Umjetnost je neprekidno lutanje po sebi

Zlatko Kauzlarić Atač (1945), slikar, scenograf i kazališni redatelj, gimnaziju je završio u Koprivnici 1964, a u Zagrebu je diplomirao 1968. na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Miljenka Stančića. Od 1968. do 1973. suradnik je Majstorske radionice Krste Hegedušića, nakon čega postaje asistent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje će kasnije postati i redovnim profesorom te obnašati funkciju dekana. Od 1989. predaje i na Studiju dizajna na Arhitektonskom fakultetu i na Akademiji u Rijeci. Od sedamdesetih godina intenzivnije se bavi scenografijom i kostimografijom te je do danas radio na više od 130 predstava, a kao redatelj postavio je 1996. u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci operu Rigoletto, koja je dobila niz nagrada i priznanja. Izlagao je na šezdesetak samostalnih i niz skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja.

Snimila Ida Hitrec

Gospodine Kauzlariću ili samo Atač?

Signiram djela s Atač, kraće je, prema tome, može „špicname“ Atač… Ali, molim vas, čemu sve to?!

Da se zna.

Razotkriti svoje neznanje ili ponavljati već rečeno, a ne daj Bože govoriti o vlastitom javnom uspjehu koji odmah rađa zavist i dosta toga što mi danas više ne treba…

O čemu biste razgovarali?

Pa o sebi! Pristao sam, pucajte.

Počnimo vašom izložbom u Galeriji Matice hrvatske, gdje s Dimitrijem Popovićem imate izložbu pod naslovom Ja tebe, a ti mene.

To je zezancija, iako netko u naslovu možda iščitava i nešto erotsko. Poigrali smo se idejom da ja portretiram njega, a on mene, ništa više. Tome smo pridodali još nekoliko radova po izboru. Radujem se toj igri!

Vaš zastor u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu pobudio je veliki interes javnosti, o tome se mnogo priča i piše.

Ja mislim premalo.

Što ste napravili da bi trebalo više pisati i pričati?

Možda bi trebalo više govoriti i pisati o tome kako sam se u svome scenografskom radu uvijek manje ili više oslanjao na svoje slikarsko iskustvo kao na ljubavnu vezu s kazalištem u kojemu je scenografija mimohod oblaka nad krajolikom.

Krležijanski rečeno. Samo ste možda još trebali dodati nad krajolikom koji putuje u neizvjesnost?

Možda. Scenografija ne smije biti omot „nečega“ ili sama sebi svrhom, ona je djelo samo za sebe, ali prvenstveno služi predstavi. Svoje konkretno značenje unutar igraćeg prostora dobiva tek onda kada ožive svi ostali čimbenici inscenacije, koji naravno proizlaze iz radnje, teksta, pokreta, glazbe, svjetla… U svemu tome, iako je dramska radnja temeljni dio predstave, scenografija se odnosi prema kazališnoj predstavi isto kao melodija prema glazbenom djelu ili crtež prema slikarstvu. Ništa nam ne može zornije objediniti sve te umjetnost doli kazalište; ono je istodobno riječ, pokret,  glazba, svjetlo, kostim i slika... 

Zastor ste posvetili kazalištu, ono je inspiracija i cilj?

Da. Imao sam sreću da mi je ponuđena izrada novog svečanog zastora u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu na temu Marulićeve Judite, koja je i tema opere Frane Paraća. Taj sam zastor ukalkulirao u scenografski i dramaturški početak predstave, naravno uz dogovor s redateljicom Snježanom Banović.

Time ste napravili nešto iznimno?

Možda je iznimno što opera u predstavi započinje slikom i tekstom, a ne glazbenim preludijem.

Koliko je danas u moćnom globalizmu važan tamo neki Marko Marulić, otac hrvatske književnosti?

Krleža je proročanski napisao: „Zemlja je globus, a globus, to je naša domovina. Od nostalgije za ovom plavom, zelenom loptom, čovjek je kao albatros širio svoja krila… U svakom okretaju te blatne kugle umiru nizovi rodova ljudskih! Koliko milijuna polupanih orkestriona na toj pobješnjeloj kugli svira krivo u ovaj čas, kada je rat i kada Evropa o sebi misli da ratuje za plemenitu i dobru stvar…“

A gdje smo sada u tome mi?

