Intrigantno i provokativno s pretjerivanjem u završnici

Zahvaljujući uspjehu antiratne drame Na zapadu ništa novo, nešto slobodnije adaptacije glasovita istoimena romana Ericha Marije Remarquea, za suscenaristički rad za koji je bio nominiran za Oscara i ovjenčan najprestižnijom britanskom filmskom nagradom BAFTA, njemački producent, scenarist i redatelj Edward Berger dobio je priliku sjesti u redateljski stolac još jednog projekta kojem je kao predložak poslužilo popularno i intrigantno literarno djelo. Riječ je o romanu Konklava britanskog književnika Roberta Harrisa, objavljenom 2016, koji se bavi izuzetno zanimljivom temom izbora novog pape nakon što prethodni iznenada premine od srčanog udara. Članovi Kardinalskog zbora iz čitavog svijeta okupljaju se na konklavi u Vatikanu, a sve na najbolji mogući način pokušava organizirati kardinal Lawrence. Međutim, počinju se otkrivati neugodne tajne i spletke određenih kardinala, zakulisne igre i podmetanja nekih od njih.

Galerija likova kardinala izuzetno je zanimljiva, a sestru Agnezu maestralno tumači Isabella Rossellini / Izvor Imdb

Tema je neosporno atraktivna i provokativna, a nakon odgledanog filma može se zaključiti da je Berger bio najbolji izbor za redatelja. Njegova karijera traje već 30-ak godina, ali izvan Njemačke postao je poznat tek nakon vrlo uspjelog, ali i ponešto precijenjenog prethodnika. Ono što se na temelju tih dvaju filmova može ustvrditi jest da je Berger izraziti moralist, da su mu itekako važna pitanja humanosti, časti, etike... I da mu je čovjek u središtu svega. Sve počinje od pojedinca i završava s njim, čovjek je doslovce mjera svih stvari. Taj je čovjek izložen velikim kušnjama, muče ga teške dvojbe, kao da na svojim leđima nosi sav teret svijeta. U njegovoj adaptaciji romana Na zapadu ništa novo glavno je pitanje kako biti i ostati čovjek u klaonici Prvog svjetskog rata. U Konklavi je protagonist kardinal Lawrence, izvrsno ga interpretira Ralph Fiennes, a kojega u konačnici kao da muči sudbina svijeta, njegova budućnost.

U jednom trenutku postavit će se i pitanje je li smrt prethodnog pape bila prirodna, ili je možda izazvana nečim dodatnim? U to se ne zadire dublje, nego se kreira psihološka drama kardinala Lawrencea, čije je lice u velikom broju krupnih planova, praktički u svakoj drugoj ili trećoj sceni. On je stalno zabrinut i smrknut. Organizira veliki skup svojih kolega kardinala, a svako malo na vidjelo izbijaju neki neugodni detalji i afere. Kad u konklavi počne glasovanje, u kojem izabrani papa mora dobiti barem 72 glasa svojih kolega, zakotrljat će se čitavo klupko spletki i podmetanja. Pokazat će se da je kardinal Tremblay (uobičajeno uvjerljivi John Lithgow) pokušao podmititi druge kardinale, zahvaljujući čemu ispočetka i vodi u izboru. Papa je pred smrt to otkrio i odlučio je poduzeti neke korake protiv njega. Tremblay je zapravo ucijenio kardinala Adeyemija iz Nigerije, koji je prije 30 godina imao romantičnu vezu s jednom časnom sestrom, a tada se rodilo dijete koje je dano na posvajanje. Sad je Tremblay tu sestru doveo u Vatikan kao prijetnju Adeyemiju, zbog čega ga je papa pokušao razriješiti, ali ga je zaustavio infarkt.

Galerija likova kardinala izuzetno je zanimljiva, pri čemu su najvažniji prikazani vrlo plastično i slojevito. Kardinal Bellini (odličan Stanley Tucci) ispravan je čovjek kojeg bi Lawrence volio vidjeti kao papu, ali ovaj to ne želi. On shvaća što ta dužnost predstavlja i u čemu bi se našao. Kardinal Tedesco (sjajna minijatura Sergija Castellita) je Nijemac, vrlo konzervativan čovjek koji bi progonio migrante i gejeve. Lawrence se boji da bi njegov izbor predstavljao veliki korak unatrag u odnosu na progresivni smjer kojim je krenula Katolička crkva.

Kao izuzetno bitan sporedni lik pokazat će se sestra Agneza, koju maestralno tumači Isabella Rossellini. Ona je stalno tu negdje, sve šutke promatra, prati i zna, jer nema konkretno pravo glasa, da bi se kao jedina žena u čitavoj priči u ključnoj sceni prometnula u središnju dramsku personu te održala moralizmom natopljen kratki monolog. Isabella Rossellini glumi je savršeno, stalno je povučena, gotovo poput duha klizi prostranim vatikanskim odajama, sve dok naposljetku ne progovori. Tada se i metaforički i gotovo doslovno počinju rušiti zidine Vatikana, jer se radnja filma zbiva u vrijeme dok Italiju i čitavu Europu potresa val terorističkih napada islamista. To s jedne strane daje vjetar u leđa kardinalu Tedescu, a s druge položaj kardinala Lawrencea čini još težim. I onda uslijedi završnica, u kojoj su i Edward Berger i pretpostavljivo Robert Harris otišli predaleko. Pred sam kraj stiže nova provokacija, određeni detalji o novoizabranome papi, koji nisu važni za dramsko tkivo filma, već su tu tek da dodatno isprovociraju katoličke svećenike i vjernike.

Odlično režiran film s „komornim“ prostorima Vatikana koji su vrlo efektno iskorišteni, a u kojem se formalna grandioznost i određena hladnoća stalno sudaraju s ozbiljnim ljudskim dramama i psihičkim slomovima, mogao je i bez tog završnog žalca.