Strukturni problemi i dominacija Ekvinocija

Ako bi se ovogodišnje Nagrade hrvatskog glumišta morale svesti na jednu riječ, bila bi to, bez sumnje: Ekvinocijo. Predstava u produkciji Dubrovačkih ljetnih igara, režiji Krešimira Dolenčića, premijerno prikazana u istezalištu Posat ovoga ljeta dobila je sve „glavne“ nagrade za dramu u kategorijama najbolje predstave u cjelini, Krešimir Dolenčić nagrađen je za najbolje redateljsko ostvarenje, a dvoje protagonista, Zrinka Cvitešić i Goran Višnjić, za najbolju žensku, odnosno mušku glavnu ulogu. Ukratko, žiri za dramu, koji su činili predsjednik Boris Svrtan te Mirna Farkaš Salomon, Dušan Bućan, Ksenija Prohaska i Nedim Prohić odlučio je, čini se, nedvosmisleno pokazati što misli.

HNK u Zagrebu uoči dodjele Nagrada hrvatskog glumišta

Helena Buljan

Gertruda Munitić

Povijesni Lesićev čin

Nagrada hrvatskog glumišta utemeljena je 1992. kao središnja strukovna nagrada za kazališnu (dramsku, opernu i plesnu), radijsku i televizijsku umjetnost. Datum dodjele izabran je mudro, uvijek je to 24. studenoga, jer je toga dana 1860. glumac Vilim Lesić, u dogovoru s Dimitrijem Demeterom, tada najvažnijom pokretačkom osobnošću zagrebačkog kazališta, izazvao nešto što je iz perspektive nekog neutralnog moglo izgledati kao incident. No, u tom trenutku teško da je bilo neutralnih. Lesić je, naime,  nakon pobune publike prekinuo tada uobičajenu predstavu njemačke družine koja je nastupala na zagrebačkoj pozornici i objavio da će se od toga trenutka na sceni govoriti samo hrvatski. Trenutak je, dakako, bio simboličan, no upravo simbolika najčešće čini ono što zastaje i ostaje zapisano u vremenu. Posebno kada se radi o kazalištu, mjestu koje je prirodno sazdano od geste i voli biti svjesno samo sebe do mjere da je riječ „teatralnost“ u svakodnevnom govoru poprimila upravo značenje velike, pomalo pretjerane geste. Lesićeva gesta, koja se danas pamti i obilježava, bila je upravo to. Teatralni trenutak, gesta. Međutim, gesta koja je u dijakronijskoj perspektivi postala mjestom stalnog spominjanja, memorija samosvijesti jedne kulture i jednog jezika koji 1860, dakako, nije završio svoj put samostalnosti i afirmacije, no na njemu je učinio, ako i simboličan, a ono svakako važan pomak.

Ekipa predstave Ekvinocijo prigodom dodjele nagrade

Nagrada hrvatskog glumišta danas bi trebala odražavati ono najbolje što se na hrvatskim scenama u protekloj sezoni (ili sezonama, nagrade se u opernim, radijskim, televizijskim i plesnim kategorijama dodjeljuju svake dvije godine) dogodilo. Već je poslovično postalo, da to uspijeva tek, u boljim slučajevima, djelomično. Stoga se i nekome tko nagradu prati može činiti da svake godine čita (ili piše) isti tekst. Strukturni problemi koji se ističu uvijek su jednaki, od sustava nominacija, koje žiriji, u pravilu, slijede (iako članovi žirija imaju pravo nominirati ostvarenja koja nisu nominirali njihovi producenti), što onda, jasno, isključuje pojedina vrijedna ostvarenja iz konkurencije, preko sveukupno prevelikog broja kategorija, u kojem opet izostaju određene bitne (primjerice, nagrade za oblikovanje svjetla ili autorsku glazbu), do nekih kategorija koje objedinjuju zaista raznovrsne kreativne funkcije ili žanrove (nagrada za redateljsko ili dirigentsko ostvarenje u operi, nagrada za lutkarsku predstavu ili predstavu za djecu i mlade te vjerojatno „najpoznatija“, nagrada za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolju dramatizaciju, adaptaciju, dramaturšku obradu teksta ili dramaturgiju predstave). Ovi prigovori, koji se ponavljaju svake godine, mogli bi se otkloniti izmjenama i dopunama postojećeg ili donošenjem novog Pravilnika o dodjeli nagrade. Trenutni, barem u verziji objavljenoj na mrežnim stranicama Hrvatskog društva dramskih umjetnika, datira iz 2010. godine. Je li možda došlo vrijeme?

