Podsjeća li to na hrvatsku zbilju?

Nakon memoarskih ratnih zapisa Kratki izlet (1997), romanā Polusan (2009), Povijest instituta (2013) i Blato u dvorištu (2018) te putopisa Čez pole i vrvje (2023), Ratko Cvetnić složio je i objavio zbirku kratkih priča Nulta tolerancija i druge priče. U knjigu je uvrstio šesnaest tekstova prethodno uglavnom tiskanih u novinama i časopisima – najviše u sklopu natječaja Večernjeg lista „Ranko Marinković“ i u Akademijinu Forumu – u razdoblju od 2011. pa do ove godine. A tu, najnoviju Cvetnićevu priču (Penzija) mogli ste čitati u travnju upravo u Matičinu Vijencu!

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2024.

Čitatelji koji su se već susretali s prozom ovog pisca lako će ga, unatoč promjeni književne vrste kojom se sada javlja (roman → kratke priče), prepoznati po usredotočenosti na suvremene teme i ljudsku svakodnevicu te uporabi ironije kao dominantne stilske figure. No, istodobno će im odmah u oči upasti i velika promjena vezana uz pripovjedača (naratora), važan strukturni element proznog djela. Za razliku od pripovjedačā Cvetnićevih romana koji su se redovito javljali u prvom licu jednine i pritom bili i glavni likovi prikazane romaneskne zbilje, naratori njegovih kratkih priča sada su tzv. pouzdani pripovjedači, redovito u trećem licu i ne sudjeluju izravno u radnji priča, nisu likovi (izuzetak je priča Pismo cijenjenom Pravobraniteljstvu, „moja schachnovelle“ kako je naziva autor, a posrijedi su dva dopisa u kojima su na tapeti besmislice političke korektnosti).

U bilješkama o piscu u Cvetnićevim knjigama, pa tako i u ovoj novoj, postoje rečenica-dvije o tome da je autor od 1986. do 1998. godine radio u novinskoj kući Vjesnik. Dvanaest godina rada u takvoj ustanovi sasvim je dovoljno da se novinari i novinarstvo upoznaju uzduž i poprijeko, duboko i široko, od glave do pete. Naravno, ako to želite i ako imate kliker i dovoljno strpljenja da tom svijetu uđete pod kožu, da razumijete njegove mehanizme, da ga pročitate i shvatite njegovu moć: moć širenja istine, ali i moć manipulacije. U Cvetnićevim romanima vidi se da je autoru to iskustvo u novinskoj kući bilo dragocjeno: shvatio je načela funkcioniranja medija, našao obilatu građu za svoje stvaralaštvo, a stekao je i samopouzdanje i sigurnost, literarnu uvjerljivost u oblikovanju toga dinamičnog miljea koji je u posljednjih tridesetak godina doživio nevjerojatne promjene, a u nekim svojim aspektima i sunovrat vrijednosti.

U ovoj su zbirci dvije vrlo zanimljive i literarno uspjele priče tematski vezane uz medije i prožete ironijskim tonovima različita intenziteta. Protagonist priče Ispod površine – koja snažnije dijagnosticira rak-rane hrvatskoga novinarstva zadnjih tridesetak godina – novinar je slobodnjak koji dolazi iz Zagreba u Split da bi napisao reportažu o posadi diverzantske podmornice koja mora obaviti određeni zadatak. Tekst je uglavnom napisao unaprijed tijekom noći u vlaku, pa u podmornicu ide radi alibija. Sertić je u slobodnjake otišao devedesetih, kad su u medijima bila teška vremena, otkrivši da na tržištu ima prostora čak i za novinare kojima je politika odurna. Narator novinara opisuje kao pragmatična čovjeka, lišena emocija i profesionalnih iluzija, a u jednom trenutku bilježi i njegovo neizrečeno pitanje „A što je s tim inicijacijskim psinama za koje se priča da znaju biti baš žestoke?“. Odgovor stiže u trenutku kad je novinar zadrijemao, posada pogasila svjetla, jedan mornar zaurlao „Prodor vode! Tonemo!“, a drugi ga polio vodom iz lončića. Inicijacijska psina završava ovako: „‘Evo, dečki, u sto eura da je infarkt miokarda’, sat vremena poslije na obali, vojni liječnik, pukovnik Sušec, već je pakirao torbu. ‘A što reći, tipična novinarska smrt.’“

U priči Zlatno doba porna pripovijeda se o zaboravljenoj njemačkoj pornoglumici umjetničkog imena Labia Mayor, za koju se otkrilo da je zapravo Lucija M., Hrvatica rodom iz sela u okolici Vinkovaca. Čim je to objavljeno, novinari jednog našeg portala pronašli su njenu brojnu rodbinu: „‘Moja majka držala ju je na krštenju’, potvrđuje mještanka, a pronađena je i fotografija s prijema u pionire za Dan Republike 1966. godine. ‘Ja sam joj vezala maramu’, prisjeća se, vidljivo dirnuta, devedesetogodišnja Slavica Gašpar, umirovljena učiteljica mjesne osnovne škole. ‘A u kojem je to filmu nastupila?’“. Ova je priča najzačinjenija različitim registrima ironije od svih u zbirci: obuhvaća ruganja, svađe, zgražanja, prepucavanja, razmjenu udaraca, agresiju slijeva, zdesna, iz centra, upletanje feministica, crkvenih organizacija, portala, TV studija, tribina… Podsjeća li to na zbilju?

O tome kako u modernu priču, s logičnim ali zakučastim Čehovom, žutim mačkom i zemljanim vrčem, ulazi jedna prošnja esencijalnih turopoljskih Hrvata govori priča Instant karma. Kako je istočnonjemačka profesorica marksizma nakon pada Zida završila Na recepciji hotela, a jezik čarobnjak spasio hrvatske profesore toga istog predmeta? Ima i nekoliko priča o bračnim vratolomijama: žena u Langošicama neko je vrijeme trpjela muževu psihičku torturu i batine, ali je našla snage i načina da se riješi nasilnika; u Nultoj toleranciji profesor će postati ministar, supruzi će pripisati dio zasluga za obaranje sadašnjeg ministra (njezina polubrata), a usput će zadržati ljubavnicu; Karlovačko pravilo otkrit će supruzi muževu nevjeru na bizaran način, a ona će njegovoj ljubavnici pokloniti mobitel i uputiti dvosmislenu poruku „Slobodno ga zadržite.“

Čitati.