Možda u kutu, nikome na putu… Brojčano smo manji od nekog većeg grada u Europi. Zato više brinimo o obrazovanju, kulturi, vlastitom identitetu.

Ne bojite se da će moć globalizma uništiti identitet i kulture malih naroda?

Budućnost je manje-više neizvjesna. Quod bonum faustum, felix, fortunatumque sit ili: Neka bude dobro, blagoslovljeno, sretno i čestito.

Ne zvuči li to kao zakletva mirotvorne udruge?

Danas smo često svjedoci da udruživanje vrlo često nikamo ne vodi ukoliko čovjek ne otkrije i ne nametne pozitivnu istinu te nađe put iz dogme svakog političko-ideološkog programa.

Kada ste počinjali slikati, jeste li zamišljali da ćete promijeniti svijet?

Privilegija mladosti dopušta mnogo toga, pa i snove o budućnosti, ali vrlo se brzo počinjete popikavati o stvarnost. Često je pitanje quo vadis.

I kamo ste stigli?

Pa tu gdje jesam, uvijek na putu od rodne Koprivnice do Zagreba. Ako niste iskoračili iz ove naše magle, manje ste interesantni. Da je Picasso kojim slučajem djelovao tu u Hrvatskoj, mislite li da bi postao Picasso? Nažalost, tako smo mali da ne poštujemo ništa do onoga što je malo. A imamo značajne umjetnike i znanstvenike, samo ih treba prepoznati i podržati. Nije dovoljno prepoznati samo dobrog veznog igrača u nogometu koji odigra svoju utakmicu života i ode bogat i zbrinut, dok naši znanstvenici i umjetnici, koji vječno obogaćuju ljudski duh, često nestanu siromašni i zaboravljeni.

Koja je razlika između vaših slikarskih početaka i početaka današnjih mladih slikara? Vi ste pohađali i majstorsku radionicu... 

Kada sam krenuo u školu 1952. godine, u početku sam nosio pločicu i kredu dok danas djeca nose iPhone i iPad, služe se laptopima. Uče informatiku. Informiranost je nadohvat ruke, no pritom se često zaboravlja da se znanje bazira na pamćenju i neprekidnom učenju, koje se danas sve strelovitije i brže nadograđuje – što znači da su i promjene brže, pa se i teže pamti. No bez obzira na to, znanje bi trebalo biti smisao ljudskog razmišljanja. Znanje bi trebalo poticati razum, što bi, nadam se, humaniziralo čovjeka i spriječilo brojna krvoprolića. Onaj tko vjeruje da je njegov pogled na svijet osvajanje, koje uključuje uništavanje ne samo ljudskih života, nego i prirode na ovom planetu, može imati znanje, ali ne posjeduje razum. I tako dolazimo do Sokrata i njegove misli: „Znam da ništa ne znam“.

Vrijedi li to za umjetnost?

U umjetnosti „znati“ ne znači umjeti. Niti jednog jedinog trenutka ne možemo zamisliti svijet bez umjetnosti… S umjetnošću i kroz umjetničko stvaranje život dobiva svoj jedini dublji smisao.

Što je umjetnost?

Umjetnost je neprekidno subjektivno lutanje između života i smrti. Tražiti neku stvarnu definiciju umjetnosti mislim da je Sizifov posao; nismo još uvijek prebrodili iskrenost Altamire i Lascauxa. Današnje vrijeme „slobode“ ili pojma „umjetnosti kao takve“ teren je po kojemu igraju razni teoretičari. Osobno jesam za bezgranično traganje u umjetničkom stvaranju, ruku pod ruku sa znanošću, iako smatram da umjetnost nastaje iz umjetnosti. Nemam ništa protiv kada se Kožarićev  stožac slame proglašava umjetničkom kreacijom, ili kada vidimo konceptualno djelo Pjevaj – novčanica zalijepljena pljuvačkom na čelo – Mladena Stilinovića, ili kada čitamo interesantan projekt intervjua sa samim sobom u rasponu od nekoliko desetljeća istraživača Dalibora Martinisa.  Sve to prihvaćam kao djelovanje, a ne kao provokaciju. Taj logičan istraživački put u umjetnosti za mene je stimulativan, iako pripadam drugačijem umjetničkom svijetu.

