Notre-Dame u Parizu: nanovo otkrivena katedrala

Kada je 15. travnja 2019. katastrofalni požar zahvatio parišku katedralu Notre-Dame, uništivši njezinu srednjovjekovnu krovnu konstrukciju znanu kao la forêt (šuma) naposljetku prouzročivši urušavanje središnjeg drvenog tornja i triju svodova, cijeli je svijet užasnuto zastao u nevjerici. Dramatični prizori ikoničke građevine koja je nestajala pod nemilosrdnom vatrenom stihijom svjedočili su o kulturnoj tragediji civilizacijskih razmjera ne ulijevajući osobitu nadu u pozitivan ishod. Stručnoj su se javnosti tadašnja ambiciozna obećanja francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o cjelovitoj obnovi i rekordnom trajanju iste u najmanju ruku doimala suviše idealističnim, ako ne i nerealnim. Nasreću, pesimistične prognoze nisu se ostvarile; proces restauracije katedrale proglašen je nacionalnim projektom, a zahvaljujući brojnim privatnim i javnim donacijama (u kratkom je vremenu prikupljeno više od 800 milijuna eura) te hitroj mobilizaciji stručnjaka spašavanju ranjenog spomenika pristupilo se momentalno.

Predavanje Martine Regert u HDA u Zagrebu

Danas, pet godina kasnije, imamo se razloga radovati jer nas do ponovnog otvorenja obnovljene katedrale dijele tek dani: zvonjava osam restauriranih zvona teško oštećenog sjevernog zvonika u studenom je simbolično nagovijestila liturgijsku svečanost i posvećenje novog oltara predviđene za 8. prosinca prilikom koje će restaurirane crkvene orgulje zasvirati himan zahvale – Te Deum, a kako navodi otac Guillaume Normand, prethodit će mu obredno kucanje pastirskim štapom na vrata Notre-Dame dan ranije.

Predavanje u Hrvatskom
državnom arhivu

Tim je povodom, na inicijativu Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske u suradnji s Veleposlanstvom Republike Francuske i Francuskim institutom u Zagrebu, u Hrvatskom državnom arhivu održano predavanje arheologinje, kemičarke i doktorice znanosti Martine Regert koja uz Philippea Dilmmanna, Pascala Liévauxa i Aline Magnien koordinira znanstveni projekt „Notre-Dame“ u sklopu francuskog CNRS-a (Nacionalni centar znanstvenih istraživanja), usmjeren na sedam tematskih cjelina: zidove, drvo, metal, staklo, akustiku, antropologiju i digitalnu obradu. Nakon pozdravnih riječi predsjednika DPUH-a Dine Milinovića i francuskog veleposlanika Nj. E. Fabiena Fieschia, Martine Regert okupljenoj je publici iznijela ključne informacije o rezultatima petogodišnjeg istraživanja usmjerenog na materijalne i nematerijalne aspekte spomenika osvrnuvši se na izazove s kojima su se znanstvenici pritom susretali, uz naglasak na prikupljene, arhivirane i proučene podatke sadržane u njegovim krhotinama. Posebna pozornost bila je usmjerena na podrijetlo materijala kojim je crkva građena te način njegove nabave i konačne obrade u razdoblju srednjeg vijeka.

Takvom monumentalnom i kompleksnom pothvatu obnove građevine neprocjenjive kulturne, umjetničke i povijesne vrijednosti, poput pariške Notre-Dame, interdisciplinaran pristup nametnuo se kao imperativ. Ne čudi stoga podatak da je u navedenom procesu sudjelovalo više od 150 vodećih stručnjaka iz različitih, ali komplementarnih područja uključujući povjesničare, povjesničare umjetnosti, arhitekte, arheologe, akustičare, antropologe i mnoge druge. Studije koje su uslijedile rasvijetlile su mnoga nepoznata poglavlja gotovo tisućljetne povijesti „stare dame“ jer paradoksalno, o jednom od najljepših primjera gotičke arhitekture i najposjećenijih europskih spomenika do požara se zapravo znalo relativno malo. Nesretne okolnosti prisilno su zatvorile vrata katedrale za javnost, a odsustvo turista po prvi put je omogućilo provedbu cjelovitih restauratorsko-konzervatorskih istraživanja. Neka od novootkrivenih saznanja zaista su fascinantna.

