Pametno ostvarenje kojem nostalgija nije štaka

Redovitom posjetitelju HNK Split predstava Robi K. / Crvenkapa je mrtva logično će se nastaviti na naslove U malu je uša đava iz 2022. i Tiha noć iz 2023. godine. Zaista, čini se da se ovaj niz u mnogočemu može povezati: lokalni autori, veliki ansambl, zaigrana scenografija, zagarantirani dašak nostalgije…  Ipak, Robi K. pokazao se uspješnijim dramskim ostvarenjem od navedenih naslova iz prethodnih kazališnih sezona.

Kazališna inačica kultne Ivančićeve kolumne najočitije je uspješna u izvedbenom. Stipe Jelaska u ulozi naslovnog Robija K. logičan je i pametan izbor, a njegova izvedba postaje sve snažnija, zaigranija i drskija kako predstava odmiče. Katarina Romac kao učiteljica Smilja apsolutno je „pojela“ ostatak ansambla i pokazala zavidnu vještinu u balansiranju karikaturalne izvedbe. Iznenađujuće je humorističan i Elvis Bošnjak u ulozi susjeda Bezmalinovića, u histeričnoj sceni vezanoj uz ćirilicu koja je, uz Smiljino objašnjavanje Domovinskog rata, primjer jedne od (naj)uspješnijih scena u drami. Nenad Srdelić očekivan je izbor za ulogu Dida sa Šolte čiji se potencijal u predstavi, nažalost, tek naslućuje.

Katarina Romac kao učiteljica Smilja apsolutno je „pojela” ostatak ansambla i pokazala zavidnu vještinu u balansiranju karikaturalne izvedbe / Snimio Milan Šabić

Ostatak ansambla u epizodnim ulogama uglavnom je uigran i drži dinamiku predstave na zavidnoj razini, iako se ne mogu oteti dojmu da su Anastasija Jankovskaja, Nikša Arčanin, Mijo Jurišić, Tajana Jovanović i Monika Vuco Carev itekako mogli dati veći doprinos jer su više puta dokazali uspješno plivanje u humorističnom i karikaturalnom s mjerom. Iako izvedbeno jedna od snažnijih recentnih predstava ove kuće, pametnijom podjelom mogle su se izbjeći oscilacije u izvedbama. Naime, Robijevi roditelji u izvedbama Monike Vuco Carev i Stipe Radoje bili bi bolji izbor od prigušenog Gorana Markovića i snažne, ali u ovakvoj vrsti izvedbe pomalo izgubljene Petre Kovačić Botić. Ma koliko bio vidljiv trud ovog dvojca, nisam se nikako mogla oteti dojmu da im ovakve uloge ne leže i da ni sami sebi ne vjeruju u izvedbama. Nažalost, kada se smijemo njihovim replikama i glumi, smijemo se tek pametnom tekstu, a ne glumačkoj nadogradnji istog.

Uspješna je ova predstava i u drugim aspektima. Dramski tekst je dinamičan, iako pati od viškova, scenski pokret uigran (Anja Ostojić), kostimografija funkcionalna i maštovita – zaigrani hommage dječjem dvodimenzionalnom crtežu i vizualnoj karikaturi (Aleksandra Pecić Mladenović), a zgodno su korišteni i scenografski elementi (Filip Triplat) i rekviziti (čunjevi kao Hrvati, Srbi, ustaše, četnici, Nijemci i Talijani primjer su uspješnog usvajanja koncepta „manje je više“).

Ipak, koliko god zabavna i na trenutke bolno točna i hrabra bila (ponajprije zahvaljujući Ivančićevu peru), najveća manjkavost od koje pati predstava Robi K. / Crvenkapa je mrtva skriva se u neiskorištenom potencijalu dramske i režijske nadogradnje izvornog teksta. Iako vješto povezane, epizode iz života ovog devetogodišnjaka u jednom trenutku postaju repetitivne, a publika odmicanjem predstave sve jasnije uočava oscilacije između energičnih, nabijenih grupnih scena i onih koje ne dostižu svoj puni potencijal. Ono što najviše smeta je činjenica da naslovna Crvenkapa, ona koja ne bi trebala biti samo zgodan dodatak naslovu, kronično izostaje na sadržajnom planu. Pojavljuje se na početku predstave i onda tek za nekih sat vremena; nedovoljno uočljiva i snažna da bi priči dodala novi sloj. Kazališna nadogradnja novinarskog (i književnog) kultnog lika mora biti finije protkana kroz predstavu, ali na način da se njezinim uklanjanjem dramsko uprizorenje raspada, nestaje nam pred očima. Ovdje to nismo dobili – naime, da nas ne gleda iz naslova, Crvenkapu mnogi ne bi ni upamtili nakon odgledane predstave.

Redukcija u odabiru scena, dodatno promišljanje noćnih mora, snova i Crvenkape, bolja podjela i davanje više prostora Didu sa Šolte mogli su od ove predstave napraviti zaokruženu, kvalitetnu predstavu koja ne bi bila tek posveta Robiju K., već bi mu produljila život u drugačijoj, izvedbenoj dimenziji. Ipak, dobro je da smo na daskama splitskog HNK napokon  dobili predstavu kojoj nostalgija nije štaka, koja je uspjela bocnuti čak i one koji u najvećim i najočitijim promašajima ove kazališne kuće vide uspjeh, iskorak i hrabrost. Predstava Robi K. ima svoje manjkavosti, itekako ih ima, ali neosporivo je ponudila osvježenje u repertoaru ozbiljnom kazališnom produkcijom koja uspijeva progovoriti o vječnom ustrajanju na glupim „svetinjama“ kao što je to napravio Robi K.– zabavno, hrabro i zaigrano.