Ljuvene riječi

PUNA BOJAZNI

Kad puna iznemogle bojazni

primam tvoju zaobljenu ruku

punu i meku

oslikanu pjegama sunca

i prinosim je svome licu

u nadi

da će mi njen stisak

najaviti drhtaj ljuveni

u koji žudeći tonem

obla tvoja

čvrsto stisnuta šaka

urešena suncem

dopušta tek moj

uporni stisak

bez odziva

IZNEMOGLO SAMA

Da ne budem

baš tako iznemoglo sama

ukucavam ti

presmjernu želju

za tvojim glasom

u beznadnom pjevu

o zori koja ne svanjiva

žudno prislanjam

Samsung uz uho

dodirom te slušam

pjev mi sjeda na srce

ono se otvara

i prima te u zanosu

SMIJEH

Gledam, ustaješ s klupe

i prilaziš mi

a smijeh tvoj istiha žubori

voljno se talasa

ne čujem ti glasa

sav si se pretvorio u smijeh

(naslućujem grijeh!)

i okrećem se da vidim

kome je upućen

taj tako radostan smijeh

što ususret mi kreće?

U nevjerici od tolike sreće

stojim na mjestu k’o prikovana,

a smijeh tvoj se i dalje talasa

meni sve bliže

svojim me čudesnim dodirom stiže

i ja mu se k’o začarana puštam

guštam

tu radost žića,

iznutra mu u zagrljaj hrlim.

Kad otvorih oči vidjeh što me koči:

paperjasto anđeosko krilo

svu me je prekrilo:

moj me anđeo tvome smijehu ne da.

Samo mi jedna prava tvoja riječ treba

da maknem sve anđele sa zemlje i neba

i moja se duša voljno tvome smijehu preda.

PO PRVI PUTA

Naslonih glavu na Tvoje rame,

mjesto kao stvoreno za me.

Gledah te kako zboriš

glasom mrmoriš

smijeh te odaje

te poželjeh da sve to traje.

Postrance prislonih glavu

i gledah ti lice,

pola lica.

A vani tek dospjela kmica,

non plus ultra notturno,

nenadmašno i burno.

Ljubila sam te očima i njuhom

žudjela te sluhom

a ti si se i dalje smijao

bez pitanja me uzimao 

svojim profilom,

najdražim profilom na svijetu.

Milom ili silom 

spoznah istinu kletu:

Svijet meni ne može biti ubav,

kad nisam Tvoja Ljubav.

MARGARETICE

Da moj grm postaneš

u cvjetovima da osvaneš

ne bih ti latice trgati dala

latice bijele

nježne moje latice

Uvijek bih na ono hoćeš me stala

ne bih ih nikome trgati dala

neka su na broju milene latice

latice brojalice margaretice

Nemoj ih ogoljeti

nemoj ih trgati

one će za ljuven igru

hoćeš me – nećeš me opstati

Tko će margaretici krasotici

ljubav biti

tko će joj se diviti

i na ono hoćeš me, stati

ako svi krenu latice trgati?

LJUVENE RIJEČI

I dok kiša mjesec prekriva

moja duša još sniva.

Izdajnički se šulja zora

kao mora,

omotana maglom

u buđenju naglom.

Suze koje nadolaze

nježno plaze

umiru na madežu.

Nikad neće iste biti, 

neće se umiriti,

gorke suzne kapi

dok se duša trapi,

a srce se povuklo,

svuklo se bez stida…

Ipak duša ne rida,

pušta se danu

i dalekom pogledu

u kojem tamne tvoje oči

vedrim smijehom su iskrile,

oči mile…

Sad bodu k’o trn ruže

koja u nehaj odlazi…

Koračaj po meni ljubavi,

hodaj ko po cvijeću

gnječi mi sreću

ili me diraj, mazi…

Kap koja će preliti čašu

bit će slap!

Suze će ljuvene riječi posušiti

i sneno lice smiješkom ozariti.