Predavanje u Hrvatskom državnom arhivu organiziralo
je Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske

Započeta 1163. godine te dovršena sredinom 14. stoljeća pariška Notre-Dame na neki je način postala prototipom gotičke katedrale; ne zbog toga jer je prva (Sens i Senlis bili su ranije), već jer je njome u novom stilu uspješno konstruirana monumentalna, tipološki karakteristična ali istovremeno unikatna građevina. Opus francigenum estetike Île-de-Francea ovdje je zasjao do punog potencijala. Izgrađena kao peterobrodna bazilika prepoznatljivog harmoničnog pročelja (čine ga dva simetrična tornja koja uokviruju veliku rozetu) čiji se prostorni raspored do tad mogao susresti samo u obličju opatijske crkve u Clunyju te one sv. Petra u Rimu, Notre-Dame je svojim impozantnim proporcijama nadmašivala uobičajene gabarite gotičkih katedrala, a zbog nje su se morali mijenjati i dotadašnji propisi o kontroli građenja unutar cijelog okruga. Tijekom svoje duge povijesti podvrgnuta je mnogim nadgradnjama i restauracijama, poglavito nakon Francuske revolucije kada je, preimenovana u Hram Razuma, pretrpjela znatna oštećenja. U duhu romantičarskog zanosa 19. stoljeća koji je pobudio zanimanje za srednjovjekovnu umjetnost, a nadasve katedralu kao idealnu paradigmatsku građevinu čitave epohe, veliki Viollet-le-Duc oblikovao je rekonstruiranu vizuru francuskog arhitektonskog nasljeđa. Upravo njemu dugujemo današnji, ili barem donedavni izgled pariške katedrale, uključujući izgradnju 95 metara visokog drvenog šiljka na sjecištu križišta i transepta, a često se pisalo i da je Notre-Dame bila više njegovo djelo negoli djelo srednjeg vijeka.

Nakon pet godina obnovljena katedrala Notre-Dame 7. prosinca otvara svoja vrata / Snimio Petit Tesson Christophe / Pool / ABACA / PIXSELL

Premda je u nedavnom razornom požaru, čiji uzrok do danas nije razjašnjen, dio izvorne građe nepovratno nestao, značajan dio ipak se uspio sačuvati, uključujući čudesno neoštećen kovčežić iz bakrenog pijetla s vrha drvenog šiljka u kojem su se nalazile relikvije djelića Kristove trnove krune, sv. Dionizija i sv. Genoveve, zaštitnice Pariza. Također, iako se na prvi pogled nije tako činilo, većina zidova, srednjovjekovnih vitraja i rozeta nije uništena, a brzom intervencijom po završetku gašenja vatre koju je više od 400 vatrogasaca pokušavalo ukrotiti 14 sati, iz crkve i njezine riznice uklonjene su i na sigurno dopremljene brojne pokretne umjetnine. Prvotno raščišćavanje izgorjelih kamenih blokova, drvene građe i metalnih artefakata napravljeno je uz pomoć robotskih dizalica zbog potencijalne opasnosti od daljnjeg urušavanja.

