Predstava budnog sna

Nakon što se ljetos bavio Wittgensteinovom filozofijom i odnosom autoritativnog učitelja i njegovih traumatiziranih učenika, nova predstava Zlatka Pakovića Sokrat se ne boji biti ismijan u Kerempuhu čini se kao prirodni nastavak redateljevih interesa i produžetak njegove autorske poetike. Predstava je iznutra podijeljena na dva svijeta, odnosno dvije razine dramske zbilje. Prva koja je prikazana opisana je kao satirična, a u njoj se izmjenjuju prizori Aristofanove komedije Oblaci (Oblakinje) u kojoj seljaka Strepsijada igra Marko Makovičić, a Josip Brakus „Sokrata“, onakvog kakvoga ga je Aristofan prikazao u svojoj drami. Okosnica radnje te komedije, a i ove „unutarnje“ drame, Strepsijadova je želja da uči retoriku kako bi izbjegao plaćanje dugova pa odlazi sofistima, ovdje „Sokratu“, kako bi naučio vješto govoriti čime bi svaku situaciju okrenuo u svoju korist, makar stvarne okolnosti govorile drukčije. Jasno je vidljiva granica između dva lika pa u njihovim interakcijama dolazi do sudara starog i novog svijeta, sudara običnog poljoprivrednika i moćnog govornika. Pritom je Brakus odjeven u odijelo s kravatom, evocirajući kostimom suvremene političare i njihov izgled. Povremeno mu se glas postane dublji i promukao, aludirajući na moguću prisutnost sotonske sile. Ovaj „Sokrat“ u svojoj prezentaciji uči kako nije važno što se govori, već kako se izgovara, ukazujući na manjkavost sofizma.

Marko Makovičić kao Strepsidijad i Josip Brakus kao „Sokrat” / Snimio Luka Dubroja

Druga je fikcijska zbilja ozbiljnijeg i dramatičnijeg tona te je po ontološkoj hijerarhiji bliža zbilji što je označeno u distinkciji dva Sokrata. Naime, tu zbilju čine likovi bazirani na povijesnim ličnostima: Sokrata igra Vilim Matula, Aristofana Matija Šakoronja, Euripida Ozren Opačić, Platona Jakov Zovko, Agatona Karlo Mlinar i Meleta Tomislav Dunđer. Ovdje je fokus na polemikama o demokraciji, istini i satiri, njezinu potencijalu da bude metoda spoznaje i opasnosti njezina obrata. Na sceni se pridružuju i dvije glumice, predstavljajući dvije tradicionalne dramske vrste – Linda Begonja kao Tragedija i Josipa Anković u ulozi Komedije. U njihovim zasebnim monolozima rastvara se problem društveno angažirane umjetnosti, točnije njezine nemoći da ostvari svoj umjetnički potencijal izvan granica pozornice na kojoj se izvodi. Linda Begonja u liku Tragedije tumači i samog redatelja „Pakovića“ svojim kostimom koji se sastoji od bijele košulje i crnih hlača koje nosi ispod dugog crnog kaputa kojem je na leđima šljokicama izvezena riječ „Tragedija“. Kombinacija bijele košulje i crnih hlača uobičajen je kostim u kojem Paković igra u svojim predstavama (barem prema dosadašnjem iskustvu potpisane kritičarke).

Tijek predstave podsjeća na Brechtov komad Strah i bijeda Trećeg Reicha u kojem se isto nižu scene koje ilustriraju sliku svijeta jednog povijesnog trenutka pa je velik naglasak u Sokratu zapravo na polemičnim dijalozima koje glumci izmjenjuju što zahtijeva koncentrirano slušanje jer je kretanje prilično ograničeno na uglavnom praznoj pozornici. Čak ni songovi koje prati autorska glazba Nenada Kovačića i Maka Murtića ne podižu dinamiku izvedbe u odnosu na dijaloške scene. Lišenost scenskog spektakla ili uzbuđenja radi u korist teksta i retorike predstave, što i jest glavna vrijednost ovog komada. Više je tih hvalevrijednih filozofskih i političnih gimnastika, a ovdje izdvajam dvije za koje smatram da su najdojmljivije. Jedna od tema je satira kao spoznajna metoda i Aristofanov satirični obrat u Oblacima kojeg Paković apostrofira i u tekstu otisnutom u programskoj knjižici. Paković se poigrava riječima pa je satira postala satara – ona više nije komička figura koja djeluje samo u prostoru fikcije, već je izašla iz okvira i ušla u našu stvarnost, u sudstvo kako precizira redatelj zbog konteksta Sokratove tragične sudbine.

Osim Oblaka, u predstavu su se uplele i Aristofanove Ptice preko velikih maski o obliku različitih vrsta ptica čiji je autor Miljenko Sekulić. Predstava njima i završava, redom glumaca koji nose te maske i gledaju prema gore, a jedino je Matula kao Sokrat među njima gologlav. Ta završna slika slijedi netom nakon što se Strepsijad budi iz sna, tj. unutarnje predstave, a to nas opet vraća na ideju pozornice kao mjesta gdje je moguće i ono nemoguće te da se iz fikcije i predstave može izaći. Međutim, onda se postavlja pitanje kakva je to stvarnost u kojoj se budimo i je li ona uistinu drugačija od one kakvom je slika kazalište?