Između zaborava i spektakla

Nedavno je u Splitu, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija RH, održana tribina povodom 50. obljetnice upisa Dioklecijanove palače na UNESCO-ovu listu Svjetske baštine. Naslov tribine Svjetska baština kao scenski prostor dobro odgovara današnjoj ulozi brojnih lokaliteta na ovoj prestižnoj listi koji su postali pozornicom za spektakle svake vrste. Split je u tom pogledu posebno podatan za razgovor o povezanosti baštine i spektakla; naposljetku, Peristil, kao središnje mjesto palače, nastao je u vrijeme Dioklecijana kao pozornica, mjesto carskog ceremonijala, a danas je pozornica za Splitsko ljeto. I to je dobro. Tko bi mogao imati išta protiv rimskih vojnika na straži ispred negdašnjeg mauzoleja, ili Verdijeve Aide?

Stećak na Crljivici

Ali, današnja scena možda već sutra ostane bez glumaca. Došli smo do apsurdne situacije u kojoj domaće stanovništvo u gradovima i zemljama koji dobar dio svoga gospodarskog rasta i blagostanja temelje na turizmu, početno negodovanje počinje artikulirati u akcijama uperenima protiv tih istih turista, nastojeći „povratiti“ svoj teren i način života. Pokazalo se da su sva ranija upozorenja bila na mjestu: povijesni gradovi pretvaraju se u kulise, beživotne sredine koje će upravo zbog toga neminovno s vremenom postati nezanimljive i, u konačnici, ostati bez posjetilaca. Htjeli to ili ne, lokaliteti Svjetske baštine u prvim su redovima te borbe.

Pogled iz zraka na lokalitet / Snimila Sara Bulović

Posredni dokaz u kolikoj smo mjeri pretvorili baštinu u robu jesu lokaliteti koji nisu podatna kulisa za neki kulturni ili zabavni spektakl. Što se događa sa Starogradskim poljem na Hvaru, također upisanim na UNESCO-ovu listu? Ili sa Crljivicom? Riječ je o zaštićenom arheološkom lokalitetu – nekropoli, između Ciste Velike i Ciste Provo, koju presijeca državna cesta D 60, na istoj trasi kojom je nekoć prolazila rimska cesta. S obližnjom Crkvinom, nekropola predstavlja izvanredan primjer kontinuiteta života (i smrti) na ovom prostoru, od brončanog doba i antike sve do naših dana. Posebna vrijednost lokaliteta najveća je sačuvana skupina stećaka u Hrvatskoj, većinom iz 14. i 15. stoljeća, ukrašenih tipičnim ornamentalnim i figuralnim motivima čije nam precizno značenje i dan-danas još uvijek izmiče.

Ipak, turistima koji ovuda prolaze promaknut će činjenica da ih je usred Dalmatinske zagore put nanio na izuzetnu baštinu svjetske vrijednosti. Na licu mjesta, naime, nema znaka koji upozorava da je riječ o lokalitetu upisanom na UNESCO-ovu listu. Nema ga niti uz cestu. Ako se i zaustavi na improviziranom ugibalištu, turista će dočekati stari, izblijedjeli informacijski pano, postavljen ovdje i prije no što je lokalitet upisan na listu Svjetske baštine (2016). Veću pažnju možda privuku nedaleki kameni bunari koji su tu od srednjega vijeka i koje su mještani sami obnovili početkom 1990-ih. Mnogi će uprijeti prstom u lokalnu upravu, ali briga za lokalitete Svjetske baštine prije svega je dužnost države, što je utvrđeno međunarodnom konvencijom o Svjetskoj baštini. Vraćajući se temi nedavne splitske tribine, trebamo li iz takva odnosa zaključiti da ćemo o stećcima i lokalitetu na Crljivici početi brinuti tek kada i ako masovni turizam prepozna priliku za spektakl i zaradu?