Kakav je taj vaš svijet?

Čini mi se da je u mladosti bio obzirniji, da je bilo više poštovanja i interesa za umjetnost. Više se vodilo računa o tome kako se u okviru nepregledne mase umjetničkih fakata često radi i o prijevari ili falsifikatu. „No neka prvi baci kamen onaj koji je bez grijeha“.

Umjetnost je bila originalnija?

 „Pa kada se pitamo što je zapravo umjetnost htjela, treba priznati da joj nije bilo baš naročito jasno šta hoće, ali ako je uopće nešto htjela, onda je htjela Sebe, a o Sebi nije ni ona sama nikada pravilno sredila ni svoje misli ni svoje pojmove“, napisao je Miroslav Krleža. Često se pitamo što li će biti ne samo od umjetnosti već i od naših osjećaja i stavova u današnjem svijetu u kojemu uz politički fanatizam i zveket oružja prevladavaju svakakve enervantne TV reklame, gluposti s raznih govornica, što će ostati od pravog, dubokog i potisnutog ljudskog osjećaja?! Da bi netko postao umjetnik, potrebno je uz neprekidni rad izgraditi ljudski osjećaj, postati i ostati častan čovjek na dobrom glasu.

Je li danas slikarstvo umjetnost ili eksperiment koji će jednog dana možda biti umjetnost? Pitam vas to i zato što se s pojavom Warhola slikarstvo često svodi na uporabnost i dizajn.

Umjetničko stvaranje jest i eksperiment, a uporabnost je imanentna manje-više svakom djelu, pa je i dizajn također umjetničko djelovanje…

Djelovanje ili djelo?

I jedno i drugo. Ako slikarstvu okrenete leđa i ako se nekom mediju oduzmu njegove specifične umjetničke namjere i karakteristike, ono dobiva novi estetski identitet. Sve se na koncu svodi na istraživanje svog unutrašnjeg svijeta. Spomenimo pojavu Jose­pha Beuysa. Kreativni izvor slobode Beuys je pronalazio u vlastitoj osobnosti. U umjetnosti je ostavio veliki pečat.

Za vas je napisano da ste „figurativni slikar obuzet ljudskim likom i njegovom sudbinom“, te da ste „angažirani umjetnik sklon kritičkomu pristupu suvremenim temama“, te da „ponirete u ljudsku intimu“. Uvrštavali su vas i među informel...

Za neke sam još u 19. stoljeću. Hahaha… Umjetnost ne rađa samo mir i zadovoljstvo, već je suočena s egzistencijalnim iskustvima straha, tjeskobe, hrabrosti ili agresivnosti. Ponirati u sve to znači biti angažiran umjetnik.

Neki su još napisali da ste kao „član skupine Biafra 1970‒78. zastupali naturalizam i koncepciju ružnoga, jezovitoga“, slikate zgrčena tijela i grimase...

Bože, onaj tko pročita to što citirate pomislit će da smo bili nastrani. Reagirali smo figuracijom, svojim djelima na događaje oko nas u svijetu i domaćoj situaciji. Znali smo biti ironični, sarkastični, ali i za ono vrijeme autokracije i „socijalizma“ ili titoizma i komunizma, pomalo zločesti… Nisu nas zatvarali, ali nisu ni pisali najbolje. Na centralnom komitetu Partije branio nas je najviše Stipe Šuvar, mudro objašnjavajući kako i u tom društvu postoji demokracija.

Zato ste bili usredotočeni na osobe iz masovnih medija, političare i rock-zvijezde, preuzimali slike s TV ekrana i novinskih stranica upozoravajući da se njima često zlorabi i manipulira...  Niste odustajali od angažirane umjetnosti?

Bili su mi zanimljivi. I jedni i drugi galamili su u mikrofone i iza mikrofona i bili su ih puni novinski stupci! No u isto vrijeme držali smo za jednu ruku Eros, a za drugu Thanatos u šetnji kroz život koji uvijek ide prema kraju svojeg puta.

Koliko znam, jedan vaš portret Tita bio je zabranjen. Tko ga je zabranio?

