokazuje povezanost jezika i popijevke „koji se međusobno čuvaju kao braća blizanci“.

Suautor knjige, profesor Branimir Magdalenić, ovu je antologiju obogatio profesionalnom glazbenom dimenzijom i smjernicama za izvođenje popijevki, a upravo takva harmonijska analiza čini ovu knjigu jedinstvenom. Magdalenić je naglasio da je za kvalitetnu interpretaciju izvedbi potrebno razumijevanje teksta, dobra artikulacija te emotivni naboj izvođača, kako se izvedba ne bi zadržala na melodičnosti kao svojevrsnom logičnom zapisu nota i napjeva. Istaknuo je i važnost podređenosti instrumentalne pratnje vokalnoj izvedbi, a predložio je i opseg tonaliteta koji će odgovarati izvođenju pjesama.

Recenzent knjige, profesor Anđelko Krpan, naglasio je kako se čuvanjem tradicije u suštini čuva identitet, a s obzirom na to da su u antologiji obuhvaćene različite životne prilike koje zapravo čine život, knjiga sadrži dječje, ratne, domoljubne, ljubavne, crkvene i druge pjesme koje će najbolje biti iskorištene čitanjem knjige u školama u Međimurju, ali i ostalim dijelovima Hrvatske.