Katedrala duha utonula u glazbu

Moj je dida volio gledati kako se Zagreb širi preko Save i drugdje. Često je odlazio u nova naselja (npr. Trnsko, Volovčica). Kao malu vodio bi i mene sa sobom, osobito preko Save, dok se Sava još prelazila skelom na kraju Trnjanske. Sjećam se na tom putu i kina Romanija, u kojem nikada nisam bila, a mutno i didinih znanaca (npr. mama Munda koja je stanovala u blizini nekog odašiljača). No te sam šetnje u njegovoj pratnji brzo prerasla. On je, međutim, i dalje živo pratio sve što se događa u gradu, ne samo kao promatrač nego i kao aktivan sudionik. Odazivao se i na „dobrovoljni“ udarnički rad, npr. u Zvonimirovoj ulici (51, 53, 55), jer da nije, ne bi nikad došao do stana (stanarskoga prava), koji je i sam gradio (na broju 53). Budno je pratio i gradnju stambene zgrade na Volovčici (u Ulici Ivana Mećara 41, danas Alfirevićevoj), kamo smo se mama, tata i ja uselili 1959. godine. Točno je znao koji će stan u toj kući biti naš, pa je neke sitnije promjene – uz pokoje pivo radnicima – i sam napravio uz njihov blagoslov. Izgradnju naselja Novi Jelkovec nije, dakako, mogao pratiti (umro je 1970. godine), no da je bio živ, sigurna sam da bi svoj nos zabo i u to gradsko naselje, danas najveće od svih takvih zagrebačkih (oko 10.000 stanovnika).

Knjižnica Novi Jelkovec / Izvor Googlemaps

Zato sam u to gradsko naselje nos zabola ja, jer i mene zanimaju sve gradske četvrti – i  stare i nove. Nekoć sam i sama stanovala u Dubravi, pa je vjetar s istoka znao kadšto donositi nesnosan smrad sa Sljemenove obližnje svinjogojske farme. Ni za sam ulazak autom u Zagreb s istočne strane nije trebalo dodatnoga putokaza. Smrad je pouzdano kazivao čemu se približavamo. A upravo je na mjestu te farme niknula zgrada koju sam namjeravala posjetiti kao srce toga naselja, a to je knjižnica. Godine 2008.

Ivana Kosier i tvrtka Jurcon izradili su prijedlog projekta knjižnice, gradnja je počela 2009. godine, a za javnost je otvorena 7. prosinca 2012. godine kao prvi samostojeći objekt u mreži Knjižnica grada Zagreba. Zgrada je projektirana na 4 etaže: podzemna etaža s multimedijskom dvoranom i spremištem za knjige, prizemlje s informacijskim pultom, prvi kat namijenjen je djeci i mladeži, a na drugom je katu odjel za odrasle. Kroz sve te prostore ljubazno me provela agilna koordinatorica Iva Klak Mršić. Ne moram posebno ni isticati da u svakoj knjižnici natrapam na nekoga od svojih studenata, pa je tako bilo i ovdje. No tu sam natrapala i na svoju davnu susjedu Sanju Gršković upravo iz Mećarove ulice (danas Alfirevićeva), gdje sam živjela od početka gimnazije do udaje.

No i prije no što sam stupila u spomenutu knjižnicu, dobre su me vibracije uhvatile već u autobusu. Kad idete nekamo prvi put, javlja vam se blaga neizvjesnost oko dolaska na odredište. Zamolila sam vozača da mi kaže gdje trebam sići za knjižnicu, a on mi je rekao: „Kod dječjeg vrtića. Bute več videli.“ Kao da ja znam gdje je u Novom Jelkovcu (nekoć se naselje zvalo Sopnica Jelkovec) dječji vrtić. No u autobusu se našla dobra duša koja se ponudila da će mi pokazati put, jer ionako i ona silazi na toj stanici. Zahvatio me osjećaj zahvalnosti. I mala ljubaznost može biti dragocjena. I obojiti cijeli jedan kvart u lijepo. Prošli smo i kraj gospođine kuće, pa znam gdje stanuje (Ivana Brkanovića 10), no ne i kako se zove. Zbog te uljudnosti mogla sam bezbrižno promatrati okoliš kroz koji smo prolazili. Dakako, nezgrapna današnja postrojenja i skladišta nisu mi bila nepoznata, no nepoznat mi je bio potok Vuger, uz koji su neki predlagali da se urede šetnica i biciklistička staza, no to se, nažalost, nije ostvarilo. Kao ni kulturni centar, također zamišljen, pa je knjižnica bila i ostala jedini „kulturtreger“ ovoga kvarta.

Sišavši s autobusa br. 279 (Dubec – Novi Jelkovec) u Ulici 144. brigade Hrvatske vojske (u kojoj nisam poznavala nikoga), odjednom sam se našla u društvu starih poznanika. Ulice su ovdje nazvane po hrvatskim glazbenicima i muzikolozima, pa sam odmah natrapala na Ulicu Huberta Pettana, profesora povijesti glazbe iz moje muzičke škole u Gundulićevoj ulici. Slijedila je Ulica Ivana Brkanovića (1906‒1980), skladatelja, ali i muža moje profesorice njemačkoga u osnovnoj školi u Varšavskoj, a i djeda moje studentice Mirne Brkanović. Ivane Lang (1912‒1982), skladateljice i pijanistice, sjećam se iz hodnika muzičke škole u Gundulićevoj. U hodniku na prvom katu odlazila sam na satove klavira u prvu sobu desno (k Stelli Raukar, sestri muzikologa i pijanista Ladislava Šabana, 1918‒1985, koji u Jelkovcu također ima ulicu), a moja prijateljica Marina k Ivani Lang u zadnju sobu s lijeve strane.

Nezaobilazan udžbenik po kojem smo učili klavir bio je onaj Rudolfa Matza (1901‒1988), čelista, skladatelja i dirigenta, i već spomenutoga Ladislava Šabana, pa i Matz ovdje ima svoju ulicu. Matz se bavio i atletikom, bio je državni prvak na 100, 200 i 400 metara te u štafeti 4x100 m. Čula sam da se i muzikolog Krešimir Kovačević (1913‒1992) bavio atletikom. Tu su i pedagog Mladen Pozaić (1905‒1979), muzikolog Dragan Plamenac (1895‒1982), pijanist Petar Dumičić (1901‒1984), skladatelji Boris Papandopulo (1906‒1991), Boris Ulrich (1931‒1983), Ivo Parać (1890‒1954) i Stjepan Šulek (1914‒1986). Knjižnica je u Ulici Vladimira Stahuljaka (1876‒1960), orguljaša i zborovođe, iz glazbeničke obitelji koja je po broju članova treća u Europi (nakon obitelji Couperin i Bach). Oko nje su zaslužnici iz hrvatske povijesti, ali je uz nju i Rimski put s replikom miljokaza (nađenog ovdje 1934) na putu od Siska preko Ščitarjeva (Andautonije) do Ptuja. U takvu okruženju učinila mi se kao Debussyjeva Utonula katedrala (duha) u novom naselju. S bazenom.