Danas se pojmom komunizma lamata kako tko hoće, uglavnom u pejorativnom smislu. U ona vremena takvi su uglavnom šutjeli! Za razliku od njih mi biafranci smo, u ona vremena i o onim vremenima, kiparstvom i slikarstvom, kritički govorili otvoreno i neustrašivo. Tako sam ja tada naslikao dvije slike, jednu s autoritativnim Titovim i Jovankinim portretom i drugu sliku Tita s dvije glave, koje su mi skinuli sa Zagrebačkog salona i monografske izložbe u Nišu. Netko je bio kolovođa, vjerujem po zadatku. Ali, de mortuis nihil nisi bene.

Je li znak otpora komunističkom vremenu bio razlog slikanju religioznih tema? Naslikali ste Križni put za crkvu sv. Ivana Krstitelja u Zadru 1986, zatim slike Pad, Pokušaj bijega, Posljednja večera, Nebo i zemlja, sve 1989.

Jedan me svećenik tada pri posvećenju Križnoga puta upitao kako može ateist slikati Pasiju. Primijetio je da u mojim slikama na tu religioznu temu ima nečega što izlazi izvan okvira ustaljenih sakralnih konvencija. Uostalom, tema Kristove Pasije vječna je tema ljudske patnje i povijesni je motiv u umjetnosti.

Nakon 1990. ponovno nastaju slike refleksivne tematike Prazor, I krik moj tone u prazninu koja nastaje između mene i svijeta, Na pragu XXI. stoljeća, sve 1991; Tijek i razmeđa III, 2000. Zanimljivi nazivi slika...

Od 1990-ih svi smo na svoj način postali angažirani.

Zbog rata ili nezadovoljstva uspostavljenom demokracijom?

Ako je demokracija zagarantirano pravo čovjeka da izgovori ono što misli, a što vrlo često rađa nasilje, onda se s pravom možemo zapitati čemu sve to? A to se događa na ovom uzavrelom planetu otkad se pojavio Homo erectus i ništa se nije promijenilo ni s Homo sapiensom. Dapače, od tada počinju ljudski nesporazumi – dobro i zlo. Danas bi svakome pametnom trebalo biti jasno ono što nas uče sve religije svijeta – da ljubav i sreća čovjeka moraju nadvladati moć sile i sveukupnu ljudsku glupost. Ako tako ne bude, raspršit ćemo se poput atoma u nepreglednom svemiru.

Naslikali ste ciklus aktova u akvarelu?

Da. Ljeto 1973, pa cikluse crteža Tragom zbilje XX. stoljeća, zatim brojne portrete i aktove poznatih glumica i glumaca poput velikana Pere Kvrgića, Bobija Marottija, Fabijana Šovagovića ... O mladosti, kamo si nestala tako brzo…?!

Ipak vam život nije prošao uzalud?

Sve je, nasreću, zabilježeno na platnu i papiru; i mladost i ljepota i vrijeme s puno manje stresa. U ljepoti ženskog tijela sve je lijepo, sve pršti od mladosti i nadahnuća i, kako bi rekao Krleža, „mi se usred ove magle pitamo, ipak i usprkos svemu, o čemu je riječ kada je riječ o ljepoti.“

Prije nego što ste upisali Akademiju likovnih umjetnosti, htjeli ste biti glumac, zašto?

Zašto? Uz neki talent koji vam je dan rođenjem obično je pridodat još jedan ili više talenata. Nakon mature nisam se mogao odlučiti između slikarstva i kazališta pa sam mislio da mogu paralelno pohađati i jednu i drugu Akademiju. Imao sam sreću, ili nesreću, da su me odbili na tadašnjoj Kazališnoj akademiji i eto me tu gdje jesam. Svoje područje slikarstva proširio sam scenografijom, a scenografiju režijom, pazeći pritom da ostanem slikar u scenografiji, a ne scenograf u slikarstvu.

Scenografijom se profesionalno bavite od 1971.

Negdje sam i sâm pročitao da sam tražio ravnotežu između dinamike dramske radnje i njezine likovnosti, da sam „scenografijom šoka“ nastojao stvoriti svijet tjeskobe i nelagode. Kao rezultat toga nastale su scenografije za predstave U guštari velegrada Bertolta Brechta 1974. u zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella i Artaud luda u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića...