Kontinuiteti i dominacije

Dok je, međutim, Pravilnik takav kakav jest, nagrade imaju kontinuitet. Što je, osim Ekvinocija, za istaknuti od ovogodišnjih? Svakako nagrade za svekoliko umjetničko djelovanje. Dobile su ih Gertruda Munitić za operu i Helena Buljan za dramu. Najboljom opernom predstavom proglašen je Rigoletto HNK u Zagrebu (žiri za operu: Jana Haluza, Goran Merčep i Laura Vadjon), a najboljom plesnom predstavom House Bolero Studija za suvremeni ples (žiri za ples: Ognjen Vučinić, Una Bauer i Vesna Mimica). Nagradu za izuzetan doprinos kazališnoj umjetnosti (koja se može dodijeliti i za glazbu i svjetlo, čime se dijelom kompenzira nepostojanje samostalnih nagrada) dobio je Aleksandar Saša Mondecar, oblikovatelj svjetla. Za istaknuti je i da je Krešimir Dolenčić dobio i nagradu za opernu režiju (Figarov pir HNK u Osijeku), a nagrade za sporedne uloge dobili su Helena Minić Matanić i Ljubomir Kerekeš (oboje za ostvarenja u Slučaju vlastite pogibelji varaždinskog i riječkog HNK), što znači da su niz važnih nagrada dobile predstave u produkciji Senke Bulić (intendantice HNK u Varaždinu, ali i ravnateljice Dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara).

Popis svih dobitnika naširoko je objavljen, bilo je, dakako, nagrada s kojima će se netko privatno složiti ili ne, dobitnici će se njima pohvaliti i upisati ih u životopise. Teško je ne primijetiti i da se nagrade ipak uvelike dodjeljuju institucionalnoj sceni. Ove godine ni nagrada za poseban doprinos kazališnoj umjetnosti, koja je u nekim proteklim godištima služila za popunjavanje te praznine, nije dodijeljena nezavisnoj sceni. Strukturni problemi nagrade, dakle, ostaju, i trebala bi se o njima, zaista, povesti rasprava ozbiljnija od prigodničarskog pozivanja na dodjeli.

Spoj kazališta i sporta

Svečanost dodjele (režirala ju je Helena Petković, a scenarij je napisala Ivana Vuković) ove je godine obilježena idejom da se povežu sport i umjetnost, pa su tako pojedine nagrade, uz kazalištarce, dodjeljivali i vrhunski sportaši, hrvatski olimpijci. Kao ideja, ta se poveznica čini pogođenom, dok su pojedini trenuci uvelike ovisili o snalažljivosti sudionika. Inače, dodjela je tekla svojim uobičajenim (pre)dugim tokom, zaključivši tako još jedno svoje godište obilježeno istim problemima.

Dobro je da Nagrada hrvatskog glumišta postoji, ali potrebna joj je reforma, i to prvenstveno strukturna, a tek onda sadržajna. Ta bi reforma bila u interesu svima, bez obzira što bi se neki u njoj osjećali zakinuto. Nagrada hrvatskog glumišta možda nije izvor skandala, ali je u mnogočemu izvor, kako je to sročio jedan kritičar, „uobičajenih paradoksa“, za koje bi bilo dobro da se počnu mijenjati.