IZMEĐU PROŠLOSTI I BUDUĆEG

Nepostojeće je istinito

koraci su svijetli

i nedohvatljivi

zidovi su konačno zbogom

Između prošlosti

i budućeg

previše zemlje

sakriva tvoje nebo

sjena je stalna,

još nas obavija

nema pobjednika

samo gorak okus poljupca

s gorkih usana...

Jedina zaštita srca,

poput gnijezda postojati,

sjećati se tražeći srž

kao pogled

što prodire u bitak...

Kao nada

ni samoća nije dovoljna

ljubav progovara istim riječima,

ako se na to nadvisiš

bit će tvoj nehaj.

CJELOV DRAG
I VELIK

U svoje ruke uzmi moje lice

I ljubi ga dugo, dugo nemilice

da se kapci na očima obremene

i zataje sladosti skrivene

pritaje se šćućurene

ko u gnijezdu ptica

lica prevrela

U žudne svoje ruke

uzmi moje lice

budna sam i sklona Tebi

do zvijezda do neba

i do sunca

Vrhunac vrhunca

moja je meta

moj krik

i radost žuđenog svijeta,

dok u moje oči budne

cjelov drag i velik ko kuća

kroči na moje lice

dok ga ljubiš, ljubiš nemilice

od noći

do svanuća...

UŠULJAO SE MRAK

Tako malo vremena

ostalo je za ljubav

između jednog smiješka

i onog koji umire

između zvuka s mobitela

i ljubavnih SMS mrvica...

Tako malo vremena

ostalo je za ljubav.

Ne liječi se ljubav poput rane

nehaj i praznina njene su mane

nju ne možeš

samo na svoja prsa privinuti

u naručju je svom

kao slatku mrvu zdrobiti...

Kao što tišina neće progovoriti

tako i ti nećeš istu suzu pustiti.

U tišinu koja očekuje večeri znak

ušuljao se mrak

i na pomolu je večernja priča

tužna priča koju treba

suzom slijediti...

MOJA ZVJEZDANA VJERNOST

Ljubav u očima ti korača

zovem te idemo zajedno

pokriva nas vunasti bijeli oblak

i dalje u modrinu nebesku

nezasitnost je na nebu tvom i mom

golih koljena se stidim

mogu li te zbog srama izgubiti

među zvijezdama te zaboraviti

naći zapletenog, zvjezdanog

u sjećanju na moj mistični plač

pretvoren u nježnost tvoga pogleda

moja zvjezdana vjernost

ne da se zaustaviti,

gubim te, a nalazim.

BOŽANSKI BI BILO

Teret življenja na ovom svijetu

prostore duše i tijela grabi

ne vabi više zagrljaj želja

a srca trepet

ne donosi radost

ni sladost misli.

Ne želim znati

zašto ti rastanci

i susreti

zašto se žudnja ne vrati

ljubav ne uzvrati?

Božanski bi bilo

da mi tvoje anđeosko krilo

zaštiti lice

i suze mi kradomice briše...

Suze ljubavi.

ZANIJELO ME

obujmilo do ganuća

od noći do svanuća

to Tvoje predivno Ljubim te.

Srce je drhtalo,

treperilo do boli. 

Ljubav ne moli,

ona se daje,

nosi radost,

pruža sladost,

toči nektar duši.

U zvjezdani bezdan ruši

zvijezde krasotice

Mjesečeve milosnice.

U kolo se okupile,

zaiskrile nebesnice.

Tvoje predivno Ljubim te

uzdiže u svemir

moj zvjezdani nemir

koji traje

i ne haje

što raskošne

zvijezde se gnijezde

u Tvoje predivno ljubim te.

Anđeo, moj čuvar na Zemlji

ganuto me gleda,

zagrljaj mi nudi,

svekoliko štiti krilom svojim.

Uz njega se ničeg ne bojim.

Krila su njegova blagotvorna,

neumorna.

Krila su njegova vrhunac

i moja snaga.

Kad lebdi nada mnom

paperjasta krila šireći. 

Tvoje predivno Ljubim te

jedino još mogu reći.