Zatim ste, piše o vama, „radili scenografije naglašenih estetizirajućih obilježja u kojima prevladavaju čistoća i jasnoća obrisa i malobrojne pojedinosti...“

U taj koš ubacili su scenografije Šimun Cirenac Ivana Bakmaza, Orgije monaha J. Polića Kamova, Ivanova A. P. Čehova i Pustolova pred vratima Milana Begovića u Gavelli... Kazališne dekoracije osmišljavao sam, tako je zapisano, i „doslovno slikajući po scenografiji i citirajući svoje slikarstvo“, kao naprimjer u Krležinu Banketu u Blitvi 1981. godine.

Čemu tolika raznolikost?

Ona je posljedica brojnosti mojih scenografija. U otprilike dvije stotine kazališnih scenografija i kazališnih projekata logična je različitost jer su i zadaci bili različiti. Bez obzira na to što je moj scenografski rukopis bio prepoznatljiv i što su moja umjetnička kazališna ostvarenja ovisila o komunikacijskom procesu, u kazalištu se osjećam slobodniji, što zvuči paradoksalno, naoko neprilično samosvojnom stvaralačkom činu, no osjećaj da utječete svojom idejom i ostvarenjem na sve ostale elemente predstave pričinjava mi neobično zadovoljstvo.

Važan dio čine „scenografije simbola“...

U tu grupu ubrajaju se scenografije Schillerovih Razbojnika u Gavelli, Shakespeareove Mjere za mjeru, Braće Karamazovih F. M. Dostojevskog, scenografija predstave Ruy Blas Victora Hugoa, koju je režirao Andrej Hieng u Slovenskom ljudskom gledališču u Celju, Držićeve Hekube na Dubrovačkim ljetnim igrama itd.

Je li ta faza scenografskog reduciranja značila vraćanje slikarstvu?

Kad god sam radio scenografiju, uvijek sam se oslanjao i razmišljao iz bjeline platna i papira, a malokad iz arhitekture. Slikajući scenografiju, slikam i mizanscenu, pa ako to redatelju pomogne, dobro, ako vidi nešto drugo, opet dobro… Takvu suradnju sam imao najviše s Georgijem Parom. Skica za scenografiju često nije više od sna, a njezino ostvarenje nije više od more.

Često ste radili scenografije predstava po Krležinim djelima: Put u raj, U logoru, Vučjak, Leda, Kraljevo, Gospoda Glembajevi... Je li vam Krleža bio ili s vremenom postao opsesija?

Krležine didaskalije sjajne su vizualne opservacije, mogu pridodati, čisto slikarstvo. Veselio sam se tim projektima.

Osim scenografijom bavili ste se kostimografijom i režijom. Očito ste htjeli dokazati da ste bolji od mnogih...

Što znači biti „bolji od drugih“?! Različit da, pa nije to nogometna utakmica. Kostimografijom sam se bavio manje – tu sam se oslanjao na majstore u krojačnici. Kostimi su često važniji od prostora, važni su za glumice i glumce i bitan su element ukupne dramaturške vizualnosti. Crtajući kostime, obično sam portretirao i samog glumca u ulozi koju je glumio. Kada sam pokušao biti u cjelini autor i režirao Rigoletta, predstava je proglašena najboljom operom sezone. Poslije tog uspjeha nitko me više nije zvao.

Autor ste grafičkih mapa, ilustracija i crteža u knjigama, čak i idejnih rješenja za Podravku iz rodne Koprivnice....

Da bih se na sve to nadovezao, trebalo bi nam još nekoliko stranica. A da više ne gnjavimo naše čitaoce?

Dio slikarskoga opusa posvetili ste vlastitom tijelu i intimi: Slikar model sam sebi te Slikar i model. Razmišljate li danas o sličnim temama?

Sve češće mislim da smo tek „tvar od kojih sazdani su snovi“, kako je to napisao Shakespeare, i da  snovima završava naš kratki ljudski život.

Dobitnik ste brojnih nagrada. Možete li reći da ste ispunili životnu misiju?

Za dragoga Boga, zar mislite da bi to trebao biti neki moj rekvijem?! Htio bih ipak ispisati još pokoju likovnu sonatu.