Kriške i krupni zalogaji naših života

Kazališni festival u Subotici Desiré Central Station održava se od 2009. pod umjetničkim vodstvom Andrása Urbána, redatelja i ravnatelja Novosadskog pozorišta (Újvidéki Színház). Obilježen kulturnim nasljeđem vojvođanskih Mađara, ali i nezaobilaznim utjecajem Ljubiše Ristića i Nade Kokotović, stalno izlazi iz okvira klasičnog kazališta. Ne zauzimajući nužno ulice, njeguje različite kazališne izraze od Budimpešte, Beograda do Zagreba. Poput vihora donosi suvremene slojeve. Ništa čudno ako imamo na umu da su se Subotica, pa i Bačka, profilirale kao mjesta specifičnog, rubnog i iznimno potentnog umjetničkog senzibiliteta. Desiré, kako će istaknuti Urbán u razgovoru s Natašom Gvozdenović, nije ni revija ni smotra. Jedinstvenog je imidža čiju selekciju određuje tema, odnosno moto. Pod ovogodišnjim motom „Kazalište je pobjeda“ (Theatre is victory) odigrano je devet predstava od 19. do 24. studenoga, a gostovala je jedna hrvatska predstava, Eichmann u Jeruzalemu Zagrebačkog kazališta mladih. Sve što smo gledali moglo bi se svesti pod zajednički nazivnik bolnih prijelaza iz jednog sustava u drugi, ipak inzistirajući na intimnom, ljudskom, posve osobnom. Od šamanističkih rituala u Punom mjesecu Josefa Nadja do feministički provokativne MILF u produkciji mađarske Füge.

Lagano lutajući od pedesetih do dvijetisućitih, predstava slaže mozaik različitih priča jedne obitelji / Snimio Edvárd Molnár

Jedan od vrhunaca festivala svakako je 1981 Tomija Janežiča, praizvedena 13. listopada na maloj sceni Novosadskog pozorišta. Nastala kao deseti dio njegove dodekalogije 1972-1981 u okviru projekta Destin(y)ation Europske prijestolnice kulture GO25!, najdublje i posve delikatno povezuje niti između gledatelja i glumaca. Pokazuje što se dogodi kad se krug života isprepleće sa stvarnošću. Ona je topla, prijeko potrebna posveta jednom gradu i vremenu, ali i svemu što jesmo, samo kad smo zajedno.

U redateljskom se kontekstu Janežič ne odmiče od vlastite zadane poetike. Ne zanima ga glumačka izvedba u smislu nadmetanja ili izvrsnosti. Zanima ga, kako je davno zapazio Igor Ružić, dubinska izloženost i suigra s publikom, bez obzira na to koliko brojna, idealna, zaslužna ili zahvalna ona bila. Zanima ga do koje mjere ide glumačko i naše gledateljsko istezanje, i možemo li, uostalom, trebamo li u toj i takvoj dokumentarnoj fikciji tražiti uzročno-posljedične veze ili se valja tek prepustiti osjećaju raspršenosti, onome što ostaje ili ne ostaje nakon tih pet sati.

Samo je naizgled u 1981 sve neizbrušeno, razbarušeno. Od dvoranskog parketa s ostacima plavih i crvenih crta (jednostavna i iznimno efektna scenografija Branka Hojnika), humorne uvodne kontekstualizacije Jasne Đuričić, daška Mediterana u glasu Lorette Goggi do međugeneracijskih obiteljskih anegdota. Samo naizgled nije kontrolirano, precizno, brižljivo građeno. Lagano lutamo od pedesetih do dvijetisućitih, od 1981. do 2024, u nesretne ljubavi i težinu starosti, u urasli nokat i vreću cementa. Efemerno slažemo mozaik različitih priča jedne obitelji preko glumačkih lica, istodobno u njima prepoznajući sebe i vlastite obitelji. Humor u težini i bolesti, lakoću u mladosti i puštanje dubokog korijenja. Ležerno se vrtimo od Novog Sada do Nove Gorice. Pred nama nastaju gradovi, prelazimo nove i stare granice, niču ruže burbonke, mostovi se ruše i grade, u tijeku je svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu. Stari svijet izdiše, tu su krize i strahovi, kriške i krupni zalogaji. Na zid se stavljaju i skidaju slike kralja Aleksandra, Tita i Slobodana Miloševića. Netko gleda vijesti, netko Gustava. Idemo naprijed jer znamo kamo pripadamo.

Idemo naprijed i natrag. Od humorne dinamike zeta i punca Borisa Isakovića i Arona Balasza, spornih dana u staračkom domu koje spašava dim cigarete u licu Jasne Đuričić, neobičnog bračnog spoja Terezije Figura i Arpada Mesaroša, do onih koji tek dolaze poput Gabora Ponga. Tu smo, s druge strane rampe, s običnim ljudima i njihovih posve običnim sudbinama. U pokušaju negacije naglašene kazališne artificijelnosti. Prirodnost suigre stalno zameće tragove između zbilje i privida, života i smrti, istine i laži. I u 1981 Janežič nastavlja po ustaljenoj magiji gotovo hipnotizirati gledatelja. Ostavlja zavidnu količinu impresija, komentara, zaključaka koji izmiču, dojmova koji se jutro poslije rasplinjuju. Pritom je posve slučajno da u trenutku ogromne boli nakon tragedije u Novom Sadu pruža utješno tapšanje. Nas putnike namjernike uporno podsjeća da je kazalište mjesto mnogih priča. I da taj zajednički osjećaj pripadnosti i ljubavi tinja dok se grubo ne iznevjere očekivanja. Vrijedna, velika, nimalo savršena predstava koju bi hrvatska publika trebala čim prije vidjeti.