Ponovo usvajanje
srednjovjekovnih znanja

Evidentiranju stanja te prikupljanju uzoraka i podataka pristupilo se već 16. travnja kako dio dragocjenih informacija ne bi bio izgubljen, a pristup složenoj gotičkoj konstrukciji podrazumijevao je racionalnu organizaciju aktivnosti te podjelu na zasebne istraživačke ekipe u odnosu na arhitektonske elemente. S obzirom da je donesena odluka o identičnoj rekonstrukciji tornja, svodova i čuvenog drvenog krovišta, bilo je nužno aktivirati srednjovjekovna znanja što je samo po sebi predstavljalo izazov budući da se takvom vrstom gradnje i „osvajanjem visina“ od razdoblja visoke gotike nitko nije bavio. U tome su im pomogli i srednjovjekovni tekstovi. Pod vodstvom stručnjaka za kamen ustanovljena je zapanjujuće mala debljina križno-rebrastih svodova od samo 12‒15 cm! Takva, do sad nigdje utvrđena izvedba pred znanstvenike je postavila tezu o debljini svodova kao nužnoj predispoziciji za ostvarenje cjelokupne visine određene građevine. Na koncu je zaključeno kako navedene komponente ne uvjetuju jedna drugu, nego je riječ o tehnici specifičnoj za Notre-Dame koju je potrebno podrobnije istražiti. Među arhitektonskom građom pronađene su i stotine do tad nevidljivih željeznih spojnica čija datacija, potpuno neočekivano i na iznenađenje stručnjaka, seže u vrijeme prve faze gradnje katedrale. Prikupljeni su i metodom C14 analizirani pougljenjeni komadi drvenih greda koji kao svojevrstan vremenski stroj svjedoče o klimatskim uvjetima, načinu obrade i vremenu iz kojeg potječu: ustanovljeno je da su hrastove šume u okolici Pariza, tzv. Pariške zavale, bile izvor krovišnih greda, a dopremale su se vodenim putem pomoću splavi.

Kako je navela Martine Regert, jedan od ciljeva istraživanja bio je definirati i prostorne akustičke uvjete. Premda je akustika Notre-Dame oduvijek slovila kao idealna, kroz razgovore s instrumentalistima i pjevačima koji su u njoj nastupali ustanovljena je drugačija perspektiva. Naime, zbog intenzivnog i dugotrajnog odjekivanja dolazilo je do miješanja tonova i harmonija zbog čega je intonativna temperiranost glazbenicima često predstavljala izazov. Dakako, valja imati na umu da su se glazbene forme i pozicioniranost izvođača u prostoru mijenjale tijekom povijesti te da su srednjovjekovni akustični parametri savršeno služili jedino glazbi rođenoj pod okriljem tog vremena.

Važno je spomenuti i EU projekt tzv. proširene stvarnosti kojim se u sklopu CNRS-ovog znanstvenog podviga izvršila digitalizacija katedrale i pripadajućih joj znanja, dokumenata i ekosustava nudeći virtualni uvid u sve njezine materijalne i nematerijalne segmente. Ovaj suvremeni način prezentacije kulturne baštine u obličju digitalne platforme koja se neprestano nadograđuje, uvelike će olakšati komunikaciju među znanstvenicima, kao i razmjenu potrebnih informacija.

O pariškoj katedrali Notre-Dame moglo bi se ispisati još tisuće stranica. Očarani njezinom skladnom vanjštinom i unutrašnjošću, oduševljeno su joj klicali mnogi umjetnici i književnici uključujući Victora Hugoa, Chateaubrianda i Johna Ruskina; u njoj je Ivana Orleanska proglašena sveticom, a Napoleon Bonaparte okrunjen za cara. Osim zadivljujućih arhitektonskih inovacija, bila je i poprištem razvitka polifonije i čuvene notredamske škole koja je iznjedrila majstore glazbenike Leonina i Perotina, prve imenom nam znane kompozitore višeglasnih skladbi: organuma i conductusa. Zbog misije koju je škola ispunjavala tijekom više od jednog stoljeća – tu su se mogli usvajati primjeri savršene umjetnosti, znatno prije Wagnerova kazališta – Notre-Dame je zasluženo zavrijedila kasniji nadimak Bayreuth sakralne glazbe. Gledajući parišku katedralu očima arhitekata koji su je gradili kao emanaciju božanske objave, pred osvit njezina ponovnog otkrivanja ostaje nada da će materijalna obnova biti poticaj i sveukupnoj obnovi duha jer, kako je rekao francuski povjesničar umjetnosti Émil Mâle, „oblik se ne može odvojiti od ideje koja ga je stvorila i koja mu daje život“.