Ionescovi „oriđinali“ u Boki

Danas Ćelava pjevačica Eugènea Ionesca uživa nepodijeljeno kanonski status, čita se kao dio školske lektire, izučava kao jedan od najviših, amblematskih dometa kazališta. No, nije uvijek bilo tako, cijeli pokret koji je postao poznat kao kazalište apsurda nastao je zapravo na otporu dominantnoj struji svoga vremena, a bile su to pedesete i rane šezdesete godine prošloga stoljeća. Nastajući na rubu, antikomadi koje stvaraju Ionesco, Beckett i drugi bliski im dramatičari temelje se na rasturanju dotadašnjih vrijednosti koje su se emanirale s dominantnih scena. A kako je kazalište uvijek, barem u određenoj mjeri, preslika društva u kojem nastaje, to je društvo bilo građansko. Tako i Ćelava pjevačica ima jasno postavljen objekt, topos prema kojem usmjeruje i u koji smješta svoje razaranje jezika i smisla. To je salon, primaća soba, mjesto oko kojeg se u građanskim kućama usredišnjuje život, pa je stoga i često bio poprištem dramske radnje, stvorivši i svoj specifičan žanr, takozvane salonske komade.

Izrazita lokalizacija Ćelave pjevačice u ovoj predstavi je iznimno pogođena / Snimio Duško Miljanić

Na prostoru istočne obale Jadrana, pa tako i u Boki kotorskoj, taj salon postaje saloča u kapetanskoj kući, vršeći jednaku ulogu kao građanski salon u nekoj pariškoj četvrti. Mjesto koje usredotočuje građanski svijet i pronalazi mu mjeru. Upravo onu mjeru koja Ionescu u Parizu postaje predmetom apsurdnog ruganja. Pogođena je stoga izrazita lokalizacija koju u predstavi u produkciji Centra za kulturu Tivat provode redatelj Jagoš Marković i prevoditelj „po bokeški“ Neven Staničić. Socijalne i klasne paralele između bokeljskih kapetana i pariških građana nisu uspjele samo zbog njihove uvelike ekvivalentne uloge u društvenoj stratifikaciji svojih, umnogome inače neusporedivih, svjetova. Pogođene su i zbog specifične atmosfere mjesta na kojima se ta stratifikacija i s njom povezane vrijednosti najviše ozbiljuju.

Šansona Bokeljska noć na početku, golemi goblen koji prikazuje jedrenjak, voda u kojoj su glumci cijelo vrijeme do gležnjeva (scenografkinja Tara Lazarević Kisić), kostimi na razmeđi barokne ekstravagantnosti i karikiranja građanske odjeće s prijelaza 19. u 20. stoljeće (kostimografkinja Marija Marković Milojev), prepoznatljivi bokeljski naglasci i leksik, sve se to stapa u apsurdni razvoj događaja na sceni koji vjerno slijedi Ionescove zadatosti. Od trivijalnosti salona na početku, preko postupnog rasturanja značenja, do konačnog rasapa jezika i smisla na kraju, sve su odrednice teatra apsurda zadržane.

Borio i Lazari, kako su „po bokeški“ imenovani izvorni parovi Smith i Martin, u interpretaciji Olge Odanović i Branka Vidakovića, odnosno Dubravke Drakić i Momčila Otaševića živopisna su spadala iznimnog komičkog potencijala, koji glumci znaju iskoristiti u pažljivim pomacima od bizarnog prema apsurdnom. Najdosljednija nositeljica apsurda je pak sluškinja Meri od Merica (kod Ionesca Mary) koja u interpretaciji Sandre Bugarski gotovo cijelu predstavu provodi na praktikablu između salonskog namještaja i glumaca do gležnjeva u vodi s jedne i goblena jedrenjaka s druge strane. Tu je, dakako, i vatrogasni kapetan, kapo od pompijeri, u nadahnutoj interpretaciji Branimira Popovića.

Tipična skaredna ludičnost bokeljskih „oriđinala“ nadograđuje se u tivatskoj predstavi na (anti)estetičku nit kao logičan i očit nastavak, savršeno joj pristajući. Pomak u komično evidentan je, no ne djeluje nimalo namješteno. Ionescovim likovima ionako se, što se u suvremenim postavljanjima prečesto zaboravlja, treba smijati. Nisu oni svjesni razarači značenja, već uvelike lude nesvjesne vlastita apsurda, kako ih i tretira ova „bokeljska“ Ćelava pjevačica.