* * * *

Uvjerljivost krhkosti

Piše Darija Žilić

Ljerka Car Matutinović ugledna je književnica i prevoditeljica, njezin književni opus broji preko pedeset naslova, među njima dvadeset zbirki poezije, nekoliko knjiga proze, slikovnice i prozu za djecu, te više kritičko-esejističkih knjiga. Za svoj rad višestruko je nagrađivana u zemlji i posebno u inozemstvu. U pjesničkom stvaranju ističu se i knjige pisane njezinom rodnom čakavštinom (naime, Ljerka Car Matutinović rođena je u Crikvenici, a u Zagrebu na Filozofskom fakultetu je diplomirala hrvatski i talijanski jezik s pripadnim književnostima).

Tema ljubavi svakako je vitalna sila i energija koja zaokuplja autoricu od književnih početaka. Još 1983. kritičar Saša Vereš u pogovoru njezinoj knjizi Odiljat se ističe kako je ova pjesnikinja izraziti lirik ispovjednih predilekcija, artist bogate osjećajnosti, a naglašava i povezanost tradicionalnog i modernog u njezinu izričaju. Uz temu ljubavi i žudnje, autorica je nerijetko u svoju poeziju unosila i poetizaciju „ludila svijeta“, koristeći pritom ironiju i satiričan prikaz društva i suvremenog svijeta. Ipak, najviše se bavila ljubavlju kao silom koja nenadano dolazi u pohod i donosi nemir jer „kopni duša i tijelo / kad zbiva se ljubavi opijelo“ (pjesma Znamo li mi iz zbirke Uzmi me na oblaku, pjesme o ljubavi i neljubavi). Upravo zbog takve moći, ljubav je prikazivana hiperbolički. U pogovoru zbirci Uzmi me na oblaku književnik Branimir Bošnjak ističe kako raznovrsnost stihovne organizacije pokazuje kako pjesnikinja vješto „preoblači“ svoje pjesme, neprestano ističući raznovrsnu „odjeću ljubavi“, ali i različite emocionalne registre, ljutnju, toplinu, šaljivost i senzualnost.

Ljerka Car Matutinović u svoje pjesme unosi i brojne jezične igre, persiflaže, nepoetične izraze, biblijske motive, spajajući nespojivo, donoseći očuđenja. U pjesmama iz ciklusa koji je pred nama nalazimo suptilne pjesme o ljubavi i samoći. Lirska junakinja obraća se onome koji joj nedostaje, ispisuje drhtaje ljuvene, a u opisu emotivnih stanja ističu se sintagme: „iznemoglo sama“, „puna bojazni“. No zanimljivo je kako pjesnikinja vješto izmiče patetici i unosi duhovite rime, ljuvene igre s laticama, ili pak motive iz digitalnog svijeta (Samsung u pjesmi Iznemoglo sama) i s društvenih mreža (profil u pjesmi Po prvi puta). Riječ je o profinjenoj ljubavnoj poeziji u kojoj se govori i o mraku, nestajanju. Ironija je manje prisutna, a sve se odvija u procesu prepuštanja čulnosti cjelova, smijehu, ali i sjeti, nježnosti i zvjezdanosti trenutka. Ljubavno se povezuje s duhovnim i kozmičkim u pjesmama Zanijelo me, Moja zvjezdana vjernost i Božanski bi bilo.

I upravo zbog te jake emocije koja je suptilno predstavljena, vunenastim stihovljem, autorica je postigla uvjerljivost krhkosti koja se hrabro izlaže svijetu. U tome i jest snaga njezina pjesništva, u neposrednosti i jednostavnosti, i da citiramo pjesnika Nikolu Đuretića, nema u toj poeziji niti metaforičnosti preglasne, ni simbolike nametnute, niti je potreban ključ za iščitavanje, jer pjesnikinja o ljubavi govori i piše bez zadrške, bez mistifikacije, hermetičnosti i bez artificijelnosti, a upravo takav izričaj najteže je postići, pa stoga možemo reći kako je riječ o umijeću. Uostalom, nije slučajno Ljerka Car Matutinović nagrađena Poveljom Visoka žuta žita u Drenovcima, za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti. A na nama je da se tim bogatim opusom bavimo i da njezinu poeziju pomno čitamo.