Još jedan požar hrvatske baštine

U noći 20. studenoga izgorio je samostan Svetog Križa na Čiovu, panteon trogirskog plemstva, zadužbina obiteljī Kažotić, Vitturi i Cipiko, a taj je požar nanio neizmjernu štetu Trogiru i cijeloj Hrvatskoj. Daleki odsjaj Firence i rimske diplomacije 15. st. u čijem je ozračju kardinal Oliviero Carafa proveo oporuku Fantina de Valle i odredio da dragocjene inkunabule iz bogate biblioteke glasovitoga Trogiranina popune samostansku knjižnicu, nestao je u stupu dima kao i naš sram nad neoplakanom baštinom.

Samostan Sv. Križa u Arbaniji na Čiovu jutro nakon požara / Snimila Ivana Ivanović / PIXSELL

Fantin de Valle, potomak je ugledne trogirske obitelji Ciprianis, pripadnik drugog naraštaja trogirskih humanista koji je prvotnu naobrazbu stekao u trogirskoj gramatičkoj školi, studirao je i doktorirao pravo na padovskom sveučilištu 1445. godine. U papinu diplomaciju ušao je sa znamenitim Trogiranima Ivanom Štafilićem i Jakovom Dragačem, biskupom modruškim, koji su kao poslanici pape Pija II. služili na dvorovima izbornih kraljeva istočne Europe rješavajući delikatne probleme slavenskog istoka Europe. U njihovu krugu stasala je ideja obnove rimske provincije Ilirika, po uzoru na Petrarkin zagovor obnove rimske provincije Italije. Bio je to prvi zametak nacionalne ideje podijeljenog i zaboravljenog hrvatskog naroda.

Golemo umjetničko bogatstvo

Kakva je bila poveznica samostana Sv. Križa s uglednim Trogiranima, auditorima Sacrae Rotae, dokumenti šute, ali samostan je odigrao značajnu ulogu u njihovoj formativnoj dobi oslonjen na najmodernije teološke ideje tog vremena pobožnosti Sv. Križu i Tijelu Kristovom, kojem je trebao biti posvećen nikad sagrađeni franjevački samostan na Čiovu. Fantin se samostanu odužio donacijom skupocjene biblioteke iz čega je vidljivo kako je svetište čiovskih opservanata izravno povezano s jednim od najznačajnijih diplomata Svete Stolice, osnivačem hospicija Sv. Jerolima de Illyrici u Rimu, prvog povijesnog veleposlanstva Hrvatske, kojem je oporučno ostavio golem imetak za dogradnju i dovršetak radova.

Samostan Sv. Križa sagradio je dominikanac Nikola Milinović na sjevernoj obali Čiova, dvije milje istočno od Trogira na predjelu zvanom Zizmana Gniviza. Zasnovan 1432. godine poveljom dužda Francesca Foscarija i bulom pape Eugena IV. nešto ranije nego je isti papa posvetio istoimenu franjevačku baziliku u Firenci, panteon firentinskog plemstva. Vrijedilo bi napomenuti da je od osnutka Sv. Križ bio prvim samostanom reformiranih dominikanaca u našim krajevima koji je u 15. stoljeću imao 15 članova i učilište usko povezano s novicijatom u kojem su pored novaka naobrazbu mogla steći i nadarena djeca kojima obitelji nisu mogle osigurati školovanje. U njemu su prošli novicijat brojni mladi redovnici iz srednje Dalmacije i Dubrovnika koji su u drugim sredinama nastavili svoje poslanje. Među njima treba istaknuti fra Tomu Basiljevića (de Basilio), oca reformirane Dubrovačke kongregacije koji je poslije postao jedan od utemeljitelja generalnog učilišta u Budimu; fra Dominika Prodića, Pučišćanina, priora samostana Sv. Križa na Čiovu i prvog priora samostana Sv. Marije Milosne u Bolu.

Imena protomajstora rane renesanse u Dalmaciji, Stjepana Brakusa Splićanina, šibenskog graditelja Ivan Drakanovića, nalazimo u ugovorima 15. st. za gradnju samostana. Posebno je vrijedan ugovor s dubrovačkim klesarom Radom Radmonićem koji radi u Dubrovniku sa Jurjom Dalmatincem te se spominje u Stonu, Starom Baru, Kotoru i Skadru. On je zidao crkvu dominikanskog samostana Sv. Križa u kasnogotičkom slogu. Jedno od najznačajnijih djela renesansnog kiparstva s prizorom oplakivanja Krista (Pietà) nalazi se u luneti portala samostanske crkve, a pripisano je Nikoli Firentincu i njegovu krugu. Iako je reljef vrlo oštećen, na njegovu donjem rubu još se može pročitati godina 1499, što ga svrstava u vrlo kasna ostvarenja, potkraj umjetnikova života, ili ga pak možemo označiti kao neposredan refleks Nikoline umjetnosti nastalog u duhu poznatih djela Trogira, Zadra, Splita i Kotora.

Samostan Sv. Križa poznat je po golemom umjetničkom bogatstvu, zavjetima Trogirana, koji su nadarbinama opremali samostan već od vremena njegova osnutka.

Važno hodočasničko svetište

U crkvi je posebno štovano drveno gotičko raspelo Jurja Petrovića koje je vjerojatno izvorno stajalo pod trijumfalnim lukom, a nakon što je iz rana Kristovih prokapala krv 1600. godine, postavljeno je na glavni oltar.

Samostan Sv. Križa postaje jedno od najznačajnijih hodočasničkih svetišta dominikanske provincije Dalmacije gdje su se okupljali vjernici na Veliki petak, na Spasovo i na prvi petak nakon svetkovine Uzašašća Gospodinova, koji se u narodu zove Suhi petak ili Prokapanje Sv. Križa. Tijekom mise na Suhi petak i danas se obavlja obred blagoslivljanja vode i pamuka, koji predvodi prior trogirskog dominikanskog samostana. Nakon molitve i sušenja Kristovih rana na čudotvornom križu, vjernicima se dijele blagoslovine. Nekoć su vjernici s područja cijele Dalmacije i otoka dolazili na proslavu ovog blagdana. Zbog tog čuda svetištem ga je proglasio papa Klement VIII, na godinu Jubileja 1600, a zadnji put potvrdio 1939. papa Pio IX.

Sa strana glavnog oltara, na kojem je kasnije bilo postavljeno gotičko raspelo, bili su brojni srebrni zavjetni darovi. Među prikazima očiju, nogu i ruku, koji predstavljaju osobne zavjete za zdravlje, čuva se i jedan s prikazom pčele. Stariji stanovnici Arbanije pričali su o „debelim pčelama“, koje bi se osam dana prije Suhog petka pojavile na vratima crkve i samostana Sv. Križa. Pčele su bile nastanjene u luneti nad ulaznim vratima crkve i ostale bi osam dana nakon Suhog petka. Odsustvo pčela, za nekih godina, u pravilu je donosilo vremenske nepogode i teške posljedice za poljoprivredu.

Uz darove samostanu veže se tradicija o nekadašnjem zavjetovanju ribara prije odlaska u ribolov. Nitko od njih ne bi odlazio na more a da bi pri isplovljavanju feralom ne bi osvijetlio kameno raspelo na vrhu sjevernog samostanskog pročelja. Dio ulova ostavljali su na mandraču pod raspelom.

Korske klupe izrađene su donacijom, o čemu svjedoči izrezbareni obiteljski grb obitelji Cipiko na propetim lavovima istočne ograde naslona. Čiovske se klupe ubrajaju u najkvalitetnija djela gotičkog drvorezbarstva poput Moronzonovih u zadarskoj i suvremenih Budislavićevih u trogirskoj katedrali, a u okviru dominikanske provincije u Dalmaciji jedini su sačuvani primjer redovničkog kora 15. stoljeća. Lav s grbom ove ugledne trogirske plemićke obitelji na korskim klupama navodi na pomisao kako je ovu narudžbu, kao i onu za klupe vjernicima pod pjevalištem, vjerojatno proveo Koriolan Cipiko, višekratni operarij katedrale, koji oporučno ostavlja 6 dukata dominikanskom samostanu Sv. Križa na Čiovu. Polovicom 15. st. izrađena je oslikana kapitularna dvorana, te intarzirani ormar po uzoru na ormar sakristije trogirske katedrale opremljen intarzijama Grgura Vidova.

Samostan se, po riznici umjetničkih djela, mogao svrstati među najodličnije zbirke slikarske, kiparske i drvorezbarske baštine Hrvatske. Njegovi oltari s palama mletačkih slikara 17. i 18. st. Mattea Ponzonija, Ivana Krstitelja Pitterija, Girolama Brusaferra i drugih, samo su akvizicije jedne od radikalnih obnova iz vremena protomajstora Bokanića koncem 16. i početkom 17. st. i njemu suvremenih altarista. Uz trijumfalni luk na južnoj strani visio je kameni grb kneza Delfin Dolfina, koji je bio trogirski knez od 1590. do 1593, vjerojatno kao uspomena na nekadašnji oltar. S druge strane nalazio se grb kneza Jerolima Minija (1596‒1598). Oba su kneza vezana za obnovu zvonika trogirske katedrale koja je kao i gradnja zvonika samostana Sv. Nikole i Sv. Mihovila povjerena majstoru Tripunu Bokaniću. 

Namjena prostorija u prizemlju sa strana kapitula bila je podređena svakodnevnom životu, što se vidi iz nacrta protomajstora katedrale iz 18. st. Ignacija Macanovića. Desno od kapitula bila je drvarnica, a lijevo praonica za odjeću redovnika.

Klaustar je rastvoren lukovima i presvođen prelomljenim svodovima. Sa svake strane su četiri stupa s kapitelima ukrašenima u uglu listom sa volutom i cvijetom na sredini. Ta jabuka se javlja u niz inačica kao ruža, pupoljak, jabuka sa režnjevima, koncentrični krugovi, četverolatični cvijet. Samo je na južnoj strani prema crkvi trijem s pet stupova kako bi bili usklađeni s brojem stupova galerije na prvom katu. S tri strane klaustra nalazi se otvorena terasa s dugim kamenim vodorigama ukrašenima lovorovim lišćem u plitkom reljefu, doprinos protomajstora Ignacija Macanovića.

Šteta se još utvrđuje

Još se ne zna kolika je šteta na oslikanim gredama kapitula i rezbarenom stropu refektorija stradalima u požaru samostana koji nije prvi put gorio. Konzervator Ljubo Karaman šalje dopis Zavodu za malariologiju s upitom o štetama od požara na samostanu Sv. Križa u kojem je bilo smješteno oporavilište za malaričnu djecu. Traži izvješće o stanju umjetnina i koji su dijelovi samostana opožareni. „Nijedna umjetnina i karakteristika samostana Sv. Križa nije pretrpjela štete, a samo je zapadni dio bio zahvaćen požarom“, odgovorio je šef instituta 25. siječnja 1928. Obnovljen je ovaj feniks, a obnavljali su konzervatori sve do prije desetak godina crkvu, ložu, krovove i oslikane tabulate trijemova uz crkvu.

Čudotvorno raspelo i crkveni inventar i ovaj put su spašeni, ali kameni križ na sjevernom krilu okrenut moru nije bio te sreće. Samostan nije stradao kad su ruske izbjeglice nakon Oktobarske tu našle zaklon, niti kad je bio dom za bolesnu i neuhranjenu djecu, kad je postao župna kuća u kojoj je don Ante Škobalj napisao kapitalno djelo Obredne gomile. Nije stradao ni u Domovinskom ratu kad je njegov zvonik gađala neprijateljska jugoslavenska vojska. Bio je mjesto ladanja splitskog nadbiskupa Franića i naših bogoslova, a dominikanci su ga iznajmili za župno sjedište Arbanije. Srećom je velik dio umjetnina i relikvijara, među kojima i gotičko liturgijsko srebro, davno prebačen u Trogir gdje je restauriran i zbrinut u crkvenim zbirkama.

Izgorio je u jednoj noći naš tridesetogodišnji rad popraćen bijednim fondovima i neizmjernom ljubavlju. Neka mirno spava pod pepelom zadužbina o. Milinovića, inkunabula hrvatske diplomacije i najčvršća kopča rane renesanse koja je u spajala hrvatski Dubrovnik i Dalmaciju u kandžama mletačkog lava. Meni ostaje gorak okus gubitka, ali i ponos što sam tu iznimnu hrvatsku ružu obnavljao slijedeći stope velikih, poput Nikole Firentinca, Trifuna Bokanića, Ignacija Macanovića i brojnih znanih i neznanih graditelja.

„Stat rosa pristina nomine; nomina nuda tenemus…“