NOVA PRIJEVODNA PROZA: PAOLO GIORDANO, TASMANIJA

„Jedan je istočnjački mudrac u svojim molitvama uvijek tražio da ga božanstvo izvoli poštedjeti života u zanimljivo doba. Kako mi nismo mudraci, božanstvo nas nije poštedjelo pa živimo u zanimljivo doba. U svakom slučaju ova epoha ne dopušta da se za nju ne zanimamo. To današnji pisci znaju. Ako govore, već se eto kritiziraju i napadaju. Ako pak ostanu skriveni te zašute, govorit će im jedino o njihovoj šutnji koju im bučno predbacuju.“

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2024.
Prevela s talijanskoga Dragana Vulić-Budanko

Ovo su rečenice s početka predavanja Alberta Camusa koje je održao na Sveučilištu u Uppsali 14. prosinca 1957. Predavanje je naslovio Umjetnik i njegovo vrijeme. Roman Tasmanija nagrađivanoga talijanskog pisca Paola Giordana upravo poštuje znakovite Camusove misli. Nisam sigurna da se i u jednom intervjuu Giordano izjasnio kao kamijevac, no njegovi likovi hladno su racionalni, egzaltirani u svojim sudbinama svakodnevice, mladi su intelektualci i znanstvenici koji se, kao pisac Paolo, junak ovoga romana, istodobno bolno i sarkastično odnose prema vlastitu životu, svjesni da u civilizaciji u koju su uronjeni ne mogu ništa promijeniti, iako ne šute! U tom kontekstu, autobiografsko ja našlo se u središtu romana i teško je razlučiti imaginarnoga Paola od pisca, zarobljenog u kolapsu suvremene civilizacije.

Imati iza sebe roman prvijenac Samoća primarnih brojeva (2008), koji je Giordanu podario prestižne nagrade za književnost u Italiji, preveden je u tridesetak zemalja, a ima i filmsku verziju snimljenu 2010, zasigurno je priželjkivana blagodat za svakoga pisca jer su nagrade nijemi ali vidljiv aplauz. Najnoviji roman Tasmanija proglašen je najčitanijim romanom u godini kada je objavljen (2022). Prijevod koji stiže književnim sladokuscima u Hrvatskoj dolazi iz pera Dragane Vulić Budanko. Paolo Giordano je doktor fizike, publicist koji piše za Corriere della Sera i pisac, rođen u Torinu 1982. u obitelji liječnika. Oca je moguće razočarao, kako je rekao u razgovoru na otvaranju ovogodišnjega Festivala svjetske književnosti, napustivši medicinu i posvetivši se fizici i pisanju. Sebe ne doživljava aktivistom i ne osjeća se nihilistom, kako ga poneki kritičari opisuju. Velika ideja koja ne mora ostati utopija kod ovoga znanstvenika i pisca mogla bi i trebala naići na plodno tlo – znanost i tehnologiju treba „poetizirati“, pretvoriti u priču, jer će nas žive pojesti!

Roman je strukturiran u tri dijela: U slučaju Apokalipse, Oblaci, Radijacija. Pripovjedač balansira dvama motivima: onaj osobni, duboko intiman i neizvjestan korak koji pojedinac čini sa svojim životom kroz koji se probija ranjiv i osamljen, te nesigurna budućnost Zemlje i civilizacije koju stalno iniciraju klimatske katastrofe i političke krize koje svijet guraju u nasilje i duševni ponor izoliranosti i depresije. Jedan problem potiskuje drugi, to je zakon pretapanja i izmjenjivanja publicističkih reportaža i eseja, kada Paolo piše o svijetu globalno. Tako i temu klimatske krize, o kojoj piše novinar koji prati i izvješćuje s konferencija o klimatskim promjenama, u drugi plan pogurne trenutna politička kriza. Pisanje je čin nade, kako pobijediti samoću.

Najsugestivnije stranice romana ispisane su kao reminiscencije na tragediju u Japanu: 6. kolovoza 1945. u 8:15 bačena je atomska bomba na Hiroshimu, tri dana kasnije 9. kolovoza u 11:02 eksplozija u zapadnom dijelu Nagasakija. „Mnogi koji su preživjeli bombe u Hiroshimi i Nagasakiju opisuju atomsku eksploziju kao tihi događaj. Opisuju je japanskom riječi pikadon, spojem riječi pika, svjetlost, i don, grmljavina… Svi se međutim sjećaju bljeska.“ Svjetlost koja probada oči provodni je motiv. Posljednje stranice romana u prvi plan iznova vraćaju svjetlost, bljesak, ali s drugim kontekstom: Paolo je operirao mrenu na oku, ima ugrađenu leću i vid mu se teško vraća. Bljesak svjetlosti bit će Lorenza koja ostaje uz njega.

U kolažu znanstvenih termina i prisjećanja čitatelja na možda manje mu poznate sekvence o tome kako je atomska bomba nastala, ispisana je potresna ispovijest preživjeloga japanskog dječaka imenom Tanaka-san, svjedoka iz Nagasakija koji je s majkom tri dana nakon eksplozije među ruševinama tražio svoje rođake. Od nobelovca i fizičara Enrica Fermija, koji bježi iz Italije u vrijeme stupanja rasnih zakona na snagu, u pustinjama Novog Meksika proučava i testira uran, da bi stvorio najmoćnije oružje na svijetu, do Paolova boravka u Japanu na komemoraciji kada susreće ostarjeloga Tanaku koji se naklanja i smiješi „zračeći krajnjom plemenitošću“, rađa se ideja pisca: „U priči jednoga djeteta može se oplakati sudbina cijeloga čovječanstva...“

Što učiniti kada je ljudska civilizacija preživjela nuklearnu ratnu katastrofu, i iz toga nije izvukla nikakvu pouku? Što učiniti nakon terorističkog napada u Londonu na Westminsterskom mostu, nakon terorističkog napada u centru Pariza 2015. nakon kojega djeca u školama redovito vježbaju kako blokirati vrata učionica, pritajiti se, biti smiren i čekati? Što učiniti kada klimatski pokazatelji iz 2019. potvrđuju da je to bila „prosječno druga najtoplija godina u posljednjih dvije tisuće“, kada kitovi s utrobom punom plastike ugibaju nasukani u zaljevima? Giordano piše „konverzacijski roman“ u kojemu s čitateljem ulazi u polemički razgovor.

Možda bi se civilizacija mogla skloniti u zamišljen, metaforički rajski vrt koji bi bila Tasmanija? U toj Tasmaniji spasila bi se bestidna civilizacija kojoj pripadamo, i vjerojatno poremetila dotadašnju prirodnu ravnotežu raja. Stoga, samo idealisti zatvaraju knjigu s tračkom nade jer istina je samo njima važna.