Ritam kao temelj režije i dramaturgije

Prva premijera na ovosezonskom repertoaru Hrvatske drame riječkog Zajca pripala je autorskom projektu u režiji višestruko nagrađivanog Ivana Plazibata, pod naslovom Kad se zaljubljujemo. Postavljena u orkestralnoj dvorani kazališta, komorna predstava o ushitima ljubavi svih oblika, kroz priču o jednom nepredvidljivom obiteljskom druženju, vješto progovara o temi slobode pojedinca na izbor, na ponovno otkrivanje života, pa čak i u tzv. „trećoj životnoj dobi“.

Zvijezda predstave je veličanstvena Olivera Baljak u ulozi Lare / Snimio Dražen Šokčević

Autorski projekt koji, pored Plazibata i dramaturginje Petre Pleše, potpisuju i članovi glumačkog ansambla, naoko je jednostavan scenski komad, u potpunosti neopterećen nekakvim banalnim kriterijem originalnosti. U režijskom, dramaturškom, scenografskom i kostimografskom smislu Kad se zaljubljujemo ne predstavlja ništa novo, ništa iznenađujuće za gledatelja. Na sceni vidimo razvoj jedne obiteljske večere i sukoba iz kojeg isplivavaju skrivene želje, traume i unutarnji svjetovi likova, progovarajući o svima poznatim problemima. Realistički osmišljena režija (Plazibat) oslobađa gledateljevu percepciju od težine koju bi izazvala neka inovativnija inscenacija, a usklađeni kostimi (Manuela Paladin Šabanović) i scenografija (Paola Lugarić Benzia i asistentica Mateja Ozmec), uz suptilno, no minimalistički funkcionalno oblikovanje svjetla (Predrag Potočnjak), pridonose harmoničnosti cjelokupne strukture predstave te, u svemu tome, čak i glazbena podloga (Sandi Bratonja) služi tek kao materijalizacija scenske atmosfere. Čar ovog autorskog projekta uistinu ne leži u nekoj prividnoj unikatnosti forme, pa čak ni sadržaja, već u znalački oblikovanom – ritmu. Unutar te jednostavne strukture, Plazibatovo umijeće prepoznajemo u besprijekornoj orkestraciji i gotovo matematički preciznom poretku svih sastavnica scenske igre. Ritam caruje na pozornici dok nam predstavlja sve sastojke drame – u najužem smislu riječi – koja nastaje i razrješava se pred našim očima. Ritam je alat koji nam pruža svaku novu promjenu na sceni u pravom trenutku. Ritam je taj koji savršeno izražava ne samo dramaturšku funkciju svakog pojedinog lika nego i njihova pojedinačna sazrijevanja.

Pri tome je Plazibatu pošlo za rukom izvući ono najbolje iz glumačkog ansambla. Jelena Lopatić (Zrinka), Aleksandra Stojaković Olenjuk (Lea), Deni Sanković (Toni), Romina Tonković (Andrea) i Ana Marija Brđanović (Karolina), bez iznimke, igraju samouvjereno, prirodno i konzistentno te uspješno vladaju svojim scenskim bivanjem, posebice u dinamičnim scenama koje – opet, vješto iskorištenim ritmom – tu i tamo okrune obiteljsko ludilo nenapadnom groteskom (poput kaotične interakcije između Zrinke, Lee, Tonija i Karoline), kao i u trenucima neugodne i intenzivne napetosti.

Ipak, zvijezda predstave je veličanstvena Olivera Baljak u ulozi Lare, dramske prvakinje jedne kazališne kuće koja u svojoj „trećoj životnoj dobi“ odluči započeti novi život i dopustiti si priliku da ponovno iskusi ljubavni ushit. Riječka nacionalna dramska prvakinja nedvojbeno je u ulogu unijela ponešto sebe same, no na sceni vidimo potpuno drugačiju, cjelovito izgrađenu junakinju. Nekim nevidljivim režijskim postupcima i majstorskim glumačkim sposobnostima, njezina Lara, središnja os predstave, ostaje u centru cijele scenske igre čak i kad joj ta ista igra dodjeljuje pozadinsku ulogu. Olivera Baljak glumica je nepresušne sposobnosti preobražavanja svakim novim scenskim radom, čemu svjedoči i slojevitost koja izvire iz glavne junakinje ove predstave. Njezina nam je Lara bliska i predstavlja se kao otvorena knjiga, s cijelim nizom mana, vrlina, strahova i nadanja obuhvaćenih glumičinom nevjerojatnom ekspresivnošću.

Kad se zaljubljujemo predstava je kojoj je teško naći značajnu zamjerku. Od pomno uobličenih dramaturških motiva – premda je riječ o autorskom projektu, treba naglasiti i izvrsno oblikovanje teksta Petre Pleše – do besprijekornog ritma režije, od sjajnog glumačkog ansambla, koji predvodi jedinstvena Olivera Baljak, do glazbe, svjetla, scenografije i kostima koji zajedno stvaraju pravi mali svijet pred publikom, nova predstava na repertoaru riječkog HNK dopire duboko u srce gledatelja. Autorski projekt pod vodstvom Ivana Plazibata time je uistinu ostvario sve postavljene ciljeve, poklonivši publici ne samo „našu Laru, koja je u toj dobi puna života i drame“, kako navodi sam redatelj, već i „predstavu koja od teme prava na ljubav govori na kraju o pravu na izbor“. Predstavu, nadodat ćemo, u kojoj je svakoj sastavnici dodijeljeno prikladno mjesto, spretno, umjereno